Prvi dani januara donijeli su snježne padavine (baš čudno što u januaru pada snijeg i što su temperature ispod nule, jel’ te). Sa snijegom su stigla i već toliko puta ponovljena obrazloženja javnih preduzeća čije je uprave, opet, iznenadio snijeg u januaru, žalopojke o nedostatku radne snage (!?!), mehanizacije i svega što slušamo godinama kada su u pitanju elementarne nepogode (izvinite, ali meni četrdesetak centimetara snijega u Bosni i Hercegovini NIJE elementarna nepogoda).
Na stranu činjenica što mislim da ni građani nisu uradili svoj dio posla (u ulici u kojoj živim je petnaestak zgrada, a prilaz su očistili stanari dvije ili tri zgrade, ostali čekaju zimsku službu ili augustovsko sunce u januaru koje će za sat – dva otopiti snijeg i led).
No, javna preduzeća su opet i ponovo zakazala. I znate šta me najviše brine? Činjenica da smo se navikli i da očekujemo da javna preduzeća neće uraditi svoj dio posla kada padne snijeg, jača kiša, kada su požari, poplave… Od komunalnih javnih preduzeća preko gradskog prevoza do javnih zdravstvenih ustanova (u kojima pacijent sa slomljenom rukom čeka oko 4,5 sati da ga pregleda ljekar i stavi gips…).
Prihvatamo da je u redu da ni nakon pet mjeseci niko iz nadležnog javnog preduzeća neće doći da popravi kvar na vodovodnoj instalaciji (nemaju ljudi, kažu), da se smeće iz pretrpanih kontejnera neće odvesti 10 i više dana, jer je palo četrdesetak centimetara snijega, da većina zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama manje-više otvoreno pokazuje nezadovoljstvo (da ne kažem ljutnju) što ste bolesni došli kod njih na pregled i liječenje, da se na telefon, koji vam daju kako biste provjerili status dokumentacije koju ste prethodno dostavili, niko ne javlja danima itd. itd. itd.
Pesimisti kažu da lijeka nema, a mi optimisti po opredjeljenju smatramo da itekako ima. Od toga da se direktori javnih preduzeća biraju javnim pozivom i da obavezno moraju dostaviti plan rada, da nadzorne odbore ne imenuju stranke nego da u njima sjede stručnjaci (kojih, stvarno imamo) da barem razmišljamo o tome da neke poslove koje sada rade javna preduzeća rade privatne kompanije. Jer, možete li zamisliti privatnu firmu u kojoj, od više od 1.000 radnika, samo njih 180 radi na terenu, a većina posla te firme se obavlja na terenu? Ja ne mogu…
Rješenja postoje, samo je pitanje postoje li političke opcije spremne poduzeti odgovarajuće mjere da radikalno mijenjaju način funkcioniranja javnih preduzeća. Ovi koji su sada na vlasti su pokazali da nemaju ni volje, ni želje da stvari mijenjaju na bolje kada je u pitanju funkcioniranje javnog sektora.
