Krenut ćemo od onoga što bi po svim pravilima profesije trebalo biti na kraju. Vlada Federacije BiH dodijelila je prije neki dan 1,1 milion konvertibilnih maraka Aluminiju Mostar, kako bi prebrodio probleme sa snabdijevanjem električnom energijom i nastavio proizvodnju. Naime, Elektroprivreda HZ-HB koja mu obezbjeđuje struju za pokretanje postrojenja elektrolize i što šta drugo, krajem prošlog mjeseca zaprijetila je manadžmentu Aluminija na čelu s v.d. direktorom Draženom Pandžom, da će tvornici isključiti ovaj energent ako ne plati prethodnu isporuku.
Reklo bi se, i vuk sit i ovce na broju. Darežljiva neka vlada, otvorila kesu kako bi se jedina tvornica koja u Bosni i Hercegovini proizvodi sirovi aluminij iz uvozne glinice izvukla iz teškoća, na radost 800 radnika i menadžmenta, što je u saopćenju sa sjednice Vlade FBiH i istaknuto.
Još ih je premijer Vlade FBiH Fadil Novalić upozorio i priprijetio prstom da ubuduće moraju biti pažljiviji prema njihovoj tvornici, koja je prema Registru vrijednosnih papira FBiH, sa 43 posto i nešto većinski vlasnik Aluminija, uz isto toliko procenata vlasništva malih dioničara bivših i sadašnjih radnika, zatim 12 posto Vlade Hrvatske i ostatak od nekoliko procenata bivših direktora Mije Brajkovića, Ive Bradvice i ostalih (vidi tabelu u prilogu).
E sad, hoće li se mostarski Aluminij sa 1,1 milion KM izvući da ne propadne? Hoće, možda jedan mjesec, uz gledanje u nebo i pozivanje vračeva da kojim slučajem skoči cijena sirovog aluminija na berzama, koja je trenutno oko 1.700 EUR po toni, zatim da se smanji cijena uvozne glinice koja je od 700 do 800 EUR po toni, te smanji cijena struje koja je već na 70 do 80 EUR Megawatthours.
Bez promjena tih parametara Aluminij Mostar pada u ponor iz koga ga ni stotinu tegljača ne može izvući. Naime, ništa u tvornici nije domaće, izuzev uglja za zagrijavanje elektrolitkih bazena s raskvašenom glinicom. I još nešto, ako se ne ukinu carine koje je uveo američki predsjednik Trump i recipročno drugi na uvoz ovog inputa za dalju preradu, nakon najnovijih previranja u svijetu. Kupac plaća carine i druge dažbine, pa samim tim spušta nabavnu cijenu i preliva trošak na proizvođača.
A i konjuktura, odnosno ponuda na tržištu sirovog aliminija sve je veća, unatoč američkih sankcija ruskom Ruslanu, jednom od najvećih proizvođača u svijetu. Naime, afričke i druge zamlje koje proizvode glinicu ne stoje, razvijaju se i grade elektrolize za proizvodnu aluminija pa je i glinica za one koji je moraju uvoziti sa sve višom cijenom. A mostarski Aluminij je do posljednjeg kilograma uvozi, iako smo nekada imali dvije fabrike glinice, mađu većim u Evropi.
JE LI TAKO MORALO BITI
Da bismo odgovorili na pitanje iz podnaslova, moramo se vratiti u prošlost kada je građen Kombinat aluminija u Mostaru, pa i Fabrika glinice Birač Zvornik.
Sarajevski Energoinvest, odnosno njegov generalni direktor, slavni Emerik Blum, još davnih 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća znao je da se na bazi domaćeg boksita koga naša zemlja ima u izobilju, može izgraditi respektabilna industrija ovog lakog metala, od igle do lokomotive, odnosno rude do finalnog proizvoda.
