Zahvaljujući ultimativnoj kvaliteti, danas je jedna od najstarijih francuskih porodičnih modnih kompanija Hermes, autentično luksuzni lifestyle brend na svjetskom tržištu modnih marki. Kompaniju vodi šesta generacija brojne porodice. Od ukupno 102 člana uključena u posao, umjetnički direktor je Pierre-Alexis Dumas, a na čelu kuće je Axel Dumas. Prošle godine Bloomberg je procijenio da porodica ima bogatstvo od 49,2 milijarde dolara. Hermes ima 14 luksuznih proizvodnih odjela koji obuhvataju kožu, šalove, kravate, odjeću, obuću, parfeme, satove, pribor za jelo, nakit i dr. Modna kuća Hermes ući će i u beauty industriju, objavili su, a linija se očekuje 2020. godine. S više od 12.000 zaposlenih, kompanija danas ostvaruje godišnje prihode od 5,5 milijardi eura.
Natkrivena kočija
Kad su ga svojevremeno upitali u čemu je tajna Hermesove budućnosti, Jean-Louis Dumas, harizmatični i svojevremeno čelni čovjek, jednostavno je odgovorio: “U ideji.” Tokom duge i uspješne karijere u Hermesu Dumas je uvijek naglašavao da je Hermes proizišao iz nadahnuća konjima, nakon što su te plemenite životinje izgledom i ponašanjem dirnula srce njegovog pretka Thierryja Hermesa. Thierry je bio siroče, ali je bio toliko vješt s obradom kože da su mu glavni klijenti u 19. stoljeću postali članovi kraljevske porodice. Kao njemački protestant, preselio se u Francusku 1837. godine i u pariškoj četvrti Grands Boulevards utemeljio Hermes kao radionicu za remenje i konjsku opremu visoke kvalitete. Od prvog dana klijenti su mu bili evropsko plemstvo i bogataši.
Gotovo simbiotička povezanost čovjeka i konja sastavni je dio DNK Hermesa kao simbola luksuza te motiv i nadahnuće koje se provlači kroz njegovo postojanje dugo 18 decenija i šest generacija porodice koja je i danas većinski vlasnik kompanije. Uostalom, još u 1950-ima zaštitni je znak kuće postao stilizirani crtež caleche, natkrivene kočije s četiri točka i čovjeka koji njom upravlja, po čemu je poslije nazvan i Hermesov prvi ženski parfem. Thierry je posao predao sinu Charlesu-Emileu, a od njega su tu zadaću preuzeli sinovi Adolphe koji nije imao djece i Emile-Maurice koji nije imao sinova, ali je sve tri kćeri udao za ljude koji su nastavili gdje je on stao, a svojevremeno je opremao ruskog cara sedlima kompanije Hermes za koju je do 1914. godine radilo 80 zanatlija.
U međuvremenu je 1918. godine Hermes izradio i prvu kožnu jaknu sa posebnim patentnim zatvaračem i to za Edwarda, princa od Walesa. Dok je Maurice vodio kompaniju, Hermes je proširio portfelj i kolekcijama odjeće. Također, zahvaljujući Mauricu i na inicijativu njegove supruge, Hermes je počeo proizvoditi i prve kožne torbe. Od 1937. godine kad je lansirana s motivom Jeu des Omnibus et Dames Blanches, glasovita Hermesova marama (foulard) na listi je bestselera kuće i postala je svilena ulaznica u svijet šika i elegancije.
U svijetu se svakih 25 sekundi proda jedna po cijeni od oko 1.200 dolara, teška je 65 grama, dimenzije 90 x 90 centimetara, istkana od svile dobivene iz čahura 250 dudovih svilaca i ručno porubljena. Prilikom printanja uzorka svaka se boja (dosad je upotrijebljeno više od 200.000 nijansa boja za oko 25.000 motiva) nanosi zasebno i suši prije nego što sljedeća dođe na red. Najviše boja u jednom uzorku dosad je 43, na motivu Charity iz 2006. godine. Čak i u bijeloj varijanti i bez otisnutog uzorka, Hermesov foulard ušao je u legendu u romanima i njihovim ekranizacijama – kao fetiš spisateljice Catherine Tramell u Sirovim strastima i urednice Mirande Priestly u Vrag nosi Pradu. Sličnu uzlaznu putanju uspješnosti imaju i Hermesove kravate u prodaji od 1949. godine. Od 1950-ih brend je poznat po elegantnim mirisima kao što su Eau d’Hermès (lansiran 1951.), Caleche (1961.), Equipage (1970.), Parfum d’Hermes (1984.) i 24, Faubourg (1995. godine).
Jeanova genijalnost
Maurice je kćerke udao za Roberta Dumasa, Jean-Rene Guerranda i Francisa Puecha. Kako se tom zgodom prestalo pojavljivati porodično prezime Hermes po kojem je brend i dobio ime (a koje je ujedno i ime nestašnog i duhovitog grčkog boga u krilatim sandalama, zaštitnika putnika, lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca te glasnika bogova s Olimpa), Robert Dumas ga je, kao prvi čovjek koji je na čelo Hermesa došao ženidbom, a ne srodstvom, dodao kao drugo prezime. Roberta je na poziciji prvog čovjeka Hermesa naslijedio sin Jean-Louis Robert Frederic Dumas-Hermes. Jean-Louis je na čelu kompanije bio od 1978. do 2006. godine, a kompaniju je preuzeo u trenutku kada je brend prolazio kroz najgore razdoblje.
