Tema broja: Ni Evropska unija nema lijek za prevare s javnim nabavkama

Korupcija u javnim nabavkama pošast koja ne pogađa samo bosankohercegovačku, nego praktično sve svjetske ekonomije, o čemu, između ostalog, vjerno svjedoče primjeri naših najbližih susjeda, ali i relevantna istraživanja prema kojima gubici uzrokovani malverzacijama u sektoru javne nabavke u Evropskoj uniji dostižu 5,33 milijarde eura godišnje.

70
Tenderi

Piše: Armin Zeba

Nije naročita utjeha, ali je činjenica – korupcija u javnim nabavkama nije nikakva bosanskohercegovačka specifičnost, već pošast od koje pate manje-više sve zemlje svijeta, a posebno one tranzicijske, koje su još prije tri decenije odustale od socijalizma, ali ne i od socijalističkog principa dogovorne ekonomije, kojem su u međuvremenu samo redefinirale značenje i modificirale mehanizme njegove primjene, ali ga se i dalje dosljedno drže kao idealnog modela za “legalnu“ krađu državnog novca.

Hrvatska najgora u EU

Za ilustraciju navedene konstatacije dovoljno je baciti pogled na susjednu Hrvatsku, koja je već godinama institucionalno u Evropskoj uniji, ali je prema stanju svijesti i sklonosti ka kourpciji još uvijek duboko na Balkanu, u prilog čemu govore i rezultati istraživanja koje je prije nepune četiri godine za Evropski parlament proveo institut RAND Europe, prema kojem je Hrvatska članica EU s najvećim nivoom korupcije u javnoj nabavci, a uz Rumuniju i Bugarsku i općenito  najkorumpiranija država Unije. S obzirom na protok vremena, logično bi bilo pretpostaviti da se u međuvremenu situacija na planu regularnosti postupaka javnih nabavki u Hrvatskoj popravila, posebno u odnosu na period prije ualska te zemlje u EU. No, kako u izjavi za Business Magazine pojašnjava Tatjana Korceba-Huić, direktorica zagrebačkog Briefing e-servisa, preduzeća specijaliziranog upravo za praćenje javne nabavke, takva pretpostavka je apsolutno pogrešna.

“Ništa se bitno nije popravilo! Dapače! Dignuti su pragovi za javnu objavu nadmetanja, pa nešto što se prije moralo javno objaviti u Elektroničkom oglasniku javne nabave već preko vrijednosti od 70.000 kuna, sada se ne mora objaviti do vrijednosti 200.000 kuna za robu i usluge te do 500.000 kuna za radove.

Na tu nabavu se čak niti ne odnosi Zakon o javnoj nabavi, nego se obavlja prema internim pravilnicima svakog naručitelja, no poštujući načela javne nabave. Taj dio nabave, zove se jednostavna nabava i potpuno je netransparentan – može se objaviti na web stranici naručitelja, no niti ne mora. Tko je dobio posao, također se ne mora i najčešće se ne objavljuje. Tko nije njihov dobavljač, teško može saznati za posao, konkurirati, a pogotovo posao dobiti.

No, također ima slučajeva da se nadmetanje objavi na web stranici naručitelja i da im se ne javi nijedan ponuditelj. Toliko su ljudi već uvjereni u korupciju i da svaki posao već ima nekog dogovorenog, da se ne usude niti javiti!

Od ukupnog iznosa javne nabave koji je potrošen u 2018. (rezultati nabave za 2019. će biti dostupni tek u junu 2020.), gotovo četvrtina je potpuno netransparentna, potpuno skrivena od javnosti. Hrvatska je 2018. kroz javnu nabavu potrošila 46.633.118.036 kuna (bez PDV-a), od toga 10.014.188.860 kuna na jednostavnu nabavu, koja se ne mora objaviti na Elektroničkom oglasniku javne nabave).

Naručitelji planove svoje nabave moraju objaviti online za svaku godinu, no broj naručitelja je više tisuća i nitko to ne može nadgledati, niti imati uvid u to koliko su te nabave provedene u skladu sa tržišnim principima i je li za potrošen novac poreznih obveznika dobivena poštena protuvrijednost u kvalitetnoj robi, radovima ili usluzi.

