Piše Armin Zeba
- 4.000 KM je mjesečni zakup Olimpijskog stadiona Koševo
- 16 miliona KM je vrijednost projekta rekonstrukcije Koševa
- 4 miliona KM dug Sarajeva prema PU FBiH
- 3 miliona KM dug Željezničara prema PU FBiH
Javno-privatno partnerstvo uobičajeno se definira kao “dugoročan ugovorni odnos između javnog i privatnog partnera radi realizacije projekta od javnog interesa, u kojem privatni partner preuzima obavezu finansiranja, izgradnje, obnove, upravljanja ili održavanja javne infrastrukture ili pružanja javnih usluga, uz odgovarajuću raspodjelu rizika između partnera”. Teoretski, ta definicija važi i u Bosni i Hercegovini, ali je u praksi ona često modificirana u partnerski odnos u kojem država ulaže novac i preuzima sav rizik, a određena interesna grupa ili pojedinac ubire profit. Ilustrativni primjeri takvog modela saradnje javnog i privatnog sektora najuočljiviji su u oblasti sporta, posebno fudbala, koji je na planetarnom nivou odavno postao mnogo više od igre i prerastao u visokoprofitabilan biznis, a u tranzicijskim zemljama poput naše transformiran u svojevrsnu oazu za pranje novca i finansijske malverzacije svih mogućih oblika. Posljednja u nizu javno-privatnih akrobacija te vrste odnosi se na izgradnju južne tribine stadiona Grbavica, koju novcem poreznih obveznika finansira Vlada Kantona Sarajevo, implementira Općina Novo Sarajevo, a “perjem se kiti” udruženje građana u privatnom vlasništvu (što je oblik organiziranja jedinstven u svijetu) – Fudbalski klub Željezničar.
Kamen-temeljac za izgradnju južne tribine stadiona Grbavica, koju sa 5,7 miliona KM finansira kantonalno Ministarstvo kulture i sporta, položen je 19. jula prošle godine, s rokom od 200 dana za završetak radova
Upitna zakonitost
Na osnovu kojih zakona se javni novac ulaže u obnovu stadiona u kojem nema državnog vlasničkog udjela, kakvi su ugovorni uslovi u smislu plaćanja “penala” zbog probijanja roka za završetak radova, koji je istekao još u februaru, šta podrazumijevaju “nepredviđeni radovi” zbog kojih je iz kantonalnog budžeta prvobitna investicija od 4,7 miliona konvertibilnih maraka pojačana dodatnim milionom KM, kakve konkretne benefite Sarajlijama donosi ovo ulaganje njihovog novca, posebno u kontekstu činjenice da je Klub u međuvremenu “privatiziran” na izuzetno netransparentan i sa zakonske strane upitan način, pitanja su na koja iz Općine Novo Sarajevo odgovaraju tek ispraznim frazama, prvenstveno se ograđujući opaskom da, za razliku od direktnog sufinansiranja grbavičke istočne tribine prije nekoliko godina, ovoga puta “Općina ne ulaže vlastita budžetska sredstva, nego su finansijska sredstva obezbijeđena od strane kantonalnog Ministarstva kulture i sporta, a Općina ima ulogu implementatora i provodi zakonom propisane procedure javnih nabavki i realizacije ugovora”.
“U toku realizacije projekta javila se potreba za izvođenjem radova koji nisu mogli biti predviđeni u toku izrade investiciono-tehničke dokumentacije te, shodno tome, nisu bili obuhvaćeni Izvedbenim projektom, niti osnovnim ugovorom zaključenim sa izvođačem radova.
Važno je naglasiti da nije došlo do probijanja ugovorenih rokova od strane izvođača radova, koji se evidentiraju upisom u građevinski dnevnik, a za kontrolu je zadužen nadzorni organ.
Iako Općina nije vlasnik stadiona, ulaganje Ministarstva u sportsku infrastrukturu predstavlja ulaganje u javni interes. Projekat doprinosi unapređenju sportske infrastrukture, organizaciji sportskih događaja te jačanju sportske i društvene ponude na području Općine”, idilična je slika koju u izjavi za Business Magazine nude iz Općine Novo Sarajevo.