Posla je bilo sve manje, vrijeme ih je rapidno gazilo. Hermesu je očajnički bila potrebna nova, čvrsta ruka koja se neće bojati riskirati s novim ljudima i novim potezima. Jean je odlučio “prodrmati” modnu kuću koju je naslijedio. Jean-Louis je opsesivno putovao svijetom u potrazi za znanjem i inspiracijom. Još je nakon studija u Parizu putovao svijetom u sklopu jazz ansambla za koji je svirao bubnjeve. U Americi je u lancu robnih kuća Bloomingdale’s izučio umijeće buyera, a u sjevernoj Africi angažirao je pleme Tuarega kao stalnog dobavljača ručno izrađenog srebrnog nakita po kojem su ti nomadi iz Sahare poznati. Doveo je modne dizajnere Erica Bergerea i Bernarda Sanza da podmlade kolekciju odjeće lansiranjem neobičnih, vrlo skupih artikala poput motorističke jakne od pitonove kože i hlača kroja traperica od nojeve kože. Iako su njegovi potezi izazivali kontroverze i u kompaniji i izvan nje, vizionarskim je potezima u kratkom roku uspio Hermes pretvoriti iz predmeta nastalgičnih maštanja jedne generacije u objekt snova i želje mladih ljudi.
Već 1979. godine za reklamnu je kampanju, kako bi brend predstavio novim generacijama kupaca, odabrao mladu ženu u “radničkim” trapericama s puno luksuznih Hermesovih svilenih marama. Odjednom je tradicionalni svileni šal u kombinaciji s jeansom postao pravi “must have”. Portfolio kompanije koja je pod Jean- Louisovim vodstvom prerasla u grupaciju (a slijedeći primjer svog oca Roberta koji je 1976. godine kupio luksuznu britansku obućarsku manufakturu John Lobb čiji su najslavniji klijenti muški članovi kraljevske obitelji te zemlje) okupio je još nekoliko brendova koji su, svaki na svom području, neprijeporan autoritet. Među njima su proizvođač fotoaparata Leica, kristala St. Louis te srebrnar Puiforcat, glasovit po posuđu, ukrasnim predmetima i priboru za jelo. U želji da razvije i poveća uspjeh parfemskog odjela kuće, 2004. godine je ekskluzivnim ugovorom na poziciju kućnog nosa doveo živuću legendu iz svijeta parfimerije, Jean-Claudea Ellenu. Šokirajući sve, Jean-Louis je 1997. godine na mjesto dizajnera ženske kolekcije postavio Belgijanca Martina Margielu, kojeg je 2004. spektakularno naslijedio Jean-Paul Gaultier. Čvrsti stav Jean-Louisa bio je da se Hermes ne razmeće, ne koristi celebrity osobama u reklamama, ne dopušta da iz radionice izađe nesavršen proizvod (takav se, tvrde, na mjestu uništava) i nikad ne ide slijepo za trendovima. Ono što Hermes čini, a što je Dumas nazivao “pravilom proizvoda”, jeste kreiranje i izrada stvari potrebnih svakom čovjeku, ali od najljepših i najfinijih materijala od kojih svaki mora činiti malo vlastito savršenstvo koje će trajati generacijama.
Modne muze
Hermes za reklamne kampanje nikad ne angažira poznate osobe i nikome ne daruje svoje proizvode da ga reklamiraju. Jedini izuzetak bila je Jane Birkin, po kojoj je i nazvana najpopularnija i najskuplja ženska tašna na svijetu. Inače, statusne tašne danas su najčešće spominjan artikl s Hermesovim potpisom. Dok je znatno starija torba Kelly nazvana po glumici Grace Kelly (koja je trudna držala ispred sebe da njom pred uskomešanim fotografima časopisa Life zaštiti trbuh u prvoj trudnoći) već postojala, prva Birkinica je 1984. godine kreirana za Jane Birkin nakon incidenta na aerodromu. Glumica je putovala iz Londona za Pariz na istom letu kao i Jean-Louis te joj se upravo pred njegovim nogama rasula košara od pruća koju je nosila umjesto torbe, a s njom i velika Hermesova agenda puna papira koji su se razletjeli na sve strane. Kad ju je Jean-Louis upitao zašto nosi košaru, Jane je odvratila da joj nijedan rokovnik nije dovoljno velik za sve papire koje u njega sprema, a da u tašnama nema ni prostora, ni pregrada po njenoj mjeri. Jean-Louis shvatio je to kao izazov i obećao joj da će Hermes smisliti torbu za nju.
Birkinica je, zapravo, spoj glomaznog, prostranog modela putne torbe s dvije ručke i ženstvene, elegantne Kelly, izvorno nastale kao damska ručna tašna čiji je dizajn također izveden iz znatno starijeg modela Haut àa Courroies, dizajniranog za nošenje sedla kad ono nije u upotrebi, koju je još Charles-Emile uočio na svom putovanju po Južnoj Americi početkom 20. stoljeća i pametno redizajnirao u vlastitoj kući. Na statusne torbe Birkin, čija cijena varira u zavisnosti od materijala od kojeg je napravljena, a može koštati od 9.000 do čak 150.000 dolara – postoji lista čekanja jer ih u fabrici u pariškom predgrađu Pantin, sedmično bude ručno proizvedeno do deset komada. Tom količinom Hermes snabdijeva oko 300 butika u svom vlasništvu po čitavom svijetu. Za izradu jedne Birkinice potrebno je više od 50 sati.
