Moramo zajedno osvijetliti put onima koje dolaze

Vedrana Božinović je 2021. godine imenovana za direktoricu Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i to je prvi put, u 100 godina postojanja Narodnog pozorišta, da je na ovu funkciju imenovana jedna žena. To je činjenica sa kojom se teško miri, jer joj je, kaže, teško vjerovati da u tih 100 godina nije bilo žene koja je mogla obavljati ovu funkciju. U razgovoru za Business Magazine, Vedrana Božinović pojašnjava svoja razmišljanja o mnogim pitanjima prava žena koja su, čini se, danas aktuelnija nego ikada.

69

Glumica Vedrana Božinović je stalna članica Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu od 2007. godine. Ostvarila je brojne uloge u predstavama Narodnog pozorišta; Kamernog teatra 55, SARTR-a, nezavisnim pozorišnim produkcijama, filmovima i tv serijama, a bh. javnost ju je dugi niz godina znala i kao čitanu kolumnisticu magazina Gracija. No, od prošle godine, Vedranu Božinović ćemo pamtiti i kao prvu ženu koja je imenovana za direktoricu Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu u 100 godina postojanja ove ustanove.

U neformalnom razgovoru prije samog intervjua, Vedrana Božinović će reći da funkcija direktorice nije bila predmet njene izravne ambicije – ponajprije je glumica – no, svoju želju da se stvari u ovom kolektivu promijene i poboljšaju najviše što mogu, nije mogla ostvariti bježeći od odgovornosti. Naprotiv, stava je da se samo prihvatanjem i teškim radom promjene mogu i moraju desiti. Pa, iako se ponekad osjeća u „nemogućoj misiji“ u toj borbi sa sistemom koji je nedorečen, kontradiktoran, na koncu, kao i puno toga u BiH i politički etabliran, i sa ljudima koji su negdje usput izgubili svijest o svojim obavezama, ali ne i o pravima, Vedrana Božinović ne razmišlja odustati.

Nije to, reći će, osobina žene, niti osobina muškarca, to je naprosto ljudska osobina koja nema spol. Stoga će je prvo pitanje vidno iznervirati…

BM: Kako biste definisali položaj žene u poslovnom svijetu danas?

BOŽINOVIĆ: Uvijek mi padnu na pamet prvi izvještaji novinara iz rata nekad u aprilu 1992. kada se pokušavalo na svaki način dokazati da smo multikulturalni. Pa bi se obavezno reklo kako u Armiji BiH ima Srba i Hrvata pa onda pozvao neko, jedan, imenom i prezimenom, da se dokaže da i jeste tako. Činjenica da pričamo o položaju žene u poslovnom svijetu odmah kaže da to nije baš nešto sasvim normalno i imamo strašnu potrebu da nešto dokažemo. Jer o muškarcima ne pričamo. To podrazumijevamo. Sigurno je bolje nego prije 50 godina. A da li je kako bi trebalo biti? Nije. Još uvijek se više podrazumijeva da je tvoj posao da držiš kuću i djecu, još uvijek se pita kako usklađuješ posao i porodicu, još uvijek se krene od toga kada i da li misliš da rađaš ili da se udaš. Rodna jednakopravnost je stalna borba. I položaj žene je da, osim da se bori da opstane u poslovnom svijetu, mora da se bori i na frontu spola – jasno je zašto je onda jako malo onih koje su spremne na ovaj dvostruki meč.

BM: Možete li izdvojiti općenito najvažniju osobinu koja se treba posjedovati da bi postigao uspjeh?
Da li se to uopće može svesti na
jednu osobinu?