Priča o nastajanju mostarskog Aluminija datira u 1969. godinu prošlog stoljeća, a ne u poratne godine s kraja 20. stoljeća, kako se nerijetko navodi u dijelu Mostara gdje se nalazi. Te 1969. godine omanje hercegovačko preduzeće, Rudnici boksita Mostar, pripojeno je sarajevskom Energoinevstu, kao nosiocu razvoja aluminijske proizvodnje, ne samo u Bosni i Hercegovini već diljem bivše nam zajedničke domovine.
Nije to bilo bez razloga, Energoinvest je bilo cijenjeno ime u svijetu. Koncern iz Sarajeva je za svega šest godina na bazi resursa boksita u okolini Čitluka i Posušja, u saradnji s francuskim koncernom Pechiney, 1975. prvo otvorio Tvornicu glinice u Mostaru. Istovremeno, započeo je s gradnjom elektrolize aluminija koja je završena 1981. godine.
Kakvo je to samo slavlje bilo. Rudnik s hercegovačkog krša koji je godinama bio neiskorišten i mnogi drugi, više od 3.000 radnika dobilo je posao u svom Kombinatu aluminija Mostar, od igle do lokomotive što bi se reklo, od rude do limova za avione.
Vadila se ruda, proizvodila glinica, zeolit i ostali supstrati iz boksita, potom iz godine u godinu sve više sirovog aluminija, kao jednog od najcjenjenijih industrijskih inputa u svijetu. Krajem 80-ih prošlog stoljeća samo proizvodnja sirovog aluminija dostizala je više od 90.000 tona godišnje. Slično je učinjeno u Zvorniku, gdje je otvorena ogromna Fabrika glinice Birač i drugih industrijskih inputa, o čemu ćemo drugom prilikom.
Kombinat aluminija Mostar razvio je mnoge druge tvornice na bazi prerade ovog metala u Hercegovini, Mostaru, Širokom Brijegu, Posušju… Mastarski Soko tada je iz domaćeg aluminija proizvodio čak i avione i zapošljavao više od 7.000 radnika u tri smjene. Zna to dobro i Dragan Čović, itekako zaslužan za ono što je Aluminij Mostar danas, kao direktor bivšeg Sokola koji je sveden na duplo golo.
Za sve što je tada izgrađeno trebalo je mnogo novca. Malo je danas poznato da je glavnina novca za izgradnju Kombinata aluminija Mostar, više od 112 miliona dolara, došla iz dugoročnog kredita Pariškog kluba država povjerilaca, koga država BiH i danas vraća. Vraćaju ga poreski obveznici, a ne Kombinat koji se još 1990. izdvojio iz Energoinvesta, te tako očišćen od obaveza pod imenom Aluminij Mostar nastavio poslovati kao nova kompanija. Radio je i u ratnom vremenu unatoč borbi, zna se kako, čak i bivši radnici sa istočne obale Neretve kao prisilna radna snaga iz radnih logora formiranih po Hercegovini 1993. godine?! No, ne bismo da sada ulazimo u politiku.
Tvornica glinice je u međuvremenu ugašena i prodata u staro gvožđe, a Aluminij Mostar nastavio raditi poslije rata, od 1996. godine isključivo kao elektroliza aluminija na bazi uvozne glinice iz afričkih zemalja, proizvodeći aluminijske anode, trupce, blokove, ingote i žicu, uglavnom na bazi lohn poslova za strane kupce koji kupuju i šalju glinicu na preradu.
Prema posljednjim podacima Aluminij zapošljava oko 830 radnika, svega četvrtinu od predratnih 3.400 radnika, uglavnom hrvatske nacionalnosti, s plaćama koje su za bh. prilike znatno iznad prerađivačke industrije, u prosjeku oko 1.300 KM neto. Doduše, nešto malo manje kako je nastupila posljednja kriza s električkom energijom i mnogo čemu drugom.
Ne mogu se, međutim, zanemariti značajna ulaganja, posebno za vrijeme direktora Mije Brajkovića. Proizvodnja je modernizirana i automatizirana i danas ima mogućnosti za proizvodnju oko 130.000 tona profila godišnje, po čemu je ova tvornica među srednjim u Evropi. Ali nažalost isključivo na bazi uvozne glinice, tako da je pored uništene vlastite proizvodnje glinice u lancu, potpuno zamrla eksploatacija boksita u Hercegovini i mnogi radnici ostali bez posla, kojima je ovo bio jedini izvor prihoda.
