Piše Armin Zeba
Da smo skloni teorijama zavjere, aktuelnu aferu Viaduct tumačili bismo kao specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine usmjeren na njeno finansijsko iscrpljivanje s konačnim ciljem davno sažetim u umjetnički interpretiranu istinu da “đe je prazna sehara, tu nema demokratije“, a ni države. S obzirom da ne vjerujemo u urotničke konstrukcije, već se isključivo oslanjamo na vlastiti vid i razum, uviđamo, pak, da je finansijska agresija na BiH ušla u završnu fazu, a osim njenog trajanja i konačnog ishoda, nepoznato je još samo ko će se u konačnici najviše “ugraditi“ u Viaduct i slične udružene kriminalne poduhvate mjerljive stotinama miliona eura.
Prema podacima Agencije Republike Slovenije za javnopravne evidencije i usluge, dionički kapital Viaducta iznosi 9.180 eura, dok su njegovi prihodi i broj zaposlenih na dugogodišnjoj konstantnoj nuli
Hronologija zločina
Mada je u domaćoj javnosti općeprihvaćena teza da je glavni akter posljednje u nizu pljački države Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji takve optužbe u svom sve izraženijem pomračenju uma objeručke prihvata, doživljavajući kao korak bliže željenoj tituli narodnog junaka, istina je da on rangiran mnogo niže na listi učesnika kriminalne akcije Viaduct, koju predvodi pomalo zaboravljeni bivši entitetski premijer Dragan Mikerević, čiji su mandat obilježile upravo zloupotrebe položaja tog tipa, poput potpisivanja štetnog ugovora o uslužnoj preradi nafte između Rafinerije nafte Brod i švicarskog Vitola, zbog čijeg raskida su Švicarci od Vlade RS tražili 115 miliona dolara, a na kraju nagodbom dobili 27,4 miliona dolara odštete. Taj ugovor potpisan je u decembru 2003., a nepunih godinu dana kasnije Mikerević je značajno podigao letvicu korupcije, povjerivši 165 miliona eura vrijednu koncesiju za izgradnju hidroelektrana Krupa (instalirane snage 48,5 megavata) i Banja Luka – Niška (37,2 MW) u tu svrhu namjenski formiranom Preduzeću za projektovanje, izgradnju, korištenje i održavanje hidroenergetskog sistema HES Vrbas a.d. Banja Luka firmi, u čijem osnivačkom kapitalu je sa 97 posto dominantan udio imala slovenska kompanija za inženjering i građevinarstvo Viaduct d.o.o. Portorož, u “strateškom partnerstvu“ sa srbijanskom fantomskom firmom Građevinar d.o.o. Kraljevo, sa jedan posto ili 500 KM ulagačkog kapitala.
O kako “bonitetnim“ kompanijama je riječ, dovoljno govori podaci Agencije Republike Slovenije za javnopravne evidencije i usluge, prema kojima dionički kapital Viaducta iznosi 9.180 eura, dok su njegovi prihodi i broj zaposlenih na dugogodišnjoj konstantnoj nuli, a manje-više identičan je slučaj i sa ostalih šest portoroških fiktivnih firmi većinskog vlasnika Borisa Goljevščeka, registriranih za inženjering i građevinarstvo (Ahead), posredovanje i trgovinu (Arcusnet), projektovanje, izradu i ugradnju uređaja za dodatnu pripremu brodskog goriva (Bimont), investicijski inženjering (Fina), poslovno savjetovanje i usluge (Goljevšček) te računovodstvo, konsalting i usluge (Vir), koje sve zajedno nemaju ni minut iskustva u pripremi i realizaciji elektroenergetskih projekata, niti bilo kakav kadrovski i mehanizacijski potencijal za izgradnju hidrocentrala. Kraljevački Građevinar, pak, za kojeg sam Goljevšček tvrdi da je ustvari bio nosilac konzorcija s kojim je Vlada RS 2004. potpisala koncesioni ugovor, u osnivačkim aktima HES Vrbas prikazan je kao preduzeće sa sjedištem u Tržnom centru Danica, dok prema evidenciji Agencije za privredne registre Republike Srbije uopće ne postoji.
