Piše Armin Zeba
Privremeni zastoj proizvodnje u Igmanu iz Konjica, jednoj od ključnih kompanija bosanskohercegovačke namjenske industrije, razotkrio je koliko je taj sektor, o kojem se uglavnom govori u superlativima, ustvari u krhkoj poziciji. Oslonjena na uvoz sirovina i komponenti, prvenstveno iz Srbije, ta strateška grana privrede suočava se s ozbiljnim izazovima koji dovode u pitanje njenu dugoročnu održivost i konkurentnost, a dok gubici rastu, a radnici strahuju za svoja radna mjesta, kriza u Igmanu na površinu izbacuje brojne strukturne probleme sektora od kojeg se očekuje da bude jedan od motora bh. izvoza i ekonomskog razvoja u cjelini, ali i značajan faktor sigurnosti naše zemlje.
Izjava federalnog premijera Nermina Nikšića da su “ispitivali kvalitet baruta u Vitezitu i tražili alternativna rješenja“ pokazuje da on ima savjetnike iz oblasti namjenske industrije koji pojma nemaju o onome što Federacija BiH proizvodi i posjeduje, upozorava ekspert za odbrambene tehnologije Berko Zečević
Čak i ako se zanemari paradoks da država koja kontinuirano strijepi od novog srbijanskog vojnog ataka, svoju odbrambenu industriju bazira upravo na uvozu iz Srbije, Igmanov problem otvara čitav niz dilema o politici razvoja domaće namjenske proizvodnje, na čiju manjkavost ukazuje već i sama činjenica da je ona, u konkretnom slučaju, decenijama ovisna o jednom izvoru snabdijevanja, kao da se, u najmanju ruku, radi o obogaćenom uraniju.
Neznanje nadležnih
U pokušaju da rasvijetlimo barem dio nejasnoća vezanih za koncept funkcioniranja bh. namjenske industrije koje su izašle na vidjelo prekidom proizvodnje u Igmanu, stručna pojašnjenja potražili smo od prof. dr. Berke Zečevića, dugogodišnjeg šefa Katedre za odbrambene tehnologije Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, koji nakon penzionisanja svoje bogato znanje dijeli kao slobodni balistički konsultant. Na molbu da nam terminologijom razumljivom laicima približi uzroke ovisnosti proizvodnje u konjičkom Igmanu o uvozu baruta iz Srbije, odnosno pojasni o kakvoj vrsti baruta se radi, za šta konkretno je namijenjena i da li je tačno da se, kao što tvrde pojedini samozvani vojni analitičari, može nabaviti isključivo u lučanskoj barutani, Zečević u prvom redu potcrtava da municija malog kalibra (5,56 mm, 7,62 mm, 12,7 mm), kakva se proizvodi u Igmanu, i municija srednjeg kalibra (20 mm do 57 mm) “koristi jednobazna i sferična goriva, koja proizvode tvornica Milan Blagojević Lučani u Srbiji i niz drugih fabrika u Evropi i svijetu“.
Barutana u Lučanima osvojila je proizvodnju dvobaznih goriva zahvaljujući dokumentaciji koju je posjedovao Vojno-tehnički institut iz Beograda, nekonvencionalnim metodama kupovine opreme i ključnih sirovina iz Vitezita te angažovanjem bivših stručnjaka iz te tvornice
Pritom, upitan o osnovanosti tvrdnji federalnog premijera Nermina Nikšića da alteranativa srbijanskom gorivu može biti oživljavanje proizvodnje baruta u Vitezitu, koji je od 2019. u stečajnom postupku i sa pravno nedefiniranom vlasničkom strukturom (paralelno traje i sudski postupak o prodaji Vitezitove imovine zagrebačkom WDG Prometu), Zečević ukazuje da “jednostavno rečeno, tvornica Vitezit nije proizvodila i nije imala tehnologiju za proizvodnju goriva za municiju malog kalibra neophodnog za proizvodni program Igmana“.
