Piše Armin Zeba
Udruženi zločinački poduhvat kodnog naziva Viaduct, čiji je strateški cilj totalno finansijsko urušavanje Bosne i Hercegovine, a čijoj pripremi i realizaciji su, kako se potvrđuje iz dana u dan, učestovali i putem njega dobro “brk omastili” praktično svi iole relevantni akteri bosanskohercegovačke političke scene, svojom efikasnošću u razaranju države prevazišao je vjerovatno i najoptimističkija očekivanja idejnih tvoraca najveće pljačke u posljeratnoj historiji naše zemlje.
Na zaključak da na bh. političkoj sceni nema nevinih u ovoj kriminalnoj aferi, navodi ne samo retrospektiva promašaja vezanih za način na koji je ugovaran posao izgradnje fantomskih elektrana i potom vođen arbitražni postupak, koje su itekako svjesno činile i “antidržavne” i “državotvorne” stranke, već i aktuelno “prodavanje magle” u vidu navodnog sukoba mišljenja o tome da li će i kako država platiti dug entiteta, kojom se bahato obmanjuje domaća javnost, s obzirom da se arbitražom potvrđene obaveze Republike Srpske prema Viaductu već uveliko izmiruju iz budžeta Bosne i Hercegovine – istina, ne direktno, nego kompenziranjem novca Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (BHANSA) kojeg EUROCONTROL drži blokiranog na računu i spremnog za preusmjeravanje slovenskim povjeriocima.
“Sredstva BHANSA-e trenutno su zamrznuta na računima EUROCONTROL-a i ostat će zamrznuta dok traje postupak pred sudom u Briselu.
Do okončanja sudskog postupka sredstva se neće isplaćivati ni prema Viaductu ni prema BHANSA-i. Tek nakon okončanja sudskog postupka u Belgiji bit će poznato kako će ta sredstva biti isplaćena”, podsjećaju u izjavi za Business Magazine iz BHANSA-e, ukazujući pritom da je odlukom Vijeća ministara BiH o privremenom finansiranju BHANSA-e državna pomoć toj agenciji limitirana “maksimalno do iznosa planiranih rashoda u Finansijskom planu BHANSA-e” – konkretno, na 60.108.155 KM za 2025. godinu, što je, kako ističu, za oko 3.000.000 KM manje u odnosu na Finansijski plan.
“Ministarstvo financija i trezora BiH mjesečno vrši transfer sredstava na žiro-račun BHANSA-e, s tim da zadržava pravo isplate manjeg iznosa u odnosu na zahtjev BHANSA-e u slučaju da transfer planiranog iznosa ugrožava financiranje redovitih rashoda proračunskih korisnika.
Također, ovom odlukom nisu osigurana sredstva za narednu godinu, a novu je, u skladu sa Zakonom o financiranju institucija BiH, moguće donijeti tek u travnju 2026. godine. Navedeno podrazumijeva da je pomoć države BiH omogućila redovito funkcioniranje BHANSA-e u uvjetima izrazitog povećanja prometa u zračnom prostoru BiH od 20 posto u odnosu na 2024. godinu.
Ovo također znači da državna pomoć nije jednokratna, niti unaprijed isplaćena u punom iznosu, već se mora mjesečno tražiti i može biti revidirana, pa čak i umanjena, ovisno o izvršenju Proračuna BiH, što zahtijeva oprezno financijsko upravljanje”, konstatiraju iz BHANSA-e, zaobilazeći jasan odgovor na pitanje o ukupnom iznosu do sada blokiranog I kompenziranog novca BHANSA-e.
Naravno, tačnu vrijednost tih suma ne zna (ili se barem prave da ne znaju) ni niko drugi od državnih aktera zaduženih za rješavanje slučaja Viaduct, niti bilo ko pokušava razjasniti pravni model po kojem Slovenci istovremeno blokiraju račun BHASA-e, plijene imovinu Centralne banke BiH i ujedno insistiraju na isplati cjelokupnog iznosa potraživanja iz državnog budžeta.
Ne treba biti pravni ekspert, a ni naročito vičan ekonomiji i matematici, pa uvidjeti da u toj višesmjenoj finansijskoj ofanzivi na BiH nešto nije u skladu s logikom. No, to očito ni najmanje ne zabrinjava nadležne institucije, a pogotovo ne Pravobranilaštvo BiH, koje je, suprotno svrhi svog postojanja – zaštiti državnih interesa, odigralo jednu od ključnih uloga u njenom “miniranju”, odričući se svih svojih nadležnosti u arbitražnom postupku, čime su Vladi RS dali potpuno odriješene ruke da spor sa Viaductom riješi na željeni način.
