Počet ćemo od jednog primjera. Ovaj novinar ima prijetelja s kojim se, figurativno rečeno, zna još iz pelena, a koji stanuje u sarajevskom naselju Alipašino Polje. On i njegova žena žive od skromne nastavničke i činovničke penzije koje zajedno ne premašuju prosječnu plaću u Federaciji BiH, a od sarajevskog prosjeka manje su za 200 KM. Ne tuže se, kažu da bolje žive od mnogih koji imaju još manje, ali im je dosadilo da ih neko pljačka računima za vodu koji obično mjesečno premašuju 20 do 30 KM za dvije osobe ili potrošenih više od 10 hiljada litara vode. A oni se okupaju i nešto operu jednom do dva puta sedmično, a kao svi stariji ljudi malo kuhaju i malo jedu.
I onda su se odlučili na radikalan potez, da ugrade vodomjere, ne jedan već dva, jer stan u kome žive ima dvije centralne dovodne cijevi, jedna u kupatilu, druga u kuhinji (sarajevska građevinska i arhitektonska osobenost), pa ih je to sa montažom prije tri godine koštalo 1.200, umjesto 600 KM. Ali dodaju, do sada im se više nego isplatilo. Mjesečni račun za vodu obično iznosi pet do šest KM.
Htjeli su to isto da urade s centralnim grijanjem, jer često odlaze kod djece. Ali im je rečeno da sarajevske Toplane nemaju mogućnosti da kod njih ugrade kalorimetar, iako bi ga oni platili!?
Htjeli su još da se oslobode troškova upravitelja i da uštede dvadesetak KM, jer sami čiste zajedničke prostore na spratu pa i lift, ali ni to nije moglo, iako upravitelja vide samo kada je naplata, u liku mrzovoljane službenice na šalteru.
A i smeće odnese nešto novca, iako danima trpe smrad punih kontejnera ispod prozora. Za zgradu s tri odvojena etažna ulaza, s deset i više spratova, svega su četiri vanjska kontejnera. Iako zgrada ima smetljarnike nikada nisu stavljeni u funkciju. Neki su pretvoreni u firizeraje ili male zanate, pokoju zelenaru i bircuz s nogu pa čak i prizemni stan bez bilo kakvog plana i enigme ko je dao dozvolu! Vjerovali li ne, stanari plaćaju i sve pomenute troškove za takve dogradnje, jer mnogi nisu prijavljeni niti ih ima u evidenciji.
UHVATI KOGA MOŽEŠ
Blago rečeno, komunalni sistem ne samo u Sarajevu, kada su u pitanju etažni vlasnici, posebno u zgradama naslijeđenim iz bivše Jugoslavije, riješen je na način uhvati koga možeš. Mjerne uređaje, naprimjer, imaju samo individualni vlasnici kuća i individualni korisnici (preduzeća i ustanove), dok za etažne vlasnike nije previđena ova sitnica.
Počnimo sa toplotnom energijom, tj. grijanjem i toplom vodom putem javnih toplana. U većini stambenih zgrada i nebodera i dan danas se plaća po principu svima jednako. Potrošnja čitave zgrade dijeli se s ukupnom stambenom površinom zgrade i potom množi s kvadraturom svakog stana zasebno.
Iznos koji na kraju dobijete na računu ne odražava vašu stvarnu potrošnju i nikako nije pravedan. Jer, što ako taj mjesec niste ni boravili u stanu već ste, naprimjer, bili kod rođaka, a prije odlaska zatvorili sve radijatore? Nije nevažno ni koliko ljudi živi u stanu. Sigurno isto ne troše bakica od 80 godina, koja štedi grijanje i zatvara radijatore, ili porodica s dvoje ili troje djece. Kvadratura stana je možda ista, ali potrošnja ne može nikako biti ista. Jedni mogu štediti energiju i zatvarati slavine i radijatore, a drugi pak, možda griju i ulicu. I svi isto plaćaju!