“Kao nepristrasna institucija za rješavanje sporova između investitora i država, ICSID nije u mogućnosti da komentira slučajeve, a ICSID konvencija ne daje nam mehanizam za praćenje poštivanja i izvršenja odluka“, poručuju iz vašingtonskog Centra
Kako i zašto je posao vrijedan 165 miliona eura povjeren koncesionarima bez ikakvih referenci, pitanje je na koje Mikerević ne želi odgovarati, dok Goljevšček tu misteriju za slovenske medije “objašnjava“ besmislenom demagogijom u kojoj pobraja čitav buljuk navodnih međunarodnih finansijera na koje se oslanjao Viaduct, ali pritom ne nudeći objašnjenje magije kojom je ta kompanija iz servisa za adaptaciju stambenih objekata, čiji kapacitet ne doseže ni do montiranja vodenice, preko noći izrasla u giganta specijaliziranog za izgradnju hidroelektrana.
Naravno, koncesioni ugovor nikada nije realiziran i, dolaskom novih vlasti, koje su imale svoje kompanjone za mutne radnje sa novcem poreznih obveznika, praktično je bačen u zapećak, gdje je tavorio sve do 2015. godine, kada su je slučaj podignut na viši nivo, pokretanjem arbitražnog postupka pred vašingtonskim Međunarodnim centrom za rješavanje investicionih sporova (ICSID), članom Grupacije Svjetske banke, koji je, suprotno svakoj ekonomskoj i pravnoj logici, presudio da je Viaduct uslijed raskida koncesionog ugovora pretrpio štetu u vidu uloženog novca i izgubljene dobiti od čak 39,8 miliona eura, čija je vrijednost, uz zateznu kamatu od 7,1 posto godišnje, do danas premašila 50 miliona eura.
Na molbu našeg magazina za pojašnjenje kalkulacije na osnovu koje je određeno tako visoko obeštećenje Viaductu, koji je raskidom ugovora eventualno pretrpio neuporedivo manju stvarnu štetu, što iz te kompanije i sami potvrđuju priznanjem da su prvobitno nudili nagodbu od milion eura odštete, iz ICSID-a uzvraćaju uobičajenim sudskim frazama koje ne govore ništa konkretno.
“Kao rezultat naloga treće strane o zapljeni, kojim se izvršava arbitražna odluka protiv države Bosne i Hercegovine, Euroconrol je trenutno obavezan zamrznuti naknade za rute koje naplaćuje u ime BiH“, kratki i jasni su iz Eurocontola
“Kao nepristrasna institucija za rješavanje sporova između investitora i država, ICSID nije u mogućnosti da komentira slučajeve.
Sve javno dostupne informacije o postupcima koje vodi ICSID dostupne su na web stranici Centra, koja se svakodnevno ažurira. Za svaki postupak postoji stranica sa detaljima o predmetu, koja uključuje podatke o instituciji, vođenju i vođenju postupka, uključujući imena stranaka i njihovih zastupnika te članstvo u tribunalu. Ako su se strane složile da objave bilo koji dokument koji se odnosi na slučaj, oni se također stavljaju na raspolaganje“, sve je što su nam o predmetu Viaduct željeli reći iz ICSID-a, uz napomenu da “ICSID konvencija ne daje Sekretarijatu ICSID-a mehanizam za praćenje poštivanja i izvršenja odluka“.
