Ovaj novinar imao je sreću da Ivicu Todorića, koji je više od tri decenije slovio kao najuspješniji biznismen susjedne Hrvatske i regiona pa i bivše Jugoslavije, upozna u maloj kancelariji tri sa tri i dva stola Sindikata PPDIVUT, u Domu sindikata u Sarajevu, još krajem prošlog stoljeća, negdje u proljeće 1998.
Sindikat PPDIVUT u sebi je tada, a i sada, pokušavao da sublimira sve zaposlene u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi, ugostiteljstvu i turizmu i još mnogo toga u i oko BiH, personificiran u liku Mehmeda Avdagića, višedecenijskog stalnog predsjednika, koji se tada hvalio da je, eto, u našu zemlju doveo čovjeka koji će je izvući iz poratne krize!?
Ni Todorić nije zaostajao u hvalospjevima, naglašavao je da izuzetno voli našu zemlju i ljude te da je došao da poslije otvaranja predstavništva Agrokor u Grudama, preuzme poslovne prostore trgovačkog lanca Konzum i nahrani ljude te kupi Sarajevski kiseljak u Kiseljaku, tvornicu poznate kisele vode i obezbijedi joj plasman na tržištu Hrvatske, utoli žeđ brojnih turista, posebno na Jadranu u jeku sezone! Tražio je da se o tome piše, posebno apostrofirajući Sindikat PPDIVUT s kojim će sklopiti sporazum i potpisati kolektivne ugovore o plaćama i uvjetima rada. Bila su mu puna usta brige o ljudima i radnicima.
Moram proznati, bilo je simpatično i napisao sam nekoliko tekstova, no ubrzo sam pao u nemilost kada je izašao tekst o kolektivnim ugovorima u njegovim privatiziranim preduzećima u BiH, koje je u početku potpisivao lično Todorić i prvi čovjek pomenutog sindikata. U njima su radnici bili gotovo svedeni na najamnu snagu, s plaćama koje tada nisu prelazile 300 do 400 KMa (a ni danas nisu mnogo veće) radeći bez prestanka i subotom i nedjeljom.
To je bilo van svih međunarodnih normi, a posebno da preduzetne kolektivne ugovore potpisuju najviše sindikalne centrale. U pravilu, potpisuje ih direktor i predsjednik sindikalne organizacije radnika. Međutim, u slučaju Todorić, ne samo za firme u BiH, on se pitao za sve, pa čak i za pojedinačna prava i obaveze radnika. Očito, nije mu se dopadalo da neko sa strane zadire u tu sitnicu!
Centrala u Grudama
Nije mu se dopadalo ni da se dublje istražuje da u Bosnu i Hercegovinu ulazi preko malog hercegovačkog mjesta Gruda, tik na granici s hrvatskom općinom Imotski, gdje je 1996. osnovao predstavništvo, koje potom prerasta u Agrokor BiH, firmu kćerku centrale iz Zagreba. Nije naodmet pomenuti i to da su tada Grude bile administrativno i političko središte Hrvata u BiH i tek Dejtonskim ugovorom ugašene nepriznate državice Harceg- Bosne.
Možda je to bila slučajnost, namjera ili nostalgija ljudi iz Dalmatinske zagore. Obitelj Todorić, naime, potiče iz Zmijavaca, malog sela u Bekijskom polju između Gruda i Imotskog, čiji se dio još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije trbuhom za kruhom preselio u okolicu Zagreba, iz Dalmatinske zagore u Hrvatsko zagorje.
Bili su to vrijedni i radini ljudi koji su završili visoke škole, ali su se i u novoj sredini posvetili onome što najbolje umiju i znaju, zemlji i oko zemlje. Anto, otac Ivice Todorića, bio je jedan od uticajnijih ljudi u vrijeme bivše Jugoslavije, kao direktor Agrokombinata Zagreb, gdje se rodio i Ivica 1951. godine. Iako je završio Ekonomski fakultet, Ivica se posvetio plodovima zemlje. Odmah nakon diplomiranja i liberalizacije u tadašnjoj SFRJ, nakon Amandmana iz 1974. godine, zajedno s ocem pokrenuo je 1976. privatni biznis, trgovinu i uzgoj cvijeća.