VLASNIČKE UJDURME
Prema Registru vrijednosnih papira Federacije (RVP FBiH), vlasnička struktura Aluminija je takva da apsolutnu većinu čini državni kapital. Titular 43,9998 posto kapitala mostarske Tvornice je Vlade Federacije BiH, 43,3290 mali dioničari bivši i sadašnji radnici koje zastupa Samir Anić, kao član Nadzornog odbora, 12,0004 posto Vlada Hrvatske (udio šibenske Tvornice lakih metala – TLM).
Među deset najvećih dioničara pored dvije vlade su i svih osam poratnih upravljača tvornicom, počev od prvog direktora Mije Brajkovića do aktuelnog Ive Bradvice, doduše sa malim kapitalom ali itekako značajnim za upravljanje Skupštinom dioničara i Nadzornim odborom.
Zanimljivio je da se do ovog omjera vlasničkih udjela došlo tek u novembru 2013. godine, kada je Vlada Federacije BiH sa tadašnjim premijerom Nerminom Nikšićem dobila zeleno svjetlo da uđe u Aluminij i pogleda poslovne knjige, posebno udjele tzv. Markovićevih dionica iz predratne Jugoslavije po zakonima o privatizaciji društvenog kapitala, zatim udjele o ulaganjima i investicijama. Tada je i Vlada Hrvatske doznala da joj pripada 12 posto, na bazi udjela Tvornice lakih metala Šibenik u izgradnji mostarskog Aluminija.
Sve do tog datuma od 1990. niko nije imao pristup Aluminiju ni iz faderalne, a ni iz državne vlasti BiH. Tvornica je zapravo bila u neformalnom vlasništvu neformalne Zajednice HZ-HB od 1993. godine kada je naprasno sa svim radncima koji nisu bili Hrvati prekinut radni odnos, nakon razlaza Armije RBiH i HVO-a i formiranja pomenute Zajednice HZ-HB, kao institucionalne vlasti na tim prostorima.
Naravno, u tome je itekakvog udjela imala susjedna Hrvatska i njen tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman, preko koje je legalno iz druge države išao transport robe iz bh. tvornice za izvoz, s odgovarajućim hrvatskim papirima. Aluminij, naime, nije ni u ratnim dešavanjima od 1992. do kraja 1995. ni jednog trenutka prekidao rad, niti su se postrojenja za elektrolizu gasila, jer bi to značilo i kraj proizvodnje tako kurentnog metala. Na taj način radilo se sve do 2014. godine.
Tek u novembru 2014. godine Aluminij Mostar postao je tvornica koja je ušla u poslovni sistem Bosne i Hercegovine, odnosno njenog entiteta Federacije BiH sa svim pravima i obavezama dioničkog društva koje je upisano u Registar vrijednosnih papira FBiH u navedenim omjerima. Tada se u kompaniju vratio i jedan broj radnika, s uvjetno rečeno lijeve obale Neretve, koji su naprasno dobili otkaz 1993., a jedan broj završio u radnim i prislinim logorima HVO-a, do formiranja Federacije BiH, odnosno potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora.
Međutim, ni u novembru 2014. godine nije se imalo snage, a vjerovatno ni volje od strane Vlade Federacije BiH da se u mostarskom Aluminiju uvede red, da se itekako kurentna tvornica uvede u sistem. Radilo se i živjelo na visokoj nozi, dugovi su se gomilali, posebno za isporučenu električnu energiju od strane Elektroprivrede HZ – HB, koji su danas dostigli gotovo 200 miliona KM. Vršen je i stalni pritisak na Elektroprivredu BiH da im se obezbijedi struja po povoljnijim uvjetima nego za ostala industrijska postrojenja.