Naši interni podaci pokazuju da smo od ukupnog broja nadmetanja koje smo poslali našim klijentima u prošloj godini, čak 48 posto njih našli na web stranicama naručitelja kao jednostavnu nabavu“, predočava nam situaciju Korceba-Huić.

Poprilično jedinstven stav hrvatskih analitičara glasi da je model sistema javne nabavke u Hrvatskoj jedan od najboljih u Evropi, ali da je problem u zloupotrebama sistema i nedostatku sankcija za prekršitelje. Odgovarajući na pitanje o tome koliko je realno stanje u skladu s navedenim zaključkom, Korceba-Huić hronološki se osvrće na evoluciju hrvatskog Zakona o javnoj nabavi, pri tome konkretnim primjerima oslikavajući kompleksnost potrage za najboljom zakonskom regulativom i najefikasnijom prevencijom korupcije u ovoj oblasti.

“Na svom stolu imam prvi Zakon o javnoj nabavi, u papirnatoj formi, iz 2001., kad još Narodne novine, službeni glasnik Republike Hrvatske, nisu imale ni svoju web stranicu. Načela poštene tržišne utakmice, navedena u tom zakonu prije 20 godina, navedeni su i u ovom zadnjem. No, zadnji Zakon ima stotine članaka više, što ne garantira ništa što se tiče podložnosti korupciji sudionika procesa javne nabave. Svaki  zakon se može izigrati, a tome su sudionici u procesu javne nabave vrlo vični, ako to žele.

Teško je objektivno saznati je li korupcije više ili manje, zapravo ne postoji pouzdan način da se to objektivno izmjeri. Ne postoji ni neko svježije istraživanje, sa anonimnim sudionicima, koje bi nam dalo pouzdane informacije o razini prisutnosti korupcije u javnoj nabavi trenutno.

Dojam je da je korupcija sveprisutna. Iz svoje pozicije kao vlasnice tvrtke koja se bavi praćenjem nadmetanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama regije, a prema informacijama od klijenata, broj njihovih primjedbi na namještena nadmetanja se nije smanjio od početka našeg poslovanja, a naša tvrtka je u ovom poslu ravno 20 godina.

Također, uvođenje kao obaveznog kriterija ekonomski najpovoljnije , a ne više pretežito prisutnog kriterija najniže cijene (koristio se u više od 95 posto procesa prije novog Zakona koji je na snazi od 1. siječnja 2017.), postoji veća mogućnost manipulacija. Neki kriteriji su subjektivni, teško mjerljivi ili rastezljivi, a samim tim se s njima više može manipulirati. Dok je najčešće korišten kriterij bila najniža cijena, ako ste ponudili najnižu cijenu, nitko vas nije mogao eliminirati, dobili ste posao, osim ako se išlo u damping i bilo je jasno da za tu cijenu ne možete obaviti posao.

Načelno, ekonomski najpovoljnija ponuda je puno logičnija i više fer. Naravno da je bolje, naprimjer, nabaviti malo skuplje i kvalitetnije klupe za park, nego one najjeftinije. No, pitanje je da li se u svakom procesu nabave kupilo baš ono što zovemo best buy“, potcrtava Korceba-Huić.

Kada je, pak, riječ o pozitivnim stranama hrvatskog sistema javnih nabavki, ona ukazuje na poboljšanu transparentnost i dobar rad Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM), ali u oba slučaja uz opasku da su to faktori ograničenog efekta.

“Transparentnost je bitno poboljšana u odnosu na neke davne prijašnje godine – sve je online, dostupno, vidljivo, od objava do podataka o ponuditeljima koji su posao dobili (iako ne u 100 posto slučajeva), ali samo za robu i usluge vrijednosti više od 200.000 kuna te radove više od  500.000 kuna. Naprimjer, početkom 2000-ih je bila praksa da se nadmetanje, ako se, recimo, tiče Istre, objavi u nekom slavonskom dnevnom listu, jer ga Istrijani ne čitaju te će im ostati nedostupno i neće konkurirati na posao koji je, očigledno, već dogovoren s nekim konkretnim dobavljačem.