Slična je stvar s potrošnjom vode. Zajedničko brojilo! Ukupna potrošnja dijeli se na broj prijavljenih stanara u zgradi pa onda množi s brojem ukućana. I tu smo došli do velikog problema. Ključna riječ je prijavljeni. Naime, mnogi vlasnici ne prijavljuju stvaran broj ukućana. Time sebi umanjuju račune, a vama uvećavaju.
Što veća zgrada, veća je mogućnost muljanja. Ljudi iseljavaju, useljavaju, uzimaju podstanare… Svako malo se nešto mijenja, a da bi to registrirali svaki put u vodovodu i kanalizaciji, treba vam sijaset potvrda. Mnogi kažu neću se za sedam osam KM potucati po šalterima. Na primjeru pomenutog autorovog druga vidi se da se itekako isplati potucati, još bolje ugraditi mjerni uređaj.
Ali, kada dođemo do mjernog uređaja javlja se posebna kvaka. Odmah u komunalnim preduzećima graknu: „Znate li vi koliko to košta i šta ćemo mi sa troškovima energije ili vode od postrojenja do mjernog uređaja?“
Činjenica je da sve to košta i da traži milionske iznose, ali da li uputno godinama pa i decenijama troškove ravnomjerno raspoređivati na sve potrošače, uzimati od jednih (čitaj poštenijih) i davati drugim. Upravo se to dešava pod krinkom da su nemoguća izdvajanje iz sistema koji je ustrojen još u socijalističkom periodu, kada smo imali nosioce stanarskih prava, a ne etažne vlasnike. Tada su troškovi etažnih stanara bili daleko niži, jer su postojala izdvajanja iz sistema za komunalne usluge, u vidu posebnih komunalnih poreza na primanja i prihode.
Danas je to nešto potpuno drugo, stanovi su privatno vlasništvo pojedinaca koji su i suvlasnici zajedničkih prostora, stepenica i podruma, pa i instalacija za dovod energenata od razvodnika do svake stambene jedinice.
CILJANI DUGOVI I UTAJE
Ne možemo se, također, oteti utisku da postoje ciljana dugovanja i svojevrsna anarhija u pružanju komunalnih i drugih usluga etažnim vlasnicima, posebno u naseljima naslijeđenim iz prethodnog sistema sicijalistička gradnje i održavanja.
Naime, za razliku od starijih stanara koji su do vlasništva došli otkupom stambene jedince certifikatima po izuzetno povoljnim uvjetima i koji su navikli da plaćaju obaveze, primjetna su ogromna dugovanja za komunalne usluge na koje do skora gotovo da nije bilo reakcija da se izvršnim postupkom (ovrhom) namire.
Samo domaćinstva u Kantonu Sarajevo javnim komunalnim preduzećima Toplane, Vodovod i kanalizacija i Rad duguju više od 130 miliona KM, dok ukupan dug na nivou cijele BiH, prema jednoj analizi Vijeća ministara, premašuje milijardu KM.
Neplaćanje računa za centralno grijanje, vodu i odvoz smeća rezultiralo je tužbama ovih preduzeća protiv građana. Na Općinskom sudu Sarajevo, nalazi se više od 500.000 predmeta. Kako dugovi ne bi zastarili javna preduzeća svakih šest mjeseci obnavljaju tužbe protiv neplatiša. Naravno, ko se odluči da izmiri dug, plaća i sve troškove za tužbe, pa vam uz dug treba i do 500 KM za plaćanje tužbi. Tako na tužbama zarađuju i komunalna preduzeća i sudovi. Pola miliona tužbi, ako dođe do naplate, sudu donesu 4,5 miliona KM. Troškovi za jednu tužbu, naime, iznose devet KM.