Koliko je utemeljena tvrdnja o poštivanju terminskog plana najbolje govori činjenica da je kamen-temeljac za izgradnju južne tribine položen 19. jula prošle godine, s rokom od 200 dana za završetak radova, dok “javni interes” nedvosmisleno opisuje poruka u međuvremenu smijenjenog potpredsjednika Upravnog odbora FK Željezničar Amara Bajramovića, upućena tokom posljednjeg “partnerskog” obilaska gradilišta, da “navijači moraju znati da će se izgradnjom južne tribine kapital Željezničara povećati za šest miliona KM”.
Još zatvoreniji su u kantonalnom Ministarstvu kulture i sporta, odakle se ni ne osvrću na upite našeg magazina o logici po kojoj se obnova privatnog stadiona uopće našla u Programu javnih investicija Kantona Sarajevo, među projektima poput proširenja Aleje veterana na groblju Vlakovo, nabavke specijalne policijske opreme, kupovine medicinskih sredstava za bolnice i domove zdravlja, sanaciju klizišta ili rekonstrukciju saobraćajnica…
Iz samog Kluba, pak, koji za poreznike funkcionira kao nevladina i neprofitna organizacija, a u stvarnosti kao društvo jednog lica – Sanina Mirvića, u klupskom impresumu tituliranog kao “strateški partner i član Skupštine sa većinskom zastupljenošću”, ne žele govoriti o legitimnosti koncepta obnove Stadiona, a pogotovo ne o legalnosti “privatizacije” Kluba, odnosno pravnoj osnovi za “strateško partnerstvo” udruženja građana i privatnog poduzetnika, pravima i obavezama “strateškog partnera” koje ono podrazumijeva te motivima za uplovljavanje u sportske vode govedarskog biznismena koji sa fudbalom ima dodirnih tačaka jedino u kontekstu anegdota neprevaziđenog ljubimca Željinog Juga – Nikole Nikića, o tome kako je u djetinjstvu uvježbavao šutiranje na gol gađajući kroz noge svoje krave Jagode.
No, za razliku od Nikićevih šaljivih dosjetki, priča o instant-privatizaciji Željezničara nije ni najmanje smiješna, kao ni ulaganje državnog novca u taj kvazisportski projekat, koji je ustvari preslika privatizacijskog modela primjenjenog u drugom, posljednjih godina jednako neuspješnom, najpopularnijem sportskom kolektivu iz bosanskohercegovačke prijestonice – Fudbalskom klubu Sarajevo. Od malezijskog tajkuna Vincenta Tana, preko vijetnamskog biznismena Nguyen Hoai Nama, do bosansko-američkog poduzetnika Ismira Mirvića, tokom posljednjih 13 godina “vlasništvo” nad koševskim klubom više puta je prebacivano “iz ruke u ruku”, a tobožnji filantropi su navodno sve to vrijeme donirali svoj novac FK Sarajevu, u ukupnom iznosu mjerljivom desecima miliona američkih dolara, koji je u popriličnoj koliziji sa činjenicom da je uoči posljednje “vlasničke transformacije” klupski dug prema Poreznoj upravi FBiH premašivao četiri miliona KM, što je osjetno više čak i od neizmirenih poreznih obaveza “bratskog” Željezničara, koje se kreću oko tri miliona KM. Ipak, ni to nije obeshrabrilo Općinu Centar da izdvoji 4,1 milion KM za rekonstrukciju koševskog stadiona, projekt ukupno vrijedan 16 miliona KM i također odobrenog kantonalnim Program javnih investicija, unatoč tome što je još krajem aprila 2021. usvojila inoviranu Odluku o dodjeli na upravljanje i korištenje Olimpijskog stadiona Asim Ferhatović Hase Fudbalskom klubu Sarajevo na 30 godina, po zakupnoj cijeni od 4.000 KM mjesečno, koja je uključivala i klupsku obavezu da “u periodu od 10 godina svoja sredstva investira u modernizaciju Stadiona i osposobi ga za kategoriju 4 u skladu s UEFA pravilnicima”.
Općina Centar izdvojila je 4,1 miliona KM za prvu fazu modernizacije Olimpijskog stadiona, ali IG Banja Luka još nije izradila ni projektnu dokumentaciju, za koju je prvobitni rok istekao još krajem oktobra prošle godine
Iz Općine Centar odbijaju komentirati tu nekonzistentnost, kao i dileme o klupskoj vlasničkoj strukturi, ali su vrlo razgovorljivi kada je riječ o planiranim radovima i dosadašnjoj realizaciji projekta.