No, ova razina transparentnosti i online dostupnosti informacija ne znači da je sve provedeno poštujući načela poštene tržišne utakmice i javne nabave. Transparentnost jest jedan od preduvjeta za smanjenje korupcije, no nije dovoljna.

DKOM radi korektno, angažirano i transparentno. Nisam čula nikakve primjedbe na njihov rad. I sami smo, kroz drugu tvrtku, bili kao ponuditelji u procesu javne nabave, žalili se na neke nepravilnosti i nismo imali primjedbe na njihove odluke.

Međutim, oni mogu riješiti dio sumnje na nepravilnosti, uz koje nerijetko ide i sumnja na korupciju, kad je nešto evidentno i dokazivo, nije u skladu sa zakonom i slično. Korupcija ima svoje puteve i teško ju je dokazati, DKOM to niti ne može, ali sumnja ostaje.

Naprimjer, naš prodajni tim, a klijenti su nam poduzeća koja sudjeluju ili će tek sudjelovati u javnoj nabavi, u potrazi za novim potencijalnim klijentima nailazi na poduzeća koja nalazimo u javno dostupnim izvorima kao ona koja dobivaju poslove kroz javnu nabavu, međutim, nemaju online dostupne niti web, niti broj telefona ili e-mail adresu! Kao da im nije u interesu, da ih kupci nađu. Sumnjivo, zar ne?“, sugerira Korceba-Huić.

Elektronski sistem

Situacija je daleko od ružičaste i u istočnom bh. susjedstvu – Srbiji, gdje se godinama unazad oblast javnih nabavki navodi kao jedan od ključnih generatora korupcije. No, tamošnji privrednici, barem kada je riječ o njihovim zvaničnim predstavnicima u Privrednoj komori Srbije, ne izražavaju naročito nezadovoljstvo funkcioniranjem postojećeg koncepta javnih nabavki i, povrh toga, izuzetno su optimistični kada je riječ o očekivanjima od sistema elektronskog provođenja javnih nabavki koji bi trebao zaživjeti sredinom godine.

“Pozitivni pomaci u oblasti javnih nabavki očekuje se da budu vidljiviji nakon početka primjene novog Zakona o javnim nabavkama, koji je objavljen 24. decembra 2019., a koji  će se primjenjivati od 1. jula 2020. godine.

Prvenstveno će se ogledati u provođenju postupaka na efikasan i još transparentniji način kroz novi Portal javnih nabavki, preko koga će se vršiti komunikacija između naručioca i ponuđača. Takođe, cilj donošenja novog Zakona je i smanjenje troškova i administrativnog opterećenja i na strani naručioca i na strani ponuđača, veće učešće malih i srednjih preduzeća, kao i efikasnija zaštita prava u toku same procedure“, u izjavi za Business Magazine obrazlažu svoj optimizam iz Privredne komore.

Na pitanje o trenutnom nivou zakonitosti i transparentnosti postupaka javnih nabavki u Republici Srbiji i dilemi koliko je problem u eventualno lošem modelu sistema javne nabavke, a koliko u zloupotrebama tog sistema i blagim sankcijama za prekršioce, iz Privredne komore, također, sve karte bacaju na novi Zakon o javnim nabavkama.

“Imajući u vidu da se Republika Srbija nalazi u procesu pristupanja Evropskoj uniji, zakonodavni okvir u oblasti javnih nabavki, odnosno važeći Zakon o javnim nabavkama, je u velikoj meri u skladu sa EU zakonodavstvom. Novi Zakon, koji će se primjenjivati od 1. jula ove godine, predstavlja potpuno usklađivanje nacionalnog okvira u oblasti javnih nabavki sa pravnim tekovinama EU.

