Japanska kompanija Mikimotosa sjedištem u Tokiju poznata je po nakitu od najkvalitetnijih bisera na svijetu. Podaci o poslovnim rezultatima, broju uposlenika, poslovnica ili uzgajališta bisera ove kuće koja je prije skoro 130 godine izumila specijalni način kultivacije bisera su tajni. Osnivač kompanije Kokichi Mikimoto za mnoge je bio i ostao Kralj bisera, a nesumnjivo je da Mikimoto i danas proizvodi biserni nakit koji je zapravo mnogo više od samog nakita.
Kokichijev san
Prije početka kultivacije bisera, moguće je bilo kupiti samo prirodne bisere koji su na svjetskom tržištu nakita danas rijetkost. Prirodni ili orijentalni biser razvija se ako strana čestica, poput zrnca pijeska ili nametnika pukom srećom uđe u prostor između plašta i ljušture školjkaša kojem to smeta, pa njegov hipostrakumski sloj počinje izlučivati sedef oko te čestice. Iako većina mekušaca ima tu sposobnostizlučivanja sedefa, biserod velike vrijednosti u stanju je oblikovati samo nekoliko od 10.000 poznatih vrsta školjki, a među kojima su Akoya školjkečijim nasipima ponajviše obiluje Japan. U Japanu, gdje je prije više od stoljeća bilo rašireno vjerovanje da biserni prah liječi bolesti očiju, ospice, nesanicu i druge bolesti, ribolovkinje su nage zaranjale do 15 metara dubine tražeći biserne školjke, što je bilo opasno i iscrpljujuće. Bisere, koji su u Kini nekada korišteni umjesto novca, koje su Rimljani smatrali simbolom bogatstva i prestiža, a Grci ih nosili na vjenčanjima smatrajući da donose ljubav, nikad nije bilo dovoljno.Zbog velike potražnje za skupim prirodnim biserima, školjke bisernice sakupljane su brzinom koja je svojevremeno zamalo uzrokovala njihovo izumiranje.
Nakon što je 1893. godine na izložbi u Jokohami ostao zapanjen pretjerano visokom cijenom po kojoj su prodavani prirodni biserite kako bi ih učinio dostupnim svim ženama, a uz to spriječio izumiranje školjki zbog pretjeranog izlova, siromašnom Japancu Kokichiju Mikimotusinula je zamisao da bi školjku možda mogao i vještački potaknuti da stvori biser. Mnogi su to međutim pokušavali i prije njega.Kinezi su 13. stoljeću u slatkovodne školjke bisernice umetali figurice Bude, ali je taj pokušaj davao bisere lošeg kvaliteta. Ispostavilo se da kultivacija i nije baš lak proces. Od 100.000 školjki, polovina ih ugine odmah nakon umetanja jezgre, a većina preživjelih ili proizvede loše bisere ili ne proizvede ništa. Također, ako se školjke izlove na temperaturi nižoj od 15 stepeni Celzijusa, biseri neće biti čvrsti.Kokichi, sin sitnog trgovca nudlama iz grada Toba koji je godinama zarađivao razvozeći voće i povrće, počeo je isprobavati sve moguće kombinacije kultiviranog uzgajanja bisera iz Akoyaškoljki bisernica u morskom zaljevu Ago.
Najprije je morao naučiti kako da ne ubije školjku otvarajući je, gdje je najbolje implantirati komadić epitela i na koju dubinu i temperaturu položiti školjku u more, koliko dugo čekati itd. Sve je išlo sporo i bilo je prekomplicirano. Njegovi su pokušaji godinama bili bezuspješni i zapadao je u dugove. Njegova zena Ume konačno je 1893. godine u jednoj njihovoj školjci našla polukružnibiser.Potom je pronašla još nekoliko njih.Već 1895. godine, Kokichi i Uma izvadili su 4.200 polusferičnih kultiviranih bisera. Iako su to još uvijek bili biseri nepravilnog (baroknog) oblika, za Kokichija je to bio dokaz da sve što treba jeste usavršiti postupak kultivacije. Kokichijev uspjeh nije bio trenutan, jer su mnogi njegove bisere smatrali vulgarnom replikom prirodnih, ali posao je krenuo.Kompanija je godišnje u more polagala čak 50.000 školjki sa umetnutim zrncima. Kokichi je prodao trgovinu nudlama pa je za taj novac 1900. godine u Tokiju otvorioMikimoto draguljarnicuvještački uzgojenih bisera iz koje je vremenom izrasloMikimotoglobalno carstvo. Uskoro su žetve bisera postale bogate i 1901. godine japanski princ Komatsu Akihito kao izaslanik na krunisanju britanskog kralja Edvarda VII izazvao je senzaciju poklonom izbora Mikimotovih bisera, a Kokichi je u znak zahvalnosti bio pozvan u audijenciju kod tadašnjeg japanskog cara Meijia.
Cvjetanje industrije
Kompanija Mikimoto je 1901. godine dostigla proizvodnju čak milion kultiviranih bisera.
Cvjetanje mora 1905. godine koje je prouzrokovalo pretjerano razmnožavanje crvenog planktona, uništilo je Mikimotugotovo čitavu koloniju školjki u vodama oko ostrva Ojima. Međutim, otvarajući mrtve školjke, Kokichi je pronašao pet željenih bisera savršenog okruglog oblika. One su bile u onim školjkama u kojima se umetnuto zrnce zarilo u meso školjke. Tako je konačno Mikimoto otkrio tajnu savršenog bisera. Zrnce koje iritira školjku mora se zariti direktno u meso školjke, a ne između mesa i ljušture kao što je on to ranije činio.Slaveći otkriće, Kokichi je ostrvo Ojima preimenovao u Pearl Island (Ostrvo bisera).Kompanija je 1907. godine predstavila i svoje prve komade nakita.