Nakon svega nekoliko godina Todorići su držali 40 posto tržišta koje se bavilo trgovinom i proizvodnjom cvijeća u bivšoj Jugoslaviji, a 80-ih porodica na čelu s mladim Ivicom formira preduzeće Agrokor. Pored cvijeća, počeli su trgovati voćem i povrćem. Vremenom, Agrokor se nametnuo kao vodeći lanac u trgovini poljoprivredno – prehrambenim proizvodima u Jugoslaviji, da bi 1989. postao dioničko društvo Agrokor u kojem je Ivica Todorić imao 100 posto udjela. Agrokor je silovito krenuo u osvajanje novih trgovačkoh prostora.
Između ostalog, ne možemo se oteti dojmu da je i neka emotivna veza prevladala u izboru Gruda za širenje Agrokora u BiH. Odavde je teklo i supsidijarno širenje društva, a od 1994. i Koncerna na susjednu državu, za šta su tadašnja vlast u Hrvatskoj, na čelu s Franjom Tuđmanom, a i neformalna nova Hrvatska zajednica HZ HB iz Mostara, umjesto Dejtonom ugašene Herceg – Bosne, pokazivali izuzetan interes.
Poslije privatizacije trgovine Konzum u BiH s više od 260 samoposluga i marketa, tvornice Ledo u Čitluku i Sarajevskog kiseljaka, na red je došao najveći zahvat. Za svega nekoliko miliona konvertibilnih maraka Todorić je kupio UPI Distributivni centar u Sarajevskom polju, u čijim se halama s izvrsnim putnim i željezničkim vezama (vlastiti istovarni kolosijek) formirao Agrokor VELPRO d.o.o. Sarajevo, najveći veleprodajni lanac u Bosni i Hercegovini s pet moderno organiziranih centara prilagođenih potrebama nabavke profesionalnih kupaca, najvećim dijelom trgovina i ugostiteljskih objekata koji se u Velpru opskrbljuju većinom hrvatskom robom za potrebe vlastitog posla.
Krešendo je bio 2014. kada je Todorić za 544 miliona eura kupio sve supermarkete i maloprodajne centre u BiH, Hrvatskoj i Srbiji slovenačkog Mercatora i na njih umjesto Merkatorove zelene stavio jarko crvenu oznaku Konzum. Mercator je kupljen preko supsidijarne firme Agrokor Investment B.V. u Holandiji, a novac za kupovinu nabavio je putem kredita ruske Sberbank, s kojom je i ranije uspješno poslovao. Tada se već moglo naslutiti da nešto nije u redu, da je problem na vidiku.
Naime, dok se Konzum širio plaćajući nova ulaganja ogromnim iznosima i preferirajući nešto skuplju hrvatsku robu, otezalo se s plaćanjem nabavnih cijena robe na policama. Umjesto isplate za 90 dana, proizvođačima se dugovalo i po godinu, dvije. Raslo je nezadovoljstvo, jer su brojne tvornice, farme i poljoprivredna dobra također vlasništvo Agrokora. I u BiH, naprimjer, dugovi proizvođačima premašili su 130 miliona konvertibilnih maraka.
U isto vrijeme isticao je rok upotrebe brojne neplaćene robe koja nije mogla naći kupca, jer su se u međuvremenu otvorili novi trgovački lanci. U BiH, prije svega, Bingo, s nešto jeftinijom robom drugih proizvođača, koji su polako ali sigurno preuzimali dio kolača bh. maloprodaje. To je već bio znak za uzbunu.
