Kad pričamo s drugim ljudima licem u lice, osim što dobijamo uz verbalnu i neverbalnu poruku od sagovornika, odvija se jedan zanimljiv proces. Naime, u ljudskom mozgu postoje takozvani zrcalni neuroni koji djeluju na način da u nama zrcale facijalnu ekspresiju naših sagovornika. Naprimjer, kad pričamo nešto s velikim entuzijazmom, naši će sagovornici gledajući nas biti potaknuti da zrcale naš entuzijazam te će se i sami početi tako osjećati. Ne kaže se bez razloga da su emocije zarazne.
Davanje činjenica
Osim što pričanjem priče potičemo sagovornika da zrcali naše emocije i doživljava ih kao svoje, potičemo i lakše procesuiranje i pamćenje informacija. Ljudi najbolje uče i pamte iskustveno. Detalje lakše pamtimo kad su ukomponirani u neku smislenu i povezanu cjelinu. Tako ako neke važne činjenice koje govore u prilog našoj poslovnoj ideji ili nekoj našoj želji ukomponiramo u priču, sagovornici će ih puno brže zapamtiti. Također, kroz priču će se povezati s nama emocionalno i doživjet će ono za što se zalažemo u realnom svijetu, kao vlastito iskustvo. Ne samo kao sušte činjenice na komadu papira ili prijedloge zašto je bolje ovako kako bismo mi željeli, naprimjer otići negdje ili preurediti stan. Pričanje priče kao sredstvo persuazije može se koristiti u svim segmentima našeg života u kojima trebamo nekoga uvjeriti u nešto, upravljati ljudima ili ih navesti da prihvate naše ideje i ciljeve kao nešto svoje kako bi imali maksimalnu motivaciju u postizanju cilja.
Svi mogu pričati
Važno je da odmah na početku svi mi koji mislimo da ne znamo pričati priče odmah budemo obeshrabreni u tom stavu. Naime, kroz ljudski napredak u historiji od savana i pećina do razvijenog svijeta, pokazalo se da smo sposobni socijalno se organizirati i komunicirati kompleksne misli i ideje. Dakle, sposobnost za izražavanjem nam je svima urođena. Uz određenu praksu i par dobrih savjeta, svi možemo biti uspješni u pričanju poticajnih i produktivnih priča kao sredstva u ostvarivanju naših ciljeva.
Kako uspjeti?
Svaka dobra priča treba imati jasan cilj. Uvjeriti drugu osobu u to što želimo ne treba raditi s idejom da je nasamarimo. Treba jasno dati do znanja koji je cilj i što naš sagovornik treba raditi. Na nama je da motiviramo sugovornika svojom pričom. Kako bismo to mogli postići potrebno je da mi budemo motivirani i strastveni u vezi onoga što pričamo. Na taj ćemo način prenijeti našu strast na sagovornika. Trebamo biti iskreni i dosljedni u priči te na taj način prikazujemo našu ideju i cilj kao nešto vrijedno, nama blisko i svojstveno. Važno je da nam primarni cilj ne bude da pričamo priču na zanimljiv način. Primarni cilj nam treba biti da pokažemo interes za sagovornikovo razmišljanje i ono što je sagovorniku zanimljivo te se fokusiramo na taj dio. Time ćemo postići interes kod sagovornika i zadržati njegovu pažnju i koncentraciju. Uspješna priča nije monolog, već dijalog između nas i sagovornika. Kad je sagovornik uključen u priču, dobro je u priči ostaviti određenu prazninu koja omogućava sagovorniku da uđe u potpunosti u priču. Potrebno je pustiti sagovorniku kontrolu nad pričom te će tako ona postati i njegova, a priča postiže svoj cilj onda kada je sagovornik počne doživljavati kao vlastitu i poistovjeti se s njom. U tome nam može pomoći korištenje zamjenice mi, a ne ja te dopuštanje sagovorniku da se uključi u priču na način da radimo pauze unutar priče ili mu postavljamo pitanja poput kako ti se čini, što ti misliš i slično. Glavna ideja nije izmanipulirati i dobiti ono što želimo na prevaru, već zainteresirati sagovornika za ono što želimo i prenijeti na njega svoju želju i strast oko dolaženja do zadanog cilja.
