Hipohondrijski poremećaj se najčešće javlja u ranoj odrasloj dobi,a učestalost samog poremećaja je prema provedenim istraživanjima od jedan do 4,5 posto,češće kod muškaraca. Može se pojaviti kao jedna ili više epizoda ili može imati kontinuirani tok. Osim hipohondrijskog poremećaja, ono što se u svakodnevnoj kliničkoj praksi često viđa, a što treba razlikovati od ovog poremećaja, jest da i zdrave osobe koje nemaju dijagnozu psihičkog poremećaja, pokazuju različite nivoe preokupacije s bolešću unatoč normalnim dijagnostičkim nalazima.
Česti pregledi
U kliničkoj slici hipohondrijskog poremećaja postoji pretjerana zabrinutost ili strah da osoba boluje od teške bolesti i to u trajanju od najmanje šest mjeseci. Nadalje, česta je i pretjerana zabrinutost oko blagih simptoma ili u situacijama kada simptomi uopće ne postoje, ali i tumačenje normalnih pojava u organizmu kao simptoma bolesti. U praksi tako često vidimo da se svaka bol u grudima tumači kao infarkt, osobe se mogu žaliti da imaju karcinom pluća, da im je kraj blizu, žgaravica nakon obroka se tumači kao čir želuca, a problemi s probavom kao znak tumora probavnog sistema.
Zbog straha od bolesti oboljela osoba traži česte preglede ljekara, radi opsežnu dijagnostičku obradu, a unatoč uvjeravanjima ljekara da je s njom sve u redu i dalje je preplavljena strahom i brigom za svoje zdravlje. Kada nalazi pretraga ne pokažu nikakve promjene često se osoba sama višekratno pregledava tražeći po tijelu znakove bolesti, učestalo pretražuje Internet i dostupnu medicinsku literaturu kako bi se informirala o znacima bolesti koje onda često prepoznaje kod sebe. Kao posljedica svakodnevnog straha i napetosti javljaju se i poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju, problemi na poslu, u emocionalnoj vezi, izbjegavanje ljudi, mjesta i aktivnosti jer se sve povezuje s rizikom za zdravlje. Poremećaj pokazuje sklonost da postane hroničan, pri čemu je njegovo pojavljivanje epizodnog karaktera, odnosno izmjenjuju se razdoblja kada su simptomi jako izraženi s razdobljima relativno dobrog psihičkog funkcioniranja.
Dugotrajan proces liječenja
Uzroci razvoja hipohondrijskog poremećaja nisu još uvijek dovoljno poznati, međutim postoji više socijalnih, psiholoških i neurobioloških faktora koji mogu doprinijeti razvoju. Među najčešće rizične faktore spadaju stresni životni događaji, zlostavljanje ili zanemarivanje u djetinjstvu, a primijećeno je da su hipohondrične osobe često bolovale u djetinjstvu – i to obično od respiratornih bolesti poput astme ili bronhitisa. Nadalje, obično je i neko u porodici bolovao od sličnog poremećaja. Postojanje nekog drugog psihičkog poremećaja poput depresije, opsesivno-kompulsivnog poremećaja ili psihotičnog poremećaja također povećava rizik od razvoja hipohondrijskog poremećaja.
Razvoju hipohondrijskog poremećaja sklonije su osobe koje imaju otežanu toleranciju određenih neugodnih ili neobičnih tjelesnih senzacija što vodi tome da se svaka pojava ili promjena u tjelesnom funkcioniranju doživljava ozbiljnom.Drugim riječima, ono što bi zdrava osoba doživjela kao nelagodu, hipohondrični bolesnik to doživljava kao intenzivnu bol. Postoje i teorije koje pojavu hipohondrije objašnjavaju kao oponašanje nekih porodičnih obrazaca ponašanja gdje se kroz ulogu bolesnika realizira potreba za pojačanom pažnjom, brigom i ljubavi.
Proces, tj. postupak liječenja hipohondrijskog poremećaja je složen i dugotrajan te nerijetko zahtjeva kombiniranu primjenu farmakoterapije i psihoterapije te ono što je najvažnije dovoljno vremena i strpljenja kako od strane bolesnika tako i od strane ljekara. Cilj liječenja je pomoći oboljeloj osobi da se adekvatnije nosi sa anksioznosti koja je vezana uz njeno tjelesno zdravlje te da se poboljša funkcioniranje u svakodnevnom životu općenito. Na samom početku terapijskog procesa od iznimne je važnosti uspostaviti terapijski savez s pacijentom, pokazati razumijevanje za njegove tegobe te stvoriti atmosferu prihvaćanja simptoma bolesnika kao načina emocionalnog komuniciranja.
S obzirom na to da su tjelesne senzacije vezane uz emocionalnu nelagodu i osjećaj tjeskobe zbog zdravlja psihoterapijski pristup koji se pokazao najučinkovitijim i koji se najčešće primjenjuje u liječenju je kognitivno-bihevioralna psihoterapija (KBT).Osim psihoterapije u liječenju se mogu primjenjivati i lijekovi i to najčešće antidepresivi iz skupine selektivnih inhibitora koji također mogu znatno umanjiti intenzitet simptoma. Najčešća poteškoća u liječenju bolesnika s ovim poremećajem je njihova nespremnost da dožive svoje stanje kao psihički, a ne kao fizički problem, zbog čega je važno pokazati razumijevanje za njihovu zabrinutost, a potom racionalnim i logičkim pristupom, često terapijskim razuvjeravanjem, pružiti primjerene informacije i opravdati uključivanje psihijatrijskog liječenja.