Cijena ulaska u EU
U vrijeme kada su se javile dubioze u Agrokorovim dijelovima u BiH, pa i Srbiji, Koncern je već imao značajne dubioze u Hrvatskoj, čak daleko veće nego u okolnim zemljama, a i javile su se nekoliko godina ranije, iako su se vješto prikrivale.
Kriza je kulminirala 2016. godine, kada je ruska Sberbank od koje je posuđen novac da bi se kupili prodajni centri slovenačkog Mercatora u BiH, Hrvatskoj i Srbiji te pretvorili u Konzum, zatražila povrat cjelokupnog iznosa koji su posudili Agrokoru, oko 1,1 milijarda eura, jer im nisu otplaćivani krediti. Tog trenutka izašle su na vidjelo sve dugovne obaveze. Koncern je bio u ogromnoj dubiozi.
Hrvatski Agrokor (vidi tabelu u prilogu) dugovao je više od pet milijardi eura ili u kunama 40,4 milijarde, dok su tolike, ako ne i veće, bile duboze u unutrašnjim firmama koje čine Koncern s blizu 60.000 zaposlenih u 25 povezanih firmi, počev od maloprodaje, veleprodaje, poljoprivrednih dobara, tvornica hrane, štampe, robe široke potrošnje, i armije činovnika koji ih opslužuju.
Javnosti je poznata trakavica oko toga šta se tada dešavalo, od uzbuna u hrvatskoj Vladi, traženja ostavki, pozicije i opozicije, formiranja vladinog povjerenstva za Agrokor na čelu s Antom Ramljakom, naloga za uhićenjem Todorića i njegovog bijega u London.
Poznato je i zašto je naprečac prošle godine vraćeno slovenačkom Mercatoru sve što je Agrokor od njega kupio 2014. u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, da bi se podmirio bar dio vjerovnika i ublažila kriza. Cijena je tajna, ali se špekulira da je dobio znatno manje nego što je platio.
No, ni to nije pomoglo da se stanje bitno popravi. Konkurencija u Hrvatskoj pa i novih lanaca u ostale tri države gdje se nalazi Agrokor (BiH, Slovenija i Srbija) bila je neumoljiva, posebno u BiH gdje je trenutno najveći trgovački lanac tuzlanski Bingo. Promet u Agrokoru rapidno je padao. Čak i u Hrvatskoj gdje se on smatrao zaštićenim nacionalnim brendom.
Naime, nije bila zanemariva konkurencija lanaca koji su došli ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju. Konzum je padao, a oni su rasli, zaključio je i donedavni povjerenik Vlade Hrvatske za Agrokor Anto Ramljak, predajući krajem februara 2018. Vladi Hrvatske i premijeru Plenkoviću neopozivu ostavku na tu funkciju. To je, po njemu, bio jedan od glavnih razloga pada Koncerna u finansijsku krizu, odnosno nemogućnost ispunjavanja platnih obaveza.
Tržišni udio lanaca Lidl i Kaufland i ostalih koji su zajedno s ulaskom Hrvatske u EU došli u ovu državu stalno je rastao, a Konzuma kao najvećeg Agrokorovog prodavca je padao, da bi ga zaključno s 2017. po prometu pretekli. Ova dva trgovačka lanca kao dio njemačke grupacije Schwarz, među najvećim u Evropi, imali su rast prometa iznad 10 posto, dok je prodaja Konzuma pala za šest procenata. Treći po udjelu na hrvatskom tržištu maloprodaje u 2017. bio je austrijski trgovački lanac Spar koji je nedavno preuzeo i austrijsku Billu, a koji najviše investira stalno otvarajući nove maloprodajne objekte, također je imao rast iznad 10 posto, dok Konzum zatvara objekte maloprodaje. Sasvim je izvjesna promjena u 2018. godini, da po prometu Konzum izgubi i drugo mjesto. Schwartz grupa u Hrvatskoj, odnosno Lidl i Kaufland već sada su veći od Konzuma.
