Piše: Armin Zeba
Prema teoriji, u javnim nabavkama, institucije iz javnog sektora koje kupuju različite vrste roba i usluga od privatnih kompanija, budući da ih plaćaju novcem građana, dužne su primjenjivati niz strogih pravila koja garantiraju da će ta sredstva biti utrošena racionalno i transparentno, u skladu sa javnim interesom, uz najbolji mogući odnos cijene i kvaliteta.
Problemi u praksi
U praksi, međutim, postupci javnih nabavki provedeni u skladu sa navedenim teoretskim parametrima češće su izuzetak nego pravilo, a u društvima utemeljenim na korupciji, poput bosanskohercegovačkog , svojevrstan raritet.
Još od 2004. godine, kada je dobila prvi Zakon o javnim nabavkama kojim su propisani procedura provođenja postupaka javnih nabavki te prava i odgovornosti svih aktera u tom procesu, Bosna i Hercegovina bezuspješto teži njegovom usavršavanju u smislu sužavanja prostora za privredni kriminal, koji je i petnaestak godina kasnije prva asocijacija, a možda nije pretjerano reći i sinonim, kada je riječ o toj vrsti javno-privatnog partnerstva.
Prema relevantnim istraživanjima provednim u proteklim godinama, čiji je cilj bio detektirati najveće manjkavosti domaćeg sistema javnih nabavki, zloupotrebe su prisutne u praktično svim fazama postupka, od predtenderske (definiranje kriterija za kvalifikaciju ponuđača i dodjelu ugovora, izbor vrste postupka), preko tenderske (objava obavještenja o javnoj nabavci, prikupljanje i evaluacija ponuda, dodjela ugovora, žalbeni postupak) do posttenderske (realizacija ugovora o javnoj nabavci), odnosno, svim njegovim aspektima, od kriterija za selekciju kandidata i bodovanje ponuda do kontrole realizacije ugovora.
Kada je riječ o predtenderskoj fazi, javna je tajna da najčešća zloupotreba jeste uključivanje ponuđača u pripremu tenderske dokumentacije, odnosno, prilagođavanje tenderskih uslova ciljanom ponuđaču putem izrade tehničkih specifikacija na način koji će ga dovesti u povoljniji položaj u odnosu na druge kandidate ili potpuno elimirati svaku konkurenciju.
Sama tenderska faza, pak, najopterećenija je dvjema spornim tačkama – neobjektivnim odlučivanjem o najpovoljnijem ponuđaču usljed sukoba interesa onih koji odlučuju o ishodu javne nabavke, ali i putem dogovaranja, odnosno, kartelskog udruživanja ponuđača, s ciljem međusobne raspodjele tržišta putem naizmjeničnog dobijanja ugovora o javnim nabavkama.
U posttenderskoj, odnosno, fazi realizacije ugovora zaključenog na osnovu
provedenog postupka javne nabavke, kao najprisutniji oblik manipuliranja prepoznato je mijenjanje odredbi ugovora koje se odnose na faktore presudne za dobijanje posla na određenom tenderu, poput količina, rokova i kvaliteta robe, usluga ili radova koji su bili predmet javne nabavke.
Prema anketama o ovoj temi, blizu 90 posto predstavnika domaće poslovne zajednice smatra da je u javnim nabavkama u BiH na svim niovima vlasti prisutna korupcija u obliku mita ili druge vrste zloupotrebe javnih ovlaštenja za ličnu korist, pri čemu se kao posebno kritični ističu energetski, pravosudni te sektor zdravstva i socijalne zaštite.
Svaki peti ispitanik pritom je potvrdio da je od njegove kompanije direktno traženo da daju mito ili protuuslugu kako bi dobili posao u postupku javnih nabavki, dok je svaki drugi ubijeđen da su odluke o izboru pobjednika tendera na koje su se bezuspješno prijavljivali bile donesene i prije samog obavještenja o javnoj nabavci, a dvije trećine ima iskustva sa tenderima za koje smatraju da su kriterijima bili prilagođeni određenim ponuđačima.
Praktično jedinstveno mišljenje, s kojim se slaže blizu 95 posto učesnika spomenutih istraživanja, smatra da se korupcija u javnim nabavkama bazira na političkim vezama, “čije posjedovanje je jedini je način da se opstane na tržištu u BiH“.
U potrazi za rješenjima koje će sa javnih nabavki skinuti koruptivni žig ili ga barem koliko-toliko ublažiti, u sistem je uveden mehanizam e-aukcije po kojem se moralo provesti najmanje 30 posto postupaka u 2017., polovina postupaka u 2018. i 80 posto postupaka u 2019., a koji je od 1. januara ove godine obavezan u svim javnim nabavkama kod kojih se kao kriterij za dodjelu ugovora koristi najniža cijena. Mada je taj mehanizam postupke javnih nabavki učinio naoko dosta transparentnijim, te, ako ništa drugo, donekle otežao tenderske manipulacije, on sam po sebi nije, niti je i mogao, uticati na praksu prilagođavanja tenderskih kriterija odabranim favoritima naručilaca posla.
Damping cijene
S druge strane, iznjedrio je i jedan novi, za sada nerješiv problem, obesmišljavanja tenderskog natječaja svođenjem cijena na nerealno niske. U većini slučajeva, radi se o dogovornom nastupu određenih ponuđača, od kojih jedan licitira do odabrane cijene koja mu garantira profitabilnost posla, a drugi licitira do iznosa kojim će preostalu konkurenciju odvući ispod zone isplativosti i u konačnici osigurati njeno odustajanje od potpisivanja ugovora. Istina, Pravilnikom o uslovima i načinu korištenja e-aukcije predviđeno je da “ako ugovorni organ ocijeni da je ponuđena cijena neprirodno niska, pismeno će od ponuđača zahtijevati da obrazloži ponuđenu cijenu, a u slučaju da ponuđač ugovornom organu ne ponudi osnovano obrazloženje, tada će ugovorni organ odbaciti takvu ponudu, jer se radi o neprihvatljivoj ponudi i kao takva ne može biti unešena u sistem prilikom zakazivanja e-aukcije“ – međutim, ta odredba se odnosi isključivo na postupak koji prethodi e-aukciji, a kada ona krene, donji limit ne postoji, ma koliko licitirana cijena bila “neprirodno niska“.
Zbog svih i dalje prisutnih manjkavosti sistema, već odavno je u planu izmjena više od 50 članova postojećeg državnog Zakona o javnim nabavkama. Imajući u vidu činjenićno stanje, ključna izmjena odnosi se na konačno definiranje zloupotrebe u javnim nabavkama kao krivičnog djela. No, budući da bi sebi i svojim stranačkim kolegama koji “dirigiraju“ javnim navkama tako svezali svojevrsnu omču oko vrata, bit će pravo čudo ako državni parlamentarci usvoje navedenu zakonsku izmjenu…
