Crveno meso, odnosno meso goveda, ovaca i svinja, posljednje je iz reda robe životinjskog porijekla koje još uvijek čeka zeleno svjetlo za izvoz iz Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Nakon dugogodišnjeg tapkanja u mjestu kada je riječ o ispunjavanju evropskih tržišnih kriterija, krajem februara iz Brisela je konačno stigao pozitivan signal u vidu odobrenja bosanskohercegovačkog Plana praćenja rezidua za crveno meso, što je ključni u nizu proceduralnih koraka za otvaranje EU granica za ovu vrstu proizvoda.
Pozitivan odgovor
Šta to konkretno znači i koliko se odobravanjem Plana naša zemlja zaista približila evropskom tržištu u kontekstu eventualnog plasmana crvenog mesa, za Business magazine pojasnila je Jamila Milović-Halilović, glasnogovornica Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH, podsjetivši da se “Bosna i Hercegovina u novembru 2017. u pisanoj formi obratila Generalnoj direkciji Evropske komisije za zdravlje i sigurnost hrane (DG SANTE) zahtjevom za odobrenje izvoza pasterizovanog mlijeka i mliječnih proizvoda, kao i kopitara, što je uključivalo i zahtjev za odobrenje Plana BiH za praćenje rezidua kao preduslova za odobrenje izvoza goveđeg, ovčijeg i svinjskog mesa“.
“Evropska komisija je 22. februara 2018. uputila pozitivan odgovor Kancelariji za veterinarstvo BiH u vezi sa Planom praćenja rezidua. DG SANTE je evaluirao informacije ranije dostavljene od strane BiH i zaključio da ne postoje tehničke smetnje koje bi spriječile uključivanje BiH u Aneks relevantne Odluke Komisije za tri dodatna proizvoda za koja je pripremljen plan praćenja rezidua, tj. za goveđe, ovčije i svinjsko meso.
Kako bi se BiH uvrstila na listu relevantnih trećih zemalja kojima je dozvoljen izvoz u EU, ovo odobrenje zahtijeva izmjene i dopune relevantnih propisa Komisije. Radi se o zakonodavnom procesu koji zahtijeva saglasnost država članica EU i za čiju realizaciju je potrebno nekoliko mjeseci prije nego što predloženo uvrštavanje na listu stupi na snagu“, precizirala je Milović-Halilović.
Da se situacija u vezi sa potencijalnim izvozom crvenog mesa iz BiH u EU može opisati frazom “tako blizu, a tako daleko“, još vjernije ilustrira lista zadataka koje naša zemlja, nakon što joj je odobren Plan praćenja rezidua, mora ispuniti da bi dobila pristup evropskom tržištu.
“Ured za veterinarstvo BiH u saradnji sa nadležnim organima entiteta treba poboljšati sistem za obilježavanje životinje i kontrolu kretanja te ispoštovati zahtjeve po pitanju goveđe spongioformne encefalopatije (BSE -kravlje ludilo), koji se u BiH još uvijek nisu implementirali na terenu iako je BiH preuzela zakonodavstvo EU kojim je propisana kontrola ove bolesti. Nema podataka o broju urađenih testiranja zaklanih životinja, uginulih ili na bolest sumnjivih životinja.
Nadalje, objekti (klaonice) moraju ispunjavati osnovne i posebne zahtjeve higijene te moraju biti usklađeni sa EU zahtjevima.
Za svinjetinu postoji i dodatni zahtjev, a on se odnosi na obavezu prekida vakcinacije svinja protiv svinjske kuge te osiguranje sredstva u budžetima entitetskih institucija za eventualnu nadoknadu štete proizvođačima ukoliko bi došio po pojave ove bolesti (što je sasvim izvjesna opcija)“, podsjetio je u izjavi za naš magazin Ljubomir Kalaba, direktor državnog Ureda za veterinarstvo.
Mala proizvodnja
No, čak i u idealnom scenariju, prema kojem bi u rekordnom roku bh. institucije eliminirale sve postojeće manjkavosti i u potpunosti uskladile sistem proizvodnje i kontrole kvaliteta crvenog mesa sa evropskim standardima, a vlasti u Briselu skinule zabranu uvoza govedine, ovčetine i svinjetine iz BiH, pitanje je šta bismo mi to mogli plasirati na EU tržište, budući da domaćom proizvodnjom ni izbliza ne možemo podmiriti ni vlastite potrebe za tom vrstom robe. U izjavi za Business magazine, na tu činjenicu ukazuje i Stojan Marinković, predsjednik Saveza udruženja poljoprivrednih proizvođača RS. Istina, on kao razloge za skepsu po pitanju otvaranja EU za crveno meso iz BiH navodi i spomenutu vakcinaciju protiv svinjske kuge, nepovjerenje evropskih potrošača prema bh. proizvodima te nemogućnost domaćih proizvođača da ispune četiri zahtjeva tog tržišta – kvantitet, kvalitet, kontinuitet i konkurentnost, od čega, kako konstatira, mi možemo