Do 1911. godine kompanija Mikimoto upošljavala je 65 radnica koje se zovu Ame, što u prevodu s s japanskog znači „žena mora“. Smatrano je da su žene sposobnije za taj posao od muškaraca naročito u dobi između 40 – 60 godina, jer mogu duže izdržati pod vodom bez zraka. Uposlenicama koje su se poslom izranjanja školjki do tada bavile skoro potpuno nage, Kokichi je predložio i laganu bijelu odjeću.
Međutim, Kokichi dugo nije znao da je britanski biolog William Saville-Kent već mnogo ranije tehniku proizvodnje savršeno sferičnih bisera razvio i prenio je nadva Japanca, Tatsuheija Misea i Tokichija Nishikawu koji su ovaj proces uzgoja bisera i patentirali. Kokichijev metod bio je znatno skuplji, pa je tek 1916. godine, nakon što je dobio dozvolu za korištenje Mise-Nishikawa metode, Mikimoto započeo s dominacijom u industriji bisera.Japan je u međuvremenu postao sinonim za Akoya bisere, najsjajnije od svih uzgojenih bisera čiji spektar boja seže od krem, bijele, roze i zlatne, sve do sive i plave.
Do Drugog svjetskog rata kompanija je otvorila sedam podružnica na evropskom i američkom tržištu, uz kontinuirano usavršavanje postupka proizvodnje.
OsnivačMikimota znao je da je njegova najbolja reklama upravo rigorozan način selekcije bisera. Da bi pokazao koliko je ozbiljan, Kokichi je svojevremeno spalio je 720.000 bisera pred Privrednom komorom Japana u znak protesta protiv omalovažavanja njegove umjetnosti, ugrožene masom proizvođača bisera koji su željeli samo brzu zaradu. Još i danas manje od pet posto proizvedenih komada postaju Mikimoto biseri.
Na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. godine Mikimoto je predstavio Yaguruma Sash Clip, svojevrsnu klipsu koja se mogla koristiti na 12 različitih načina, npr. kao broš, šnala, prsten itd. Još veću popularnost kompanija Mikimoto je stekla dvije godine poslije, na Svjetskom sajmu u Njujorku. Mikimoto je izložio Zvono slobode (Liberty Bell), veliko zvono optočeno sa 12.250 bisera i 366 dijamanata. Ovo zvono od milion dolara danas je izloženo u Mikimoto Pearl muzeju u Japanu.
Iako je nakon Drugog svjetskog rata poslovanje Mikimotabilo praktično uništeno, kompanija je brzo vratila nekadašnji sjaj. Holivudski glamur je zahtijevao bisere. Upravo je nisku Mikimoto bisera 1954. godine na medenom mjesecu u Japanu, Joe DiMaggiokupio svojoj voljenoj Marilyn Monroe.Tržište je već tada postalosegmentirano, a moda se mijenjala ponajviše zavisno od geografskog područja. Amerikanke su tražile ružičastobijele bisere, Francuskinje kremastoroze, Njemice bijele, a Italijankama boja nije bila važna. Mikimotopak nikad nije odustajao od visokog kvaliteta, niti je kompanija omasovila proizvodnju nauštrb kvaliteta, iako je uzgoj bisera višegodišnji proces čije faze nije uvijek moguće kontrolirati. To je još jedan razlog zbog kojeg Mikimoto biser i danas smatramo kraljicom nakita.Za cijene Mikimoto nakita morat ćete poslati upit na zvaničnu web stranicu.
Nedostižno u Edisonovoj laboratoriji
Na proputovanju po Americi, Kokichi Mikimoto je 1927. godine sreo Thomasa Alvu Edisona, američkog inovatora čiji su brojni izumi poput prvog uređaja za snimanje i reproduciranje zvuka fonografa ili električne sijalice sa ugljenom niti, bitno uticali na razvoj elektrotehnike.
Edisona je zadivio Mikimotov rad.
„Postoje samo dvije stvari koje sada ne mogu napraviti u svojoj laboratoriji. To su dijamanti i biseri“, rekao je Mikimotu američki inovator.
Edisonove riječi ohrabrile su Mikimota da shvati istinsku vrijednost svoje inovacije.
Muzej na Ostrvu bisera
Muzej biserne kućeMikimoto nalazi se u zaljevu Ise u na Otoku bisera koje važi za mjesto gdje je utemeljena kultivacije bisera. Otvoren je 1958. godine i a za ulaz ćete trebati izdvojiti 14 dolara. Na ulazu u muzej je brončani spomenik školjkaru Kokichiju Mikimotu. U prizemlju muzeja prikazane su zanimljive tajne kultiviranja bisera, ali i skromne lične Kokichijeve stvari poput stolice od bambusa i omiljene lampe. Najviše pažnje privlači vrhunski Mikimoto biserni nakit za ruske plemiće. Izložen je veliki broj historijskih predmeta. Tu su krune i tijare, ogrlice i broševi, prstenje, igle i ostali nakit s biserima. Posebno je popularan šou japanskih ronilaca – lovaca za bisere, koji se ljeti održava svaki dan.