BOŽINOVIĆ: I uspjeh se definiše na mnogo načina. Prepostavljam da za svaku od tih definicija uspjeha treba imati i različite osobine. Ono što mi danas smatramo uspjehom najčešće je vezano za novac i njegovu količinu. Ne znam koje su osobine potrebne za tu vrstu uspjeha, jer sam od toga jako daleko. U mom poslu smatram da je uspjeh trajati. I kad razmišljam o tome šta je potrebno za to, uvijek se sjetim odgovora Marlene Dietrih na pitanje kako je uspjela trajati. Rekla je – tako što se nisam vrijeđala. Sjetim se ovoga svaki put kad krenem da odgovorim na nešto, ali i kao primjera koliko one osobine koje uvijek ističemo kao osobine koje vode uspjehu ne moraju biti i najvažnije.

BM: Koliko su, po Vašem iskustvu, muškarci današnjice „osjetljivi“ na prisustvu žena u poslovnom svijetu?

BOŽINOVIĆ: Teško mi je govoriti o poslovnom svijetu, jer je svijet u kojem ja radim svijet umjetnosti u kojem, ipak, vladaju neki drugi zakoni. Tu baš i ne mogu bez nas, ali daleko od toga da smo tretirane jednako. Mi se borimo sa nekim drugim predrasudama, koje su se u posljednje dvije godine vrlo jasno pokazale kroz istupe unutar pokreta nisam tražila i nisam prijavila. Istina, naša zanimljivost medijima dovela je do toga da se gotovo jedino pričalo o slučajevima seksualnog uznemiravanja ili nasilja u našem svijetu. Shvatam da je iz pozicije trača gladne javnosti jedna glumica ili rediteljica ili plesačica zanimljivija od žene koja radi na kasi u prodavnici, ali im je pomoć jednako potrebna i jednako je nasilje. Stalnim isticanjem jednih, druge činimo nevidljivima. Ali to kažem usput, ne kao odgovor na vaše pitanje.

Prisustvo žena u umjetnosti je najbolje vidjeti kroz to da prošetate kroz neki svjetski muzej. Vidjet ćete mnogo žena. U odjeći, bez odjeće, nebitno. Bitnije je da ih u 90 posto slučajeva, ako ne i više, nećete vidjeti potpisane ispod umjetničkih radova. Malo je bolje kada stignemo do savremene umjetnosti, ali tas na kojem su muškarci još uvijek preteže. Pogledajte reditelje na takmičarskim festivalima u Evropi ili svijetu. Namjerno kažem reditelje, jer rediteljice su rijetkost. Strašno je biti prva žena na čelu Drame Narodnog pozorišta u 100 godina njegovog postojanja. Zato, jer ne želim da prihvatim da prije mene nije bilo kvalitetnijih i boljih žena nego sam ja. Jedino mogu da se nadam da će ih poslije mene biti još mnogo. I da se uporno borim za to.

BM: Koliko ste puta lično osjetili jaz sa kolegama, a koji je imao ili mogao imati veze sa rodnom ravnopravnosti?

BOŽINOVIĆ: Ja se ne ponašam kao žena na radnom mjestu. To znači da ne očekujem bilo kakve povlastice na račun toga što sam žena. Radim apsolutno sve što i moje muške kolege, moj radni dan vrlo često počinje prije njihovog i najčešće završava poslije njihovog, što nema veze sa mojom rodnom pripadnosti, nego naprosto sa navikama i poslovima. Ipak i kod onih koji su najosvješteniji na ovom planu osjetim da postoji izvjesna razlika u ponašanju i komunikaciji. Vrlo sam osjetljiva kada je u pitanju rodna jednakopravnost i obavezno reagujem. Ne bojim se biti dežurna vještica. Više bih se bojala kada bih doprinosila tome da se stvari ne pomijeraju naprijed, radi svih onih žena koje dolaze.

BM: Već ste mi u prvom odgovoru skoro pa „oduzeli“ ovo pitanje, no, ipak…Da li nas govorenje/pisanje o ženama, već samo po sebi diskriminira ili se zapravo treba akcentirati da iza uspjeha u određenim firmama, kompanijama, javnim ustanovama stoje upravo žene? Kako se po postaviti po tom pitanju?