“Segment izjave premijera Nikšića u kojem se navodi da su ‘..ispitivali kvalitet baruta u Vitezitu i tražili alternativna rješenja…’ pokazuje da on ima savjetnike iz oblasti odbrambene industrije koji pojma nemaju o onome što Federacija BiH proizvodi i posjeduje! Ta izjava sramoti sve stručnjake koji trenutno rade u vojnim tvornicama, profesore sa Katedre odbrambenih tehnologija sa Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu itd.
Gorivo koje se proizvodilo u Vitezitu ne može se koristiti za municiju malog kalibra, a sada se u toj tvornici nalazi samo dvobazno raketno gorivo za rakete Oganj (128 mm) i Orkan (262 mm).
GLAVA 36 – Eksplozivi i pirotehnički proizvodi (u KM)
Volio bih vidjeti te savjetnike koji su ispitivali to gorivo u čahurama municije malog kalibra! To odgovorno tvrdim, jer sam tokom rata – 1992. i 1993. godine, ispitivao gorivo za minobacače kao zamjenu goriva za municiju malog kalibra i znam koje performanse je moguće postići pri tome i koja je to opasnost za strijelca“, upozorava Zečević, koji se sa podjednakom strašću i transparentnošću osvrće i na novinarsku opasku da je poprilično indikativno da je proizvodnja u srbijanskom Milanu Blagojeviću “procvjetala“ vremenski paralelno sa gašenjem pogona u Vitezitu, ne libeći se da, podsjećajući na hronologiju te uzročno-posljedične veze, nazove stvari pravim imenom.
“Artiljerijska municija velikog kalibra (76 mm, 90 mm, 100 mm, 105 mm, 120 mm, 122 mm, 130 mm, 152 mm i 155 mm) koristi jednobazna, dvobazna i trobazna goriva.
Tvornica Milan Blagojević do rata je proizvodila jednobazna goriva, a Vitezit iz Viteza (prijašnji naziv Slobodan Princip Seljo) je proizvodio dvobazna i trobazna goriva. Poslije rata, Milan Blagojević je osvojio proizvodnju dvobaznih goriva – zahvaljujući dokumentaciji koju je posjedovao Vojno-tehnički institut iz Beograda, nekonvencionalnim metodama kupovine opreme i ključnih sirovina (jaka smjesa za dvobazna goriva – 700 tona) iz Vitezita te angažovanjem bivših stručnjaka iz te tvornice, izgradili su Plant za proizvodnju nitroglicerina.
Sve je to postignuto uz podršku lokalne politike Viteza i uz činjenicu da je predsjednik nadzornog odbora Vitezita bio imenovan od strane Direkcije za namjensku proizvodnju Ministarstva za energetiku, industriju i rudarstvo FBiH.
Minobacačka municija (60 mm, 81 mm, 82 mm i 120 mm) koristi jednobazna, sferoidna i dvobazna goriva. Tvornica Milan Blagojević Lučani danas proizvodi jednobazna i dvobazna goriva za minobacačku municiju, a Vitezit je prije rata bio poznati svjetski proizvođač dvobaznog goriva za minobacačku municiju.
Dvobazna raketna goriva za artiljerijske, protuoklopne i vazduhoplovne rakete su se proizvodile samo u Vitezitu – negdje do 2008. godine, kada nastupa svjesno uništavanje ekstremno vrijedne imovine i krađa opreme, dokumentacije, tehnologija i poluproizvoda, tako da sada Milan Blagojević proizvodi dvobazna raketna goriva.
Kompozitna raketna goriva za moderne raketne motore su dobijena od američke Vlade 1979. godine i oprema je instalirana u periodu od 1980. do 1985 godine. Napravljen je moderan svjetski Plant za proizvodnju goriva i postojao je mikser te oprema kapaciteta za livenje bloka raketnog kompozitnog goriva, mase više stotina kilograma, za rakete dometa do 500 kilometara. Sada, objekti, oprema i sirovine su uništeni, a dio je ukraden i preprodat susjednoj državi.
Zaključak – svjesno i u dužem vremenu poslije 2005. je svjesno uništavana tvornica Vitezit, uz neposrednu svjesnost lokalnih vlasti i Direkcije za namjensku proizvodnju“, rezimira Zečević, napominjući da je “svjesnim uništenjem tehnološkog sistema Vitezit zadat žestog udarac i potencijalima tvornice Pretis iz Vogošće“, u vezi s kojim izražava poseban sentiment, ali i dodatno ogorčenje javnim istupima premijera Nikšića u kontekstu njegove primjedbe da je “Pretis pokazivao potencijal, ali nikad nije napravljen značajniji iskorak…“.