Etažni vlasnici stanova u Kantonu Sarajevo, naprimjer, prema KJKP Toplane dužni su 56,8 miliona KM, zaključno s decembrom 2017. godine. Od 47.466 stanova prijedlozi za izvršenje pljenidbom podnijeti su protiv 27.773 korisnika u više navrata. Na sudu se aktivno vodi 123.597 predmeta, ali što se tiče naplate pljenidbom stvari pa i stana, to se još nije desilo. Ističu da se manji dug poslije tužbe uglavnom na rate namiri, dok se s većim dugovima potežu drugi argumenti. Prijeti se čak i tužbama pred međunarodnim sudovima.
Naplata dugova koje građani imaju prema komunalnim preduzećima u krajnjoj varijanti može se izvršiti i pljenidbom stvari, poput automobila. U Općinskom sudu Sarajevo ističu da su komunalna preduzeća, kao tražioci izvršenja, obezbijedila prostor za smještaj zaplijenjenih i procijenjenih pokretnih stvari. Ukoliko se radi o većim potraživanjima, komunalna javna preduzeća predlažu izvršenje na nekretninama ili na plaći, ukoliko su dužnici u radnom odnosu. Isto tako, kažu da tužbe zbog milionskih dugovanja za režije nisu samo problem pravosuđa, već i komunalnih preduzeća, odnosno izvršne i zakonodavne vlasti.
Kako se navodi u općinskim sudovima koji su nadležni za ove tužbe, oni koji ne plaćaju obaveze u najvećem broju slučajeva nisu penzioneri ili ljudi s niskim primanjima, već upravo ljudi poput profesora, doktora, advokata, političara, mešetara s nekretninama i mnogobrojnih registriranih, a još više neregistriranih rentijera… Njima izuzetno odgovara postojeći sistem naplate.
Neki od njih imaju po dva, tri, čak deset i više stanova, a ni u jednom uglavnom ne plaćaju grijanje i vodu, navodeći da su prazni i zaključani pa neplaćeni računi koji se gomilaju u poštanskim sandučićima znaju iznositi i po nekoliko hiljada KM. Zašto ih ne plaćaju, razlozi su upravo u tome što u stambenim jedinicama ne postoje uređaji koji će omogućiti mjerenje i isključenje potrošnje kada stanari to žele ili kada nisu u prostorijama.
Provjereni izvori iz međunarodne sudske prakse, naime, kazuju da niko ne može osuditi nekoga čak i kada ne plaća neku energetsku uslugu, ako oni s kojima je sklopio ugovor nisu omogućili da se mjeri svaka pojedinačna potrošnja i mogućnost da korisnik isključi dovod kada mu taj energent ne treba. Svaka takva domaća presuda pred međunarodnim sudom bi pala!
Upravo iz tih razloga, povećava se broj korisnika centralnog grijanja u etažnom vlasništvu koji, izgleda, svjesno izbjegavaju izmirivanje obaveza, griju zrak oko zgrada, nemaju obavezu da uvode termoizolaciju, ako je uvedu neće platiti manje, itd,itd. Uostalom, zašto bi to i radili kada ni davalac energenta ne insistira da se potrošnja mjeri. Toplotna energija iz etažnih stanova pa i voda, rasipa se na sve strane kao alajbegova slama.
Istina, i u Bosni i Hercegovini ima izuzetaka. U Banjoj Luci više od 20.000 stanova zagrijava se preko gradske Toplane. Najmanje četvrtina svoju potrošnju kontrolira putem kalorimetra i plaća grijanje samo kada troše energiju, s tim da u sezoni kada nema grijanja plaćaju paušal od 40 posto, kao i korisnici koji nemaju kalorimetra.
Za razliku od vode, grijanja i odvoza smeća, svugdje je izuzetno dobra naplata telefonskih i kablovskih usluga i snabdijevanja električnom energijom, jer davaoci usluga neplatiše u svakom trenutku zbog duga mogu isključiti iz mreže. Primjera radi, stepen naplate u Elektrodistribuciji Sarajevo je 97,90 posto. Svima koji duguju prestaje isporuka električne energije i u zakonskom roku se podnosi tužba kod nadležnih sudskih organa.