Finansijska jama koja je za Bosnu i Hercegovinu iskopana u “prijateljskom“ Vašingtonu, produbljena je u “dobronamjernom“ Briselu, čiji je pljenidbeni sudija Prvostepenog suda, nadležnog za izvršenja presuda ICSID-a, naložio Evropskoj organizaciji za sigurnost zračne plovidbe (Eurocontrol) da obustavi uplatu nakanada za usluge kontrole letenja Agenciji za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (BHANSA) i preusmjeri ih Viaductu. Mada takav redoslijed pravnih poteza na prvi pogled djeluje kao svojevrsno reketiranje, riječ je o standardnom postupku prisilne naplate koju podrazumijevaju ICSID-ove arbitražne odluke, koje je prije BiH od regionalnih zemalja najbolnije iskusila Albanija, kojoj istim mehanizmom već mjesecima teče pljenidba ukupno dosuđenih 130 miliona eura odštete prema kontroverznom italijanskom biznismenu Francescu Becchettiju, u međuvremenu nepravomoćno osuđenom na 17 godina zatvora za zloupotrebu položaja, pranje novca, falsificiranje dokumenata i lažne šeme PDV-a, zbog zatvaranja njegove televizijske kuće Agon Channel 2015. godine.
“Kao rezultat naloga treće strane o zapljeni, kojeg je izdao belgijski sud, a kojim se izvršava arbitražna odluka protiv države Bosne i Hercegovine, Eurocontrol je trenutno obavezan zamrznuti naknade za rute koje naplaćuje u ime Bosne i Hercegovine“, u kratkoj ali jasnoj izjavi za Business Magazine pojašnjavaju svoju ulogu u postupku pljenidbe iz Eurocontrola, uz opasku da ta organizacija “nema komentara na pravni postupak koji je u toku, saznanja o bilo kakvom uticaju na operacije u zračnom prostoru Bosne i Hercegovine“.
Greške u koracima
Tek kada je slučaj Viaduct ozbiljno “zamirisao“ na plijen vrijedan stotinjak miliona konvertibilnih maraka, u “tal“ je otvoreno ušao i Milorad Dodik, preko Željke Cvijanović, tadašnje entitetske premijerke, navukavši nedorasle federalne partnere – konkretno Denisa Zvizdića, koji je u to vrijeme kao SDA kadar obavljao funkciju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, da 2017. godine potpišu sporazum kojim se država odriče svih nadležnosti u vođenju arbitražnog postupka protiv nje, a zauzvrat dobija obećanje da će u slučaju negativnog ishoda arbitraže svu eventualnu finansijsku štetu snositi RS.
“Članu 4. navedenog sporazuma kaže da “sve eventualne novčane iznose (naknadu štete i/ili izgubljenu dobit sa kamatom, odštetu i drugo), koje bi na osnovu konačne arbitražne odluke, donesene u arbitražnom postupku tužiocu bila dužna isplatiti Bosna i Hercegovina, po prijemu dokumentovanog zahtjeva Pravobranilaštva BiH, Vlada RS se bezuslovno obavezuje da isplati u roku određenom arbitražnom odlukom”, što znači da u konačnici Vlada RS mora bezuvjetno isplatiti kompletan iznos koji je presudjen konačnom arbitražnom odlukom, čime je u potpunosti zaštićen budžet BiH.
Isto tako, u Sporazumu je, posebno u članu 7., jasno navedena uloga Pravobranilaštva BiH.
Dakle, Vijeće ministara je u tom periodu vodilo računa o zaštiti interesa i imovine države i ja sam kao tadašnji predsjedavajući i tada, jednako kao i danas, imao stav da BiH ne treba plaćati obaveze i dugove u kojima nije učestvovala i sa tom svrhom je upravo zaključen navedeni sporazum sa Vladom RS”, u izjavi za Business Magazine Zvizdić pokušava ubijediti i sebe i nas da sporazum kojim nije preciziran ni rok ni mehanizam isplate duga iz Budžeta RS ima išta veću pravnu snagu od rukovanja ili davanja časne premijerske riječi Željke Cvijanović, pogotovo u situaciji kada Dodik i njegovi nacional-socijalisti ne poštuju Dejtonski mirovni sporazum, niti presude Ustavnog suda i Suda BiH, a kamoli međusobne ugovore entitetske i državne vlade.