Po svemu, plaćena je cijena ulaska Hrvatske u EU. Tržište se mora otvoriti za slobodnu konkurenciju. Nije isključeno da se isto to ili slično desi u Bosni i Hercegovini, gdje se Konzum evidentno nije mogao suprotstaviti konkurenciji Binga i ostalih lanaca. Agrokor po svoj prilici napušta bh. tržište maloprodaje pa i veleprodaje, jer je i Velpro na dražbi, a već kucaju na vrata neki novi lanci.
Po mnogim ocjenama, upravo je tržiše BiH i kupovina hipermarketa Mercator od strane Agrokora 2014. bila najveća greška, kamičak na vagi koji je utjecao da se zaljulja cijeli Koncern koji je stvarao Ivica Todorić.
Bingo, kao najveći trgovački lanac u BiH vjerovatno se nalazi u sličnoj dilemi, kojim putem dalje krenuti da bi opstao. Evidentno je da i njega i još neke druge čeka jaka konkurencija kako se naša zemlja približava Evropskoj uniji.
Slobodno tržište za ulazak u EU najveći je uvjet. Trgovački lanci iz razvijenih evropskih država već stidljivo kucaju na vrata. Nije isključeno da pokucaju na vrata nekog domaćeg lanca koji je već stvorio uvjete za uspješnu prodaju. Pogodite koji bi to mogao biti. Todorić se nije htio pokoriti, plaćena je visoka cijena.
(Ne)Moguća misija
Agrokor je trenutno privremano nacionaliziran, donošenjem od strane Hrvatskog sabora Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, ili popularno Lex Agrokor. Promijenjen je izvanredni povjerenik Vlade za Agrokor, nakon ostavke Ante Ramljaka. Sada je to Fabris Peruško, magistar ekonomije, koji u Koncernu, tačnije u firmi kćerki Tisak, radi od maja 2017.
No, malo je bitno ko je i šta je novi izabrani povjerenik, bitnije je šta on može uraditi u posrnulom divu. A i postoji jedna dilema koja nije ni malo zanemariva. Naime, Ivica Todorić je stoprocentni vlasnik firme Agrokor Investment B.V. sa sjedištem u Holandiji, a po nekim podacima on je cjelokupan svoj apsolutno većinski dionički udio u Agrokoru d. d. Zagreb, prenio na svoju firmu u Holandiji, što znači (ako je tako) da je i apsolutno većinski vlasnik Agrokora d.d i povezanih društava Agrokor Investment B.V. Ukoliko se ovo pokaže tačnim, situacija se bitno se mijenja.
Evropske i ostale države s razvijenom kapitalističkom tradicijom ne poznaju izvanredne državne uprave nad trgovačkim društvima ili svojevrsnu privremenu nacionalizaciju. Ako neko ne izvršava obaveze ili ne može da plaća, raspisuje se stečaj. Institucije sistema mogu isplatiti njegove dugove ili otkupiti dionice i postati vlasnik kompanije pa je ugasiti ili nastaviti poslovanje.
Todorić je, stilski rečeno, stari lisac koji će se opirati koliko može. Agrokor i sve firme kćerke bile su po svim segmentima njegovo većinsko vlasništvo. To što mu je država u liku Franje Tuđmana i ostalih predsjednika i premijera zdušno pomagala da ostvari najveće vlastito privatno poslovno carstvo u jugoistočnoj Evropi, njen je problem i briga. Ukoliko mu ne dokažu da je mimo zakona nešto stavio na svoj konto, teško da će ga privesti.
Još nešto od starog lisca para oči. Kako je tako prevejanom i sposobnom biznismenu, kakav je nesumnjivo Ivica Todorić, promaklo da je inkopatibilno vezati u jednom lancu ovog tipa maloprodaju i veleprodaju, proizvodnju i poljoprivredna dobra u jedan lanac. To je moglo funkcionirati u socijalističkoj Jugoslaviji, kada su se dubioze rješavale štancanjem novca na Topčideru i inflacijom, nešto slično što čini sadašnja Srbija s dinarom u opticaju.