Zastoj projekta
“Fudbalski klub Sarajevo u februaru 2024. predstavio je javnim institucijama idejni projekat djelomične rekonstrukcije, sanacije i dogradnje Olimpijskog stadiona kako bi se doveo na UEFA 4 kategoriju. Općinsko vijeće je 19. augusta 2024. usvojilo Odluku o prihvatanju urbanističkog projekta prostorne cjeline stadiona Asim Ferhatović Hase na Koševu – idejno arhitektonsko–urbanističko rješenje, ponuđenog od strane Udruženja FK Sarajevo te načelnika da sa Gradom Sarajevo zaključi sporazum o pribavljanju i finansiranju izrade glavnog projekta te faze rekonstrukcije i dogradnje istočne tribine.
Općina je 28. augusta 2024. izdala urbanističku saglasnost za realizaciju prve faze te pribavila sve potrebne saglasnosti komunalnih preduzeća u okviru urbanističke dokumentacije, koje su potom dostavljene Gradskoj upravi. Nekoliko dana poslije – 2. septembra 2024. godine, načelnik Srđan Mandić, tadašnja gradonačelnica Benjamina Karić i generalni sekretar FK Sarajeva Jasmila Hodžić potpisali su sporazum o saradnji na realizaciji projekta Rekonstrukcija i dogradnja istočne tribine stadiona Asim Ferhatović Hase – prva faza. Grad Sarajevo je preuzeo obavezu izrade glavnog projekta prve faze rekonstrukcije.
Ugovor za izradu projektne dokumentacije između Gradske uprave i firme IG Banja Luka potpisan je 27. juna 2025. godine, a rok za izradu projekta bio je 120 kalendarskih dana, ali je u više navrata produžavan”, u izjavi za Business Magazine iz Općine Centar detaljno podsjećaju na hronologiju administrativnih procedura koje su za sada krajnji domet zamišljene modernizacije koševskog stadiona.
Precizirajući pritom da IG trenutno radi na projektovanju konstrukcije nadstrešnice, iz Općine napominju da su kantonalnom Ministarstvu komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša poslali zahtjev za građevinsku dozvolu, ali da je “potrebno da Gradska uprava upotpuni dokumentaciju koja je neophodna za izdavanje te dozvole, kako bi se kompletirao zahtjev i ispunili uslovi za izdavanje građevinske dozvole za bušotinu”.
“Općina je svoj dio posla završila u potpunosti i u zakonskim rokovima. Od trenutka kada je odgovornost za izradu glavnog projekta prešla na Grad Sarajevo, Općina više nema ni pravni ni operativni mehanizam da utiče na dinamiku – početak radova zavisi isključivo od završetka glavnog projekta, koji nije u našoj nadležnosti”, žongliraju sporednim informacijama iz Općine Centar, istovremeno se oglušujući na delegirane dileme u vezi sa kolizijom između budžetskih ulaganja u obnovu Olimpijskog stadiona i ugovornih stavki prema kojima je to klupska obaveza, odnosno mjeri u kojoj eventualni otežavajući faktor za realizaciju projekta predstavljaju nejasni vlasnički odnosi u FK Sarajevo – razgovor o tim temama općinari eskiviraju sugestijom da “odgovore na preostala pitanja zatražite od FK Sarajevo”.
Naravno, i u Fudbalskom klubu Sarajevo “prave se mrtvi” kada je riječ o preuzetoj obavezi obnove Stadiona, ali i njihovom inovativnom konceptu vlasništva, pravima i obavezama “investitora” koje on podrazumijeva te brojnim drugim enigmama o načinu poslovanja kluba koji balansira među zakonskim nedorečenostima uslijed kojih je moguća organizacijska mutacija u hibrid udruženja građana i privatnog preduzeća na čijim ključnim pozicijama ima mjesta čak i za bjegunce od zakona pravomoćno osuđene za privredni kriminal.
Kad se podvuče crta, zaključak koji se nameće je da su javna ulaganja u sarajevski sport putem obnove dvaju stadiona samo dobar, ali za porezne obveznike izuzetno skup, predizborni trik, čija je svrha pridobijanje glasova brojne navijačke armije, koja je još od početka devedesetih godina prošlog stoljeća profilirana u kategoriju najpodobniju za manipulaciju s ciljem ostvarivanja političkih ciljeva svih mogućih oblika. Ako se pritom prekrši poneki zakon i svaka ekonomska logika, koga briga – u konačnici, “sve će to narod pozlatiti”…