Da bi isključio svaku mogućnost po BiH pozitivnog ishoda arbitražnog postupka, nakon eliminacije državnog, vlasti RS su iz njega isključili i entitetsko Pravobranilaštvo, u skladu sa ustaljenom praksom mlaćenja gloginja tuđim novcem, angažirali beogradsku advokatsku kancelariju Karanović & Nikolić (2018. rebrendiranu u Karanović & Partners), zvanično jednom od najboljih, a samim tim i najskupljih u jugoistočnoj Evropi, što je, uz Viaductov međunarodni pravni tim, sastavljen od jednog bosanskohercegovačkog i četiri britanska advokata, rezultiralo ukupnim sudskim troškovima na teret BiH većim od šest miliona američkih dolara. Kako je jedna tako renomirana advokatska kuća uspjela izgubiti spor u kojem je raspolagala svim adutima u pravnom sučeljavanju sa portoroškom tašna-mašna kompanijom, iz kancelarije Karanović & Partners ne žele pojašnjavati – a i zašto bi, jer šta je tako sitna mrlja na listi poslovnih referenci naspram nekoliko miliona konvertibilnih utješnih nagrada za uspješno izgubljen slučaj?
Kada su sa gotovo tri decenije zakašnjenja shvatili da se BiH, potpisivanjem ICSID Konvencije, još 1997. godine obavezala na priznavanje i izvršavanje presuda vašingtonskog arbitražnog centra, takozvani zaštitnici državnih interesa su se prenuli iz sna te svojim reakcijama na izvjestan gubitak stotinjak miliona KM domaću javnost doveli pred dilemu da li u finansijskim atacima međunarodnih hohštaplera i domaćih korupcionaša na našu zemlju veću štetu nanose oni koji je napadaju ili oni koji je tobože brane. Državni ministar prometa i komunikacija Edin Forto, uspaničen da će ostati upamćen kao osoba tokom čijeg mandata je BiH izgubila kontrolu vlastitog neba, svoj angažman je ograničio na upozoravanje javnosti da je “ogroman rizik“ od takvog scenarija, baš kao da su bh. građani, a ne on, svojom aljkavošću doveli BHANSA-u pred kolaps, a Centralnu banku pred gubitak poslovnih zgrada u Mostaru, Banjoj Luci i Brčkom. Bh. ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, pak, u svom proznatljivom blagogoljivom demagoškom maniru “zaprijetio“ je da će Viaductu odšteta biti isplaćena novcem namijenjenim za kupovinu zgrade Dodikovog kuma, dok je “igricu prekucao“ federalni premijer Nermin Nikšić, u naletu euforične samohvale kako je lično spriječio Fiskalno vijeće BiH da problem riješi preraspodjelom dobiti Centralne banke BiH priznavši da su ona “prethodno bila planirana za transfere entitetima, u omjeru 2/3 Federacija, 1/3 Republika Srpska“, odnosno da je udovoljeno dugogodišnjima težnjama vlasti RS da se dočepa novca iz trezora krovne domaće finansijske institucije na koju entiteti ne polažu apsolutno nikakva prava, čime je direktno prekršen Zakon o CBBiH koji nedvosmisleno propisuje da se “ostatak čistog profita raspoređuje tako da 40 procenata Upravno vijeće raspoređuje svojom odlukom za povećanje kapitala i rezerve za generalne rezerve Centralne banke, a 60 procenata Centralna banka uplaćuje na račun institucije zadužene za Budžet Bosne i Hercegovine“.
Ništa manje nije degutantno ni likovanje opozicije u oba bh. entiteta, koje enormnu pljačku države koriste za ubiranje političkih poena na račun nesposobnosti i korumpiranosti svojih suparnika, gurajući pritom pod tepih činjenicu da su upravo oni, kako sastani dio bivših vlasti, u slučaju RS inicirali, a u federalnom pacerskim potezima značajno doprinijeli negativnom ishodu afere Viaduct. Dosljednost svojoj decenijama usvaršavanoj taktici “svaka igra, svaka dobija“ izražavaju jedino HDZ-ovi državni funkcioneri, na čelu sa predsjedavajućom Vijeća ministara Borjanom Krišto, koja manirom neutralnog posmatrača istrajava na kompromisnoj mantri da “rješenje mora biti od strane BiH, a jedini utemeljeni način je kroz donošenje proračuna za 2025. godinu“…
Nerealna rješenja
Naravno, kao i poslije svake izgubljene bitke, sada iza svakog ugla iskaču “generali“ sa naknadnom pameću, nudeći “spasonosna“ rješenja koja su mahom reciklaža stava donedavnog direktora Porezne uprave FBiH Šerifa Isovića da “Vijeće ministara treba obavezati Upravu za indirektno oporezivanje da sredstva sa Jedinstvenog računa koja pripadaju RS uplati direktno Viaductu po sudskoj presudi“, baziranom na Zakonu o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda, čiji Član 11. propisuje da “ako entiteti podmire sve svoje obaveze u pogledu finansiranja međunarodnih obaveza, dio prihoda koji je obračunat za ovaj entitet u cjelosti se uplaćuje tom entitetu“.