BOŽINOVIĆ: Razumijem šta me pitate i sa jedne strane nisam za to da se neko veliča samo na osnovu rodne pripadnosti. Sa druge strane, moramo zajedno osvijetliti put onima koji dolaze. Ne smijemo nikada kretati od sebe. To što mi idemo u školu, studiramo, živimo slobodno, imamo pravo da se udamo ili ne udamo, rodimo ili ne rodimo djecu, imamo svoj novac, vozimo, slobodno telefoniramo i komuniciramo sa kim želimo, da ne govorim o tome da imamo odnose sa kim želimo, ne znači da je tako svugdje i da je to pravilo. Mnogo žena je u potpunom, najcrnjem mraku. Kada pričam o svemu o čemu pričam, o njima mislim. Zato je vjerovatno bitno i kako se piše o ženama. Da li je ono što pišemo namijenjeno samo tome da se revijalno popune stranice ili da se zaista nekome kaže da je moguće. Da je moguće biti uspješan, bez obzira na prepreke, da je moguće ostaviti zlostavljača, da je moguće organizovati svoj život samostalno i sa dostojanstvom, živjeti život dostojan čovjeka. Naša stvarnost je postala filtrirana, retuširana, lažna. Od tijela koje gledamo, kuhinje, stana, izleta, poslovnog uspjeha – sve je do te mjere napuhano da je sve osim te vrste izvanrednosti neuspjeh. Mislim da nam je pod hitno potrebna realnost, prava realnost, jer ovo vodi tome da ćemo biti sve depresivniji i nesrećniji ljudi. Po mome mišljenju, nije osnaživanje žene ako pričamo o tome šta ima u ormaru. Zanimljivo je sigurno i ne kažem da ne treba da postoji. Ali mora da postoji svakodnevno i jednako zastupljeno i to, kome da se obrati žena ako joj je neko oduzeo neko njeno pravo. I koja su uopšte njena prava. Mi smo još uvijek na tom nivou.

BM: Šta je konkretno Vaš motiv koji Vas vodi kroz poslovni život u kojem se svakako nešto i žrtvuje?

BOŽINOVIĆ: Moj posao je umjetnost, prvenstveno pozorište. I jedini motiv koji tu imam je ogromna ljubav. Umjetnost smatram nužnim dijelom svakog društva, smatram je neophodnom za društveni napredak, za napredak čovjeka. Nedavno su glumci u sklopu istraživanja za jednu predstavu Narodnog pozorišta vršili anketu na ulicama Sarajeva i utvrdili da 90 posto ispitanih ne zna koliko pozorišta ima u Sarajevu, te da od svih ispitanih većina, čak više od tri četvrtine ne ide u pozorište. Za mene, koja to živim, samo o tome govorim i time se bavim, ulažem ogromnu energiju u pozorište, ovo je porazan podatak. Ali istovremeno i dodatna motivacija. Neću ja promijeniti svijet, naravno. Ali ću raditi na tome koliko ja mogu. Jer ne bi valjalo da svi odustanemo. Šta ćemo onda ostaviti djeci?

BM: Da li su žene jedna drugoj podrška uvijek i bezuslovno po Vašem iskustvu?

BOŽINOVIĆ: Ne. Mada mislim kako mi idealiziramo i muški svijet po ovom pitanju. Mislim da te vrste solidarnosti generalno nema. Postoje ljudi koji su spremni da vam pomognu i pruže ruku i oni koji će vam pruženu ruku odgristi. I treba naučiti i na jedne i na druge.

BM: Šta je najteže bilo u putu kojim ste prošli, a što se ticalo upravo činjenice da ste žena?

BOŽINOVIĆ: To da sam stalno morala objašnjavati činjenicu da sam žena nikada nije imala nikakav uticaj na moje ambicije. I da uvjerim ljude da to što sam žena ne znači nikako da sam slaba. Mada sam od toga zapravo davno odustala. Sada me zabavlja kada se iznenade.

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here