Ne postoji odgovornost – je rečenica koju sve češće čujem, ali i izgovaram, dok sa drugima razmjenjujem mišljenja o onome što nam se dešava danima, sedmicama, mjesecima, godinama. Odgovornost, ona elementarna, koja podrazumijeva da svoj posao radimo najbolje što znamo i umijemo bez obzira da li kuhamo kafu ili vodimo pregovarački tim Bosne i Hercegovine za pristupanje Evropskoj uniji, odavno se kod nas izgubila.
Naročito je prisutna u javnom sektoru, gdje je složeno državno uređenje pružilo neograničene mogućnosti izbjegavanja odgovornosti zbog (ne)nadležnosti, kooridinacije i svih onih izraza koji dobro zvuče (kao opravdanje), a suštinski ništa ne znače. Da budemo pošteni, mi u realnom sektoru smo odgovorni i uredno plaćamo poreze, doprinose, takse i sijaset nameta (ko je vjeruje neka pogleda podatke o uplati direktnih i indirektnih poreza koji se objavljuju svaki mjesec). Ako smo neodgovorni i ne platimo sve što država od nas traži, stižu sankcije u vidu inspekcija, zateznih kamata, sudskih tužbi (barem za nas kojima se ne gleda kroz prste dugogodišnje neplaćanje doprinosa).
I tu, otprilike, dolazimo do odgovora na pitanje zašto nema odgovornosti. Jer, za činjenje kao i nečinjenje, nema sankcija, naročito, odgovarajućih. Da li zaista mislite da bi se ijedan vlasnik kamenoloma u Bosni i Hercegovini usudio da ne sanira napušteni kamenolom da je adekvatno sankcioniran vlasnik kamenoloma u Donjoj Jablanici, kada je u bujičnim poplavama poginulo 19 osoba? Da li bi se ijedan inspektor usudio da ne propiše adekvatne mjere i kazne da su odgovorne osobe koje nisu radile svoj posao adekvatno sankcionirane? Da li bi se ijedan stranački uhljeb u ministarstvu usudio potpisati dozvolu za rad kamenolomu izgrađenom na klizištu da su kažnjeni svi stranački uhljebi koji su učestvovali u izdavanju dozvola?
Da li bi ijednom tužitelju palo napamet da podigne optužnice bez ili sa lažnim dokazima da su kažnjeni svi oni tužitelji koji su to radili (sjetite se samo bučno najavljivanih optužnica koje su na kraju završile oslobađajućim presudama) i milionskim odštetama za oslobođene u tim procesima, koje plaća država?
Ne tvrdim da opet ne bi bilo propusta, nesreća, optužnica koje bi rezultirale oslobađajućim presudama. Ali sam ubijeđena da bi oni koji tako rado prihvataju odgovorne funkcije u institucijama vlasti, javnim preduzećima, pravosudnim institucijama bili barem za nijansu odgovorniji. Na kraju krajeva, svijet počiva na politici mrkve i štapa. Jednostavno je to zapravo – jednom rukom širokogrudo treba nuditi mrkvu, a drugom štap. Pa da vas onda vidimo gospodo!!!