No, ideja o takvom modelu izmirivanja duga prema Viaductu unaprijed je osuđena na propast zbog dvije međusobno isprepletene “sitnice“ – prva je da ona sasvim sigurno ne može proći u aktuelnom sazivu Vijeću ministara, niti u Upravi s SNSD-ovim direktorom, a druga da navedena zakonska odredba u konkretnom slučaju baš i nije primjenjiva, budući da je obaveza prema Viaductu fakturirana državi, a ne entitetu RS, koji je u tom kontekstu faktički “čist“ od vlastitog duga. U prilog kontataciji da se radi o nerealnoj opciji, najbolje govori dugogodišnja blokada korekcije koeficijenata za raspodjelu prihoda od indirektnih poreza, zbog čije neusklađenosti s krajnjom potrošnjom kao ključnim kriteijem je RS na račun FBiH profitirala već više od 70 miliona KM, koje joj po svemu sudeći nikada neće vratiti.
Eskalacijom afere Viaduct na površinu su isplivale i druge zakulisne igre na štetu države poput dogovora o nezakonitoj raspodjeli dobiti Centralne banke entitetima, umjesto njene uplate u budžet Bosne i Hercegovine
Jedina realna mogućnost da se sanira počinjena šteta, ali i prevenira prijetnja da Viaductov presedan preraste u praksu kojom će kriminalci sa svih nivoa vlasti loviti u mutnom na račun države, jeste intervencija visokog predstavnika Christiana Schmidta. Nažalost, on se nakon uspješnog “treniranja strogoće“ u federalnom dijelu BiH i višestrukog debakla u srazovima sa rukovodsvom RS, opredijelio za svojevsnu ilegalu koju prekida samo povremenim gostovanjima na prigodnim koktelima i društvenim događajima lokalnog karatktera, a u svoj konkretan posao očuvanja stabilnosti BiH se više i ne miješa. U skladu s tom strategijom, iz Ureda visokog predstavnika (OHR) u potpunosti je izignoriran i upit našeg magazina eventualnim mjerama vezanim za slučaj Viaduct, ali i druge finansijske udare na BiH poput omogućavanja isplata plata korumpiranim zvaničnicima u gotovini ili suspenzije kontrole sumnjivih finansijskih transakcija u RS.
Pasivna tužilaštva
Ne treba biti pravni ekspert da bi se donio zaključak da afera Viaduct u sebi sadrži brojne elemente teškog krivičnog djela, za koje trebaju odgovarati ne samo direktni izvšioci, nego i njihovi jataci u državnim istitucijama koji su svojim nečinjenjem omogućili realizaciju tog kriminalnog poduhvata.
No, nadležni istražni organi očito ne razmišljaju na taj način – iz Republičko javnog tužilaštva RS za Business Magazine demantirali su medijske tvrdnje da su od entitetskog Ministarstva unutrašnjih poslova zaprimili izvještaj “protiv Viaducta i tri fizička lica zbog sumnje da su zloupoterebom položaja i ovlašćenja oštetili budžet RS za najmanje 76 miliona KM“, dok se državno Tužilaštvo ovom aferom bavi u potpuno suprotnom smjeru – na osnovu krivične prijave Viaducta protiv BiH zbog neisplaćivanja dosuđene odštete…