Čak se i bez tužbe može isključiti električna energija, ako se preskoči plaćanje jedan do dva mjeseca. Za ponovno uključenje struje, pored plaćenog računa, potrebno je uplatiti 19,90 KM ili 29,25 KM za novo uključenje, zavisno od vrste brojila. Slično je sa vodom i grijanjem, ali samo kada su u pitanju individualni vlasnici kuća i stanova koji obavezno moraju imati mjerne instrumente.
KAKO UVESTI RED
Nezamislivo je u bilo kojoj državi EU, SAD, Kanadi i sl., da neko koristi grijanje ili vodu bez mjernog instrumenta. Ko hoće da troši taj će i da plati, a ne da se kroz kvadratni metar kao mjernu jedinicu energija rasipa na sve strane i svjesno ili nasvjesno prave višemilionski dugovi.
Uostalom, toplotna energija i voda svugdje se štede, jer ih je sve manje. Obaveza mjerenja svake pojedinačne potrošnje u državama EU znatno je proširila broj korisnika. Preko centralnih toplana povezanih s termoelektranama griju se ne samo etažni već i drugi vlasnici stambenih i radnih prostora, seoska domaćinstva, čak i farme, staklenici i sl. Zašto to ne bismo pokušali i mi!? Čak se nijedna termoelektrana u EU zakonski više ne smije graditi, a da istovremeno ne služi kao toplana, dok su postojeće obavezne da obezbijede takvu vrstu kooperacije.
Kod nas je još uvijek u primjeni sistem naslijeđen iz bivše Jugoslavije kada je energija bila jeftina, a stambena naselja kao vid kolektivnog stanovanja bila posebno subvencionirana. Taj sistem je odavno je iza nas. Nema više društvenih stanova, sve je privatna svojina. Krajnje bi vrijeme bilo da se utvrde jasni vlasnički odnosi i način ponašanja ne samo kada je u pitanju voda i grijanje, već i ostalo: održavanje, zajednički prostori, ulazi, stepenice, podrumske prostorije, uloga upravitelja i sl. u etažnoj svojini. O tome ćemo drugom prilikom. Posebno su interesantni tzv. upravitelji etažnim stambenih fondom koje vlast natura vlasnicima, bez obzira željeli to oni ili ne.
Obezbjeđenje vode i grijanja ni u kom slučaju više ne može počivati na paušalnom iznosu po članu domaćinstva i metru kvadratnom grijne površine, bez mogućnosti isključivanja kada to korisniku ne treba. Na taj način ne samo da se multipliciraju dugovanja s traženjem rupa u zakonima, već i svjesni i pošteni vlasnici dovode u situaciju da plaćaju vodu i grijanje koje troše drugi.
Individualni mjerni instrumenti jedino su pravo rješenje ovog problema, kao što ih imaju sve pomenute države s kapitalističkim društvenim uređenjem. Svjesni smo da to košta, ali zar nam dugovi za vodu i grijanje koji su već premašili milijardu KM u cijeloj zemlji, ne govore da smo dotakli dno dna kada je u pitanju stambeno – komunalna djelatnost. Čak se i brojne nove zgrade podignute privatnim kapitalom grade bez ugrađenih individualnih mjerila za potrošnju vode i toplotne energije i na taj način stvaraju novi problemi.
Ostajanje pri postojećem načinu naplate vode i grijanja koji je preuzet iz socijalističkog sistema samo je zapadanje u još veći glib, uz napomenu da se u socijalizmu za neplaćanje obaveza u društvenim stanovima ostajalo bez stanarskog prava i prisilno naplaćivalo od vlasnika stana, preduzeća ili ustanove. A u bh. kapitalizmu može da se laže i ne plaća godinama, a da vlasniku ako ima vezu ne fali ni dlaka s glave. Lijep neki kapitalizam, zar ne!*