“Kao dijete tvornice Pretis, ne mogu da ne odgovorim na navedene konstatacije.
Pretis je u periodu neposredno pred rat imao proizvodni potencijal od 760.000 komada municije velikog kalibra pri radu u dvije smjene i uz 3.500 zaposlenih radnika, od čega je bilo oko 240 inžinjera. Danas Pretis zapošljava oko 500 radnika, može da proizvede godišnje oko 70.000 komada projektila 155 mm M107, oko 200.000 minobacačke municije 120 mm HE M62 i preko 50.000 projektila 122 mm OF-462. To je gotovo blizu količine municije koju je Pretis proizveo 1990. godine.
Ako se pogleda ostatak dohotka za 2023. godinu, u iznosu većem od 10 miliona KM, a 2024. je bio 43 miliona KM, ne može se ni u kom slučaju govoriti da se radi o tvornici koja nije radila uspješno. Da ne navodim nove numeričke mašine, nove proizvodne objekte itd.
Zatim, iz sredstava tekućeg poslovanja Pretisa plaćeno je preko 40 posto investicije novog tehnološkog postrojenja, ekstremno važnog za dalji prosperitet tvornice, koje košta više desetina miliona dolara i koje treba da bude operativno naredne godine.
Dana 23. februara 1996. godine, zajedno sa jednim obavještajcem, ušao sam u prostore Pretisa i zatekao pustoš – mašine odnesene, tehnička i tehnološka dokumentacija iz arhiva odnesena, odnesene sve kase. Plant za ugradnju eksploziva u projektile i montažu municije bio je potpuno sravnjen sa zemljom… Onda početkom ove godine odem u tu tvornicu i vidim nevjerovatan napredak – nove numeričke mašine, dvije flow-formig mašine za proizvodnju tijela raketnih motora, dvije prese za kovanje tijela za minobacačke projektile, linije za proizvodnju dopunskih i osnovnih punjenja za minobacačku municiju, poboljšane linije za topljenje i livenje eksploziva u tijela projektila… A onda čitam tekst premijerove izjave i ne mogu da objasnim sebi kako je moguće da izjavi “…Pretis je pokazivao potencijal, ali nikad nije napravljen značajniji iskorak…“ i samim tim omalovažava najvažniju tvornicu vojne industrije koja naša zemlja ima. Šokiran sam tom izjavom!
Premijera Nikšića cijenim kao patriotu, agilnog premijera i osobu odmjerene reakcije na složene izazove našeg društva, te ga molim da iz svog okruženja ukloni savjetnike koji su ga dezinformirali i spriječi dalje ovakve ispade nestručnih, ali nažalost podobnih osoba u strukturama vlasti. Te osobe ne služe za dobrobit naše domovine Bosne i Hercegovine“, zaključuje Zečević.
Višestruki hendikepi
Vraćajući se na priču o Igmanu, kojem je, s obzirom na polugodišnji gubitak od blizu 20 miliona KM, nedostatak baruta samo jedan u nizu problema koji opterećuju njegovo poslovanje, Zečević nam razjašnjava i za neupućene prilično zbunjujuću činjenicu da je do svojevrsnog poslovnog sunovrata te kompanije došlo upravo u vrijeme kada bi, prema logici, uslijed brojnih aktivnih ratova širom svijeta, tržišna potražnja trebala biti najveća u posljednjih nekoliko godina, pa čak i decenija.
Vlada FBiH je krajem 2023. najavila izradu strategije razvoja namjenske industrije u narednih deset godina, koja ni do danas nije usvojena
“Problemi tvornice Igman su rezultat čitavog niza faktora.
Ključan faktor je ratni sukob u Ukrajini, čija je posljedica svjetski poremećaj u snabdijevanju komponentama i sirovinama sa stanovišta vremena isporuka i cijena.