Za kapitalizam takva poslovna politika nije uputna, kad tad će se zakomplicirati međusobna plaćanja i nastati ogromni interni i eksterni dugovi. Na tome je i pao Agrokor i mnogi drugi koji na ovim prostorima pokušavaju tako raditi. Jednom lancu brze hrane, naprimjer McDonaldsu, nikada ne bi palo na pamet da kupi farmu krava, ili Coca Coli lanac restorana da bi prodavala svoj proizvod. Podjela je jasna, poizvodnja proizvodnji, trgovina trgovini. Teško je imati čiste račune kada svi žive i rade u jednoj kući. Čak i kad su roditelju i djeca u pitanju.
I za kraj, šta će biti od Agrokora? Najvjerovatnije svest će se u granice Hrvatske. Ako preživi!*
Hronologija stvaranja i pada koncerna Agrokor
1976.
Ivica Todorić osniva privatno preduzeće Agrokor za proizvodnju cvijeća i cvjetnih sadnica, a 1989. registrira dioničko društvo Agrokor.
1992.
Kupuje Jamnicu i Agropreradu Ivanić-grad i osniva Lovno gospodarstvo Moslavina, a godinu kasnije kupuje tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje iz Velike Gorice.
1994.
Stiče većinski udjel u tvornici smrznute hrane Ledo, trgovačkom lancu Konzum (bivši Unikonzum), Silos-mlinovima, Bobisu i Solani Pag, godinu kasnije registrira Koncern Agrokor.
1996.
Todorić osniva predstavništvo u Grudama, tada još političkom središtu Hrvata u BiH i bivše Harceg- Bosne, koje potom prerasta u Agrokor BiH, kao firmu kćerku centrale iz Zagreba.
1998.
Ivica Todorić preuzima vinariju Jaska vino d.d. iz Jastrebarskog, dok se 1999. godine Silos -mlinovi i SRC Andrijaševci registriraju kao PIK Vinkovci d.d. u sastavu Agrokora.
2000.
Agrokor kupuje Sarajevski kiseljak, tvornicu najprodavanije mineralne vode u BiH i otvara Ledo Čitluk, prvu tvornicu smznute hrane i sladoleda u BiH, a 2002. stiče vlasništvo nad makarskom trgovačkom firmom Primorje i osječkom Alastorom.
2003.
Agrokor postaje vlasnik 51 posto Distributivnog centra UPI Sarajevo, te 55,49 posto dionica srpskog Frikoma, najvećeg proizvođača smrznute hrane i sladoleda u Srbiji.
2004.
Agrokor preuzima većinski udio (58,11 posto dionica) porečke Agrolagune, koja nakon ulaganja više od 200 miliona kuna postaje vodeća poljoprivredna firma u Istri.
2005.
U sastav Koncerna ulazi PIK Vrbovec, PIK Belje, beogradska IDEA-e, nabrže rastući lanac maloprodaje u Srbiji i Dijamant iz Zrenjanina.
2007.
Agrokor kupuje Tisak, najveći maloprodajni lanac kioska u Hrvatskoj i dijelu BiH.
2010.
Za 30 miliona kuna kupuje 87,98 posto udjela u PIK Vupik Vukovar, jednom od najvećih poljoprivrednih proizvođača u Hrvatskoj. U prve tri godine u kombinat investira 560 miliona kuna.
2014.
Najvećom transakcijom u regiji koncern Agrokor postaje vlasnik slovenskog lanca Mercator. Sve Mercatorove maloprodaje, izuzev Slovenije, postaju dio lanca prodaje Konzum. Vrijednost transakcije Merkator 544 miliona eura.
2017.
Zbog dugova više od 40 milijardi u kunama (više od pet milijardi EUR) u Agorkor se uvodi privremena uprava, a Ivica Todorić pred sudskim nalogom i hapšenjem bježi iz Hrvatske.