U kontekstu javašluka i zlonamjernosti Pravobranilaštva, posebno je iritantna “naknadna pamet” bivšeg džavnog pravobranioca Mlađena Mandića, koji se, nakon što je očito “izvisio” za svoj dio plijena, “pere” od odgovornosti dijeleći na sve strane moralne lekcije, pritom nijednom riječju ne objašnjavajući zašto još 2016. godine, kada je Viaduct podnio tužbu Međunarodnom centru za rješavanje investicionih sporova (ICSID), arbitražni spor nije presjekao “mirnim sporazumom”, koji bi koštao stotinjak puta manje, što mu je bila mogućnost, ali i dužnost, niti zašto je, kako sam priznaje, pristao na zahtjev “da Vlada RS preuzme vođenje postupka, angažovanje advokata, plaćanje sudskih troškova, a da se Pravobranilaštvo BiH i ja ne miješamo”. Podjednako za zdrav razum uvredljiva i istovremeno sa aspekta upitne kompetentnosti još gori su “argumenti” aktuelne državne pravobraniteljice Jelene Cvijetić, koja farsu zaokružuje konstatacijom da “Bosna i Hercegovina ne zna na koji bi račun mogla isplatiti dug Viaductu, jer tužioci u samom prijedlogu za izvršenje nisu uopšte stavili na koji račun da se uplati”!?
Da ikoga u toj instituciji iole zanima posao za koji su izdašno plaćeni, navedenu “misteriju” Pravobranilaštvo bi lako moglo odgonetnuti bukvalno putem dva klika mišem računara, na internetskoj stranici Agencije Republike Slovenije za javne pravne evidencije i usluge (AJPES), gdje su bez bilo kakvih ograničenja dostupni svi relevantni podaci o Viaductu, uključujući i broj transakcijskog računa.
EnBW-u
Podjednako jednostavno, čak i letimičnim uvidom u tok arbitraže, bivši i sadašnji državni pravobranioci, čija su se svjedočenja o genezi afere Viaduct na javnom saslušanju pred članovima Komisije za borbu protiv korupcije i Komisije za finansije i budžet Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH svela na igrokaz o ludom i zbunjenom, mogli bi rasvijetliti i drugu njima decenijama “nedokučivu tajnu”, koju Mariofil Ljubić, jedan iz plejade pravobranilaca koji su prespavali spor pred ICSID-om, opisuje konstatacijom da se “u međuvremenu pojavio neki fond koji je preuzeo finansiranje tužbe, ali nikada nismo saznali o kome se radi, uprkos višestrukim zahtjevima prema Tribunalu”. U toj njegovoj žalopojci, inače, krije se dvostruka laž, jer sigurno nije ni bilo takvog zahtjeva Pravobranilaštva, koje se u startu isključilo iz postupka, pa nije ni moglo tražiti takve informacije – da ga je bilo, automatski bi na njega stigao i odgovor, kojim se posljednjih mjeseci razmeću Viaductovi advokati, likujući kako su portoroškoj tašna-mašna firmi izdejstvovali 2,5 miliona dolara za pokrivanje troškova arbitraže od multinacionalnog investicionog fonda Vannin Capital, specijaliziranog upravo za finansiranje sudskih i arbitražnih sporova. Očekivano, iz Vannin Capitala ignoriraju upite našeg magazina o svojoj ulozi u aferi Viaduct, iz koje će, u skladu sa uobičajenom tarifom tog fonda, ubrati između 30 i 40 posto presuđene odštete, odnosno između 17 i 22,5 miliona eura. No, u kontekstu javašluka bivših i aktuelnih državnih pravobranilaca to je suštinski nebitno, baš kao i pripadajući procenat “tala” njemačke energetske kompanije EnBW (Energie Baden-Württemberg), koja je još 2008. počastila Viaduct izuzetno sumnjivom pozajmicom od 1,3 miliona eura, za čiji povrat su njegovi vlasnici – Boris Goljevšček i Vladimir Zevnik , “garantirali” svojim dioničarskim udjelima ukupno vrijednim 9.180 eura.
Aktuelna državna pravobraniteljica Jelena Cvijetić farsu zaokružuje konstatacijom da “BiH ne zna na koji bi račun mogla isplatiti dug Viaductu, jer tužioci nisu uopšte stavili na koji račun da se uplati”
“EnBW nije investirao u trenutni sudski postupak, već u hidroenergetski projekat slovenskog investitora Viaduct 2008. godine u obliku kredita od oko 1,3 miliona eura. Otplata kredita dogovorenog u to vrijeme još uvijek nije izvršena. Dakle, EnBW je zabrinut zbog otplate kredita iz 2008. godine.