Zatim, neki ugovori su zaključeni prije poremećaja tržišta, a realizacija proizvodnje je nastupila u drugim ekonomskim uvjetima. Pri tome vjerovatno nisu postojale klauzule u ugovoru o korekciji cijena proizvoda pri drastičnom poremećaju tržišta.
Treći faktor je to što je sukob u Ukrajini prouzrokovao da veći broj zemalja u prethodnom periodu izgradi sopstvene fabrike za municiju malog kalibra, a što se odrazilo i na njenu svjetsku cijenu, pri čemu su cijene sirovina i komponenti koje se uvoze ostale i dalje na visokom nivou.
Na kraju, tokom prošle godine izvršena je zamjena rukovodeće strukture u tvornici Igman i logično je da je nužan kraći vremenski period da novo rukovodstvo preuzme sve procese pod svoju kontrolu i identificira kritične tačke procesa proizvodnje“, opaža Zečević.
Kada je, pak, riječ o činjenici da je Igman ovisan i o uvozu brojnih drugih komponenti, uključujući čak i čelik, a slična je situacija i sa ostalim bh. kompanijama iz namjenske industrije, što neizostavno nameće pitanje u kojoj mjeri je to posljedica realnih tržišnih okolnosti, a koliko plod nedostatka adekvatne razvojne strategije, Zečević “spušta loptu“ konstatacijom da “sve vojne fabrike su ovisne o uvozu komponenti i materijala, pri čemu je svaka od njih specifična i na različit način se bori sa poremećajima tržišta“.
Postojeći model državnog-privatnog partnerstva u vojnim tvornicama niko u svijetu ne poznaje i zato ga je nužno mijenjati
“Neosporno, za sada je neophodan uvoz eksploziva (TNT, RDX, HMX), uvoz bilo kojeg tipa goriva za artiljerijsku, minobacačku i pješadijsku municiju, te uvoz čelika i obojenih metala (mesing, bakar, aluminij itd.).
Za sada nismo u stanju proizvoditi raketnu municiju, iako su u tvornici Pretis početkom ove godine bili preduzeti koraci za pregovore oko kupovine licence za proizvodnju kompozitnih goriva za raketne motore, ali su te aktivnosti sada prekinute. Prema mojim nepotpunim informacijama, donedavno rukovodstvo Pretisa je osiguralo snabdijevanje gorivom za municiju u ovoj godini i u značajnom periodu naredne godine.
Ako bismo generalizirali pojam strategija razvoja odbrambene industrije, napomenuo bih sljedeće podatke – Vlada FBiH je krajem 2023. najavila izradu strategije razvoja namjenske industrije u narednih deset godina, a zatim je Ministarstvo energetike, rudarstva i industrije FBiH u aprilu 2025. imenovalo Komisiju za izradu te strategije. Do danas, ta strategija nije usvojena.
Kada to sagledate, onda se ne treba čuditi na ono što nam se dešava, nego reći samo: ‘Hvala dragom Bogu, može i gore’, poentira Zečević.
Sa laičke tačke gledišta, teško je prepoznati objektivan razlog zbog kojeg na vrijeme nisu osigurane zalihe kojima bi se prebrodio period zastoja u srbijanskom izvozu naoružanja i vojne opreme, koji se, imajući u vidu globalne turbulencije i političku krizu u Srbiji, mogao predvidjeti još prije nekoliko mjeseci. U tom kontekstu, odgovarajući na upit o uobičajenoj praksi kada je konkretno riječ o skladištenju baruta, Zečević također ukazuje na manjak strateškog planiranja, ističući da “svugdje u razvijenim društvima sa jasnom strategijom razvoja industrije vrši se skladištenje strateških proizvoda, među kojima su sigurno goriva, eksplozivi i specifični metalni proizvodi za proizvodnju municije“.
“I kada imate rezerve, sukcesivno se vrši korištenje dijela rezervi materijala i njihovo zanavljanje s ciljem da postoji količina neophodna za minimum šest mjeseci, a optimalno jedna ili dvije godine strateških rezervi.
Za takav pristup mora postojati strategija i raspoloživa tekuća državna sredstva. To nije problem samo određene tvornice, već ključno pitanje opstanka jedne industrije u državi, bez obzira kakvo je njeno uređenje i sposobnosti.