Važećim Zakonom je u velikoj meri postignuta transparentnost u postupcima javnih nabavki i to kroz objavljivanje javnih nabavki na Portalu javnih nabavki i na internet stranici naručioca, kao i objavljivanjem odluka o zahtjevima za zaštitu prava.

Početkom korišćenja novog Portala javnih nabavki od 1. jula 2020. očekuje se još veća transparentnost u postupcima javnih nabavki, s obzirom da se sva komunikacija i razmjena podataka u postupku javne nabavke provodi elektronskim sredstvima na Portalu.

S ciljem sprečavanja neregularnosti i zloupotreba u ovoj oblasti, Zakonom su propisane nadležene institucije koje preuzimaju određene mjere iz svoje nadležnosti (Uprava za javne nabavke, Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki, Državna revizorska institucija, Agencija za borbu protiv korupcije, Komisija za zaštitu konkurencije, Ministarstvo finansija Republike Srbije, odnosno Budžetska inspekcija, Republičko tužilaštvo).

I u narednom periodu pažnja će biti posvećena daljem unapređenju transparentnosti u javnim nabavkama, kao i edukaciji svih faktora koji mogu doprinijeti otkrivanju, sprečavanju i sankcionisanju neregularnosti u sistemu javnih nabavki koje mogu biti ozbiljni pokazatelji korupcije u tom sistemu“, ističu iz Privredne komore.

Ipak, potvrđuju da postoje određene sistemske manjkavosti koje uočavaju pripadnici srbijanske poslovne zajednice, pri tome još jednom kao nejefikasniji alat za eliminiranje zlouopotreba u postupcima javnih nabavki potencirajući rješenja koja proizilaze iz novog Zakona.

“Privrednici najčešće ukazuju na postojanje diskriminacije u postupcima javnih nabavki kroz definisanje tehničkih specifikacija, kao i određivanja dodatnih uslova u konkursnoj dokumentacji.

Mjere za suzbijanje neregularnosti u javnim nabavkama neophodno je da se provode kroz sve faze procesa javne nabavke – planiranje, provođenje postupka javne nabavke i izvršenje ugovora. Prvenstveno je neophodno preuzimati mjere koje će i dalje uticati na povećavanje  transparentnosti postupaka i to prvenstveno kroz novi Portal javnih nabavki koji će biti u primjeni od 1. jula 2020. godine. Takođe, neophodno je povećati nivo edukacije svih učesnika u postupcima javnih nabavki, kao i kontrolnih organa“, zaključuju iz Privredne komore Srbije.

Koliko su utemeljena očekivanja da će usklađivanje zakonske ragulative sa evropskim normama riješiti sve probleme u vezi sa javnim nabavkama, možda najbolje pokazuju iskustva Evropske unije, koja ni sama nije nimalo imuna na zloupotrebe u poslovnim aranžmanima između javnog i privatnog sektora. Naime, prema posljednjim procjenama Evropske komisije, godišnji trošak koji nastaje zbog korupcije u sektoru javne nabavke u EU članicama iznosi 5,33 milijarde eura. Javna nabavka u EU najizloženija je korupciji u građevinskom, energetskom, prometnom, obrambenom i sektoru zdravstva, a problemi su najprisutniji u fazi koja prethodi dostavi ponuda, pri čemu su kao najčešće koruptivne prakse registrirani sastavljanje posebno prilagođenih specifikacija kako bi se pogodovalo određenim ponuđačima, podjela javnih nabavki u manje ponude kako bi se izbjegli tenderski postupci, sukobi interesa koji utiču na funkcionere koji sudjeluju u javnoj nabavci, ali i na visoke funkcionera tijela javnih naručilaca, neopravdana primjena hitnih postupaka ili izuzeća za objavu javnih nabavki, uz zaključak da “slab nivo praćenja i

provjere u fazi nakon dodjele ugovora isto tako izaziva zabrinutost jer zbog toga lakše dolazi do neopravdanih izmjena javnih ugovora, namjernih izmjena kvaliteta krajnjih rezultata i plaćanja provizija“. Zvuči poznato, zar ne?

 

 

 

 

PREKOArmin Zeba
IZVORBusiness Magazine
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here