Želimo istaći da EnBW masovno ulaže u klimatski neutralno restrukturiranje energetskog sistema, prvenstveno u Njemačkoj i pojedinačnim, odabranim stranim tržištima, koja ne uključuju balkanske države. Nismo upoznati s daljnjim detaljima i molimo vas za razumijevanje da ne možemo komentarisati nijedan tekući postupak”, sve je što nam u vezi s tim čudnim kreditnim aranžmanom kažu iz EnBW-a.
Atak na CBBiH
Šlag na ovoj kriminalnoj antidržavnoj torti je atak na Centralnu banku BiH, koja se “na mala” vrata nastoji pretvoriti iz krovne državne finansijske institucije u svojevrsni bankomat dvaju entiteta, što je dugogodišnja težnja nacional-socijalista iz RS, koja je aferom Viaduct dovedena na korak do realizacije. Naime, u silnim diskusijama o modelima isplate duga Slovencima, kao mogući izvor sredstava kontinuirano se potencira dobit Centralne banke, koja se uporno tretira kao novac namijenjen za raspodjelu entitetima, iako Zakon o CBBiH nedvosmisleno precizira da se on “uplaćuje na račun institucije zadužene za Budžet Bosne i Hercegovine”. Nije čudo da tu zamjenu teza forsiraju vlasti RS, pa ni zapadnohercegovački “europejci”, ali bode oči činjenica da takvu degradaciju državnih zakona i institucija bespogovrno prihvataju, pa čak i promoviraju, “probosanske” snage unutar vladajuće koalicije te još “probosanskija” opozicija, koji, jednako sinhronizirano kao što podržavaju taj rušilački naum, odbijaju bilo kakav razgovor o toj temi.
Trenutno jedini branik zabijanja posljednjeg čavla u mrtvački sanduk Centralne banke i ujedno države Bosne i Hercegovine je sama ta instucije, koja za sada uspješno odolijeva pritiscima i odbija isplatiti višak svoje dobiti “sve dok postoji mogućnost ugrožavanja imovine CBBiH i time ugrožavanja njene stabilnosti, kao i monetarne i finansijske stabilnosti”, a što bi bila izvjesna posljedica provođenja plana državnog ministra finansija i trezora Srđana Amidžića, kojeg je ozvaničilo Vijeće ministara BiH – da se od 244.306.831 KM viška dobiti Centralne banke plati dug prema Viaductu, a ostatak novca proslijedi entitetima.
Posebno je iritantna “naknadna pamet” bivšeg džavnog pravobranioca Mlađena Mandića, koji nijednom riječju ne objašnjava zašto je pristao na zahtjev Vlade RS “da se Pravobranilaštvo BiH i ja ne miješamo”
“Zakon o CBBiH je jasan i njegovim Članom 27., stavovi a) i b), definisano je da ‘ako Centralna banka ostvari čisti profit u bilo kojoj godini, čisti profit raspoređuje Upravno vijeće primjenjujući sljedeći redoslijed prioriteta – dio čistog profita izdvaja na račun generalne rezerve Centralne banke, tako da iznos početnog kapitala i generalne rezerve bude ekvivalentan iznosu od pet procenata ukupog iznosa novčane pasive prikazane na računima Centralne banke za kraj te finansijske godine, a ostatak čistog profita raspoređuje se tako da 40 procenata Upravno vijeće raspoređuje svojom odlukom za povećanje kapitala i rezerve za generalne rezerve Centralne banke, a 60 procenata Centralna banka uplaćuje na račun institucije zadužene za Budžet Bosne i Hercegovine, u periodu od četiri mjeseca nakon završetka budžetske godine’.
Napominjemo da nije bilo nikakvih izmjena odredbi Zakona o CBBiH”, u izjavi za Business Magazine potctavaju iz Centralne banke, objašnjavajući nam i zakonsko uporište za odluku te institucije da ne izvrši uplatu viška dobiti Ministarstvu finansija i trezora BiH, odnosno način na koji bi eventualna uplata rezultirala “da aktiva Centralne banke bude manja od iznosa njene pasive i nesmanjenog kapitala i rezervi“, što je preduvjet za takav potez definiran zakonskim Članom 30.