Naš sadašnji koncept državno-privatnog partnerstva u vojnim tvornicama niko u svijetu ne poznaje i on se mora mijenjati.
Pored toga, sadašnju organizaciju Direkcije namjenske industrije (pravilnije – odbrambene industrije) potrebno je radikalno promijeniti u kadrovskom i organizacionom pitanju. Direkcija nema kvalifikovanih stručnih kadrova, ne želi povremeno angažiranje stručnjaka sa kojima raspolaže naša zemlja i dugo vremena je bila mjesto gdje su se raspoređivali bivši direktori iz tvornica te bliski partijski simpatizeri.
Prema mojim informacijama, u prethodnim decenijama se povremeno nabavljalo američko gorivo za municiju malog kalibra, postojali su i neki pokušaji u prethodnom periodu da se ima alternativno snabdjevač gorivom, ali sistemski to nije urađeno, iako je u prethodnoj Jugoslaviji uvijek postojao zahtjev za oslanjanje na sopstvene snage, a ako ne postoji mogućost, tada se nije smjelo zavisiti od samo jednog izvora snabdijevanja.
Od početka ratnog sukoba u Ukrajini, mogućnost nabavke kritičnih komponenti je otežana i nije moguće nabaviti gorivo u kratkom vremenskom periodu i po cijeni koja je višestruko veća u odnosu na cijene prije par godina.
Generalno, moja dugogodišnje zapažanje je da često direktori i izvršni direktori vojnih fabrika u Federaciji BiH smatraju da su prijateljski kontakti sa direktorima vojnih tvornica dovoljna osnova za planiranje procesa dugoročne nabavke komponenti i sirovina. Taj pristup se mora odmah prekinuti kao metoda planiranja“, sugerira Zečević.
Desetogodišnji trend pada
Krajem jula ove godine, iz Igmana Konjic najavljen je “reset poslovnog modela, s ciljem stabilizacije poslovanja i osiguranja dugoročne održivosti“, kao odgovor nove Uprave kompanije, imenovane početkom maja, na desetogodišnji trend pada dobiti i “sve složenije tržišne okolnosti“.
“Naime, dok je 2015. godina završena s dobiti od 32 miliona KM, dobit u 2024. svedena je na svega pola miliona KM. S obzirom na takve pokazatelje, kompanija se odlučila na odlučne rezove u načinu poslovanja.
U fokusu nove Uprave su nova sistematizacija radnih mjesta, unapređenje kontrole proizvodnje i efikasnije korištenje postojećih kapaciteta. Paralelno s internim promjenama, Igman intenzivno radi na širenju prisustva na azijskim i afričkim tržištima kako bi diversificirao prodajne kanale i ublažio uticaj američkih carina.
Također, ulažu se dodatni napori u jačanje pozicije na postojećim izvoznim tržištima, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskoj uniji, Saudijskoj Arabiji i Iraku“, saopćeno je iz te kompanije, uz najavu osnivanja predstavništava u ciljnim državama i razvoja proizvoda prilagođenih specifičnostima tih tržišta.
Ovogodišnji finansijski gubitak, koji je za prvih šest mjeseci dostigao 19,8 miliona KM; iz Igmana opisuju kao rezultat poslovnog ugovora iz 2022. godine, čija je realizacija počela 2024. “u bitno izmijenjenim tržišnim uslovima“. Kako tvrde, inflacija i rast ulaznih troškova doveli su do direktnog gubitka po osnovu tog ugovora od najmanje 12,5 miliona KM, a “dodatni finansijski pritisak stvorile su negativne kursne razlike zbog pada vrijednosti američkog dolara, koje su Igman koštale 5,5 miliona KM“.
“Zabrana izvoza baruta iz Srbije, odakle jedini dobavljač – barutana u Lučanima, snabdijeva Igman, izazvala je višemjesečne zastoje u proizvodnji. Zalihe baruta su ograničene, što direktno utiče na kapacitete i dinamiku isporuka.