DUG 350 MILIONA KM
Trenutno ukupni dug Aluminija Mostar premašuje 350 miliona konvertibilnih maraka. Zapravo bio je toliki prije osam mjeseci, kada je Nadzorni odbor smijenio do tada aktuelnog generalnog direktora Maria Gadžića i na njegovo mjesto kao vršioca dužnosti postavio dotadašnjeg izvršnog direktora za ekonomsko – finansijske poslove Dražena Pandžu.
Pored pomenute Elektroprivrede HZ – HB, duguje se raznim dobavljačima, a u pitanju se sve više postavljaju i plaće radnicima koje su u posljednje vrijeme smanjene za desetak procenata. Ko će namiriti dugove kada je i proizvodnja dovedena u pitanje visokim cijenama glinice i električne energije, tako da prodajna cijena aluminijskih anoda, trupaca, blokova, ingota i žice ne zadovoljava ni prostu reprodukciju.
Očito, jedini bi ekonomski izlaz bio povećanje cijena svojim kupcima na domaćem tržištu i susjednoj Hrvatskoj, kada već ne mogu velikim kupcima širom Evrope i svijeta. Hoće li na to pristati ili će ih politika natjerati!?
U svakom slučaju, tipuje se na Vladu FBiH da pored fraza u posljednjem saopćenju, kada im je darovala 1,1 milion KM, dublje odriješi kesu desecima miliona KM. Ili bar natjera bratsku Elektroprivredu BiH da Aluminiju, kao specijalnom potrošaču, snizi cijenu struje. Do sada se tome zdušno opirala.
I na kraju, jedini pravi izlaz bio bi da naglo skoći berzanska cijena lakog metala. No, i to je pod upitnikom, ako menadžment Aluminija nastavi da dijeli šakom i kapom i dozvoli da im dosadašnja politika i političari kroje sudbinu.
Kakva su svjetska dešavanja malo je izvjesno da bi cijena sirovog aluminija moga naglo da skoči.. Ni Afrika nije što je bila. I tamo se gradi na sve strane i ne prodaju više tako lako industrijski inputi. A mi smo našu izgrađenu teškom mukom, samopregorom i vlastitim resursima, doveli u stanje lohn prerade.
Aluminij više nije primjer za ugled. Niti je to od 1990. ikad bio. Ako želi spas moralo bi se raditi čestito i pošteno, kao što se radilo dok je bio u sastavu Energoinvesta. Nažalost, ni Energoinvesta više nema u sastavu kakav je bio. I njega su sredili unutrašnji i vanjski faktori, kako se vole izraziti oni koji su ga doveli do propasti.
Ko onda može pomoći Aluminiju? Sami sebi, radnici i menadžment ako to žele, bez bilo kakvih natruha sa strane. Za početak, svi bi morali ići na zajamčenu plaću, dok se stanje ne popravi, s tim da vlast koja je ipak većinski vlasnik i Aluminija i elektroprivreda, s povjeriocima napravi reprogram otplate dugova, dok se stanje ne popravi. Sve drugo vodi Aluminij u neminovni stečaj, pa i likvidaciju nesporno korisne industrijske djelatnosti, koja radi i za više od 20.000 zaposlenih u Bosni i Hercegovini koji sirovi aluminij iz Mostara koriste kao input u svojoj preradi.*
Bez obzira na sve teškoće, dugove i nedostatak novca, Aluminij Mostar morao bi sagledati mogućnosti da napokon i sam krene u više faze obrade. Ne može se vječito zadovoljavati samo sirovim aluminijem kao gotovim proizvodom.
Ako ništa drugo, za početak moralo bi se ići u proizvodnju polufbrikata (ploče, limovi, folije) za dalju preradu, pa čak i proizvodnju alupackinga, što je nekada radila Polietilenka Bihać. Šteta, mogao je otkupiti strojeve i uređaje koji i danas trunu u najvećem krajiškom gradu!
Tek bi stvaranje dodane vrijednosti, odnosno viši stupanj obradbe metala donio boljitak i stabilnost ovoj industriji i ovom podneblju, otvorio nova radna mjesta i doveo strateške investitore.