“U skladu sa Zakonom (Član 27. – Raspodjela čistog profita), Upravno vijeće CBBiH je donijelo Odluku o raspodjeli čistog profita Centralne banke za godinu koja je završila 31. decembra 2024., kojom je utvrđeno da se dio čistog profita raspoređuje na račun obaveze prema instituciji zaduženoj za budžet BiH (Ministarstvo finansija i trezora).
Također, navedenom odlukom je utvrđeno da će se ova sredstva uplatiti po otklanjanju ograničenja iz člana 30. Zakona, koji glasi: ‘Nijedan transfer, isplata ili plaćanje u skladu s članom 27. ili 28. ovog zakona se neće izvršiti ako bi to po mišljenju Upravnog vijeća dovelo da aktiva Centralne banke bude manja od iznosa njene pasive i kapitala i rezervi’.
S tim u vezi, Centralna banka je od strane tužitelja Viaduct d.o.o. Portorož obaviještena da, po osnovu pravosnažne arbitražne odluke upućene prema nadležnim sudovima u BiH, predlaže naplatu svojih potraživanja od Bosne i Hercegovine, uključujući i Centralnu banku, odnosno zapljenu i prodaju njenih nekretnina u Banjoj Luci, Mostaru i Brčko Distriktu. Navedene informacije i pristigli dokumenti, prema mišljenju Upravnog vijeća, predstavljaju ugrožavanje imovine Centralne banke BiH, čime su stečeni preduslovi za aktiviranje odredbi člana 30. Zakona”, naglašavaju iz CBBiH.
Kada je, pak, riječ o toku sudskih sporova u kojima Viaduct traži zapljenu spomenutih zgrada Centralne banke i svojim aktivnostima na tom frontu, iz CBBiH pojašnjavaju da “u predmetu Viaduct, Centralnu banku pred svim sudovima u BiH zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, koje je ovlašteno da poduzima sve pravne radnje s ciljem zaštite interesa i imovine Centralne banke”.
“Centralna banka je zaprimila rješenja o izvršenju nadležnih sudova u Mostaru i Banjoj Luci, koja se odnose na potraživanja Viaducta. Po prijemu tih rješenja, u zakonskom roku su izjavljeni prigovori, a postupci po žalbama su u toku.
Centralna banka ne posjeduje zvaničnu informaciju o tome da li je postupak pokrenut i u pogledu njene imovine u Brčkom. Ukoliko se nešto promijeni u tom smislu, Centralna banka će svakako preduzeti sve mjere i radnje s ciljem zaštite svoje imovine, prava i interesa”, poručuju iz te institucije, čija rezolutnost ima samo jednu, ali vjerovatno fatalnu manu – njene institucije u pobrojanim sudskim sporovima brani Pravobranilaštvo BiH, što je gotovo siguran signal da se slovenski mešetari već mogu početki pripremati za useljenje u banjalučku, mostarsku i brčansku zgradu Centralne banke…
Šutnja OHR-a
U priči o pljački Bosne i Hercegovine putem prevare s Viaductom između ostalog oči bode i činjenica da se, čak ni hroničnim izražavanjem zabrinutosti te pozivanjem na demokratski i transparentan dijalog, o tome nijednom riječju nije oglasio Ured visokog predstavnika (OHR), odnosno sam Christian Schmidt.
Možda je u kontekstu afere Viaduct nebitna, ali je svakako činjenica da je Schmidt prije stupanja na dužnost visokog predstavnika (u periodu 2014. – 2018.) bio član Nadzornog odbora njemačke razvojne banke KfW, koja je u to vrijeme bila vrlo aktivna na polju kreditiranja energetskih projekata u BiH, od kojih su neki, poput Janjića i Salakovca, obilježeni brojnim kontroverzama.
Projekt izgradnje malih hidroelektrana na rijeci Bosni (Janjići), kojeg je KfW trebao kreditirati sa 30 miliona eura, neslavno je okončan odustajanjem Nijemaca zbog kršenja Aarhuske konvencije (nedovoljna transparentnost, nepoštivanje prava javnosti na učešće, ugroženi zaštićeni ekosistemi na mjestu izvođenja radova), a manje-više ista bila je i sudbina obnove Hidroelektrane Salakovac, za koju je KfW namijenio 45 miliona eura kredita i million eura granta, koja je propala zbog odustajanja Elektroprivrede BiH.
Da li svojom šutnjom Schmidt poručuje da je došlo vrijeme i za svođenje tih neraščišćenih računa ili se radi o irelevantnoj slučajnosti, još je jedna na dugačkoj listi nepoznanica vezanih za slučaj Viaduct…