Povremeni kvarovi na tehnički zastarjeloj opremi dodatno usporavaju procese“, pobrajaju iz Igmana vlastite hendikepe, uz opasku da je pokrenuta nezavisna dubinska analiza poslovanja u prethodne četiri godine, koju provodi “renomirana revizorska kuća iz sastava Velike četvorke“.
No, na pitanja o uzrocima totalne ovisnosti Igmanove proizvodnje o nabavci baruta iz Lučana, razlozima zbog kojih na vrijeme nisu osigurane zalihe kojima bi se bezbolno prebrodio period zastoja uvoza iz Srbije te glavnim faktorima kontinuiranog pada profitabilnosti kompanije, iz Igmana ne žele odgovarati, baš kao što šutnjom svoju odgovornost za te i slične propuste kriju i iz Vlade, odnosno resornog Ministarstva energije, industrije i rudarstva te Direkcije za namjensku industriju FBiH…
Uzak kupoprodajni krug
Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, prošle godine u našu zemlju uvezeno je ukupno 793,17 tona baruta, vrijednog oko 73 miliona KM, i to uglavnom iz Srbije (381,26 tona, 22,33 miliona KM) te Sjedinjenih Američkih Država (oko 333 tone, 41,27 miliona KM). Istovremeno, iz BiH je u Češku izvezeno nešto više od 82 tone baruta, vrijednosti blizu 20 miliona KM.
U prvih osam ovogodišnjih mjeseci, uvezli smo nešto manje od 404 tone baruta, vrijednog 31,66 miliona KM, od čega se količinski više od polovine – 210,46 tona, odnosi na Srbiju, kojoj smo po tom osnovu platili 13,68 miliona KM. Iz Indije je u istom periodu za 12,89 miliona KM kupljeno oko 147 tona baruta. Osim Češke, koja je na kupovinu oko 62 tone baruta od BiH potrošila 10,46 miliona KM, iz naše zemlje barut je uvozila i Hrvatska, u količini od 7,63 tone i vrijednosti od 1,69 miliona KM, tako da je ukupan izvozni saldo iznosio 69,48 tona i 12,16 miliona KM.
Pokazatelji Vanjskotrgovinske komore (VTK) BiH, pak, kažu da je u periodu januar – decembar 2024. u našu zemlju uvezeno ukupno oko 865 tona baruta, u vrijednosti većoj od 77 miliona KM, od čega najveći dio potiče iz SAD (333 tone) i Srbije (320 tona). Prema evidenciji VTK, u prvih osam mjeseci 2025. ostvaren je uvoz baruta u količini od oko 422 tone i vrijednosti od 32,7 miliona KM, “gdje prednjače destinacije poput Indije i Mađarske“.
“S obzirom na činjenicu da BiH nema vlastitu proizvodnju baruta, registrovani izvoz je rezultat takozvanog reeksporta – roba koja se uvozi, potom se prosljeđuje na treća tržišta. Dakle, riječ je o trgovinsko-logističkoj aktivnosti, a ne o proizvodnji unutar zemlje. Takvi tokovi su uobičajeni u međunarodnoj trgovini osjetljivim robama, gdje logističke kompanije djeluju kao posrednici između proizvođača i krajnjih korisnika na različitim tržištima“, napominju iz VTK BiH.
Vanjskotrgovinski suficit
Uprkos svim limitirajućim faktorima, namjenska industrija ostaje jedan od glavnih aduta bh. vanjskotrgovinske razmjene, sa rekordnim izvozom u 2024. godini, koji je, prema podacima VTK, dostigao 561,5 miliona KM (godišne povećanje za 37,6 posto), ali uz više nego dvostruko brži rast uvoza (76 posto), na 146,2 miliona KM, što je rezultiralo smanjenjem pokrivenosti uvoza izvozom sa 493,22 na i dalje izuzetno respektabilnih 384,04 posto.
Prema istom izvoru, u prvih sedam ovogodišnjih mjeseci, samo izvoz oružja i municije iz BiH premašio je vrijednost od 273 miliona KM (količina 5.238 tona), dok je uvoz iznosio 14 puta manje – oko 20 miliona KM (448,75 tona), što upućuje na zaključak da će prošlogodišnji rezultati vjerovatno biti u najmanju ruku dostignuti, ako ne i osjetno premašeni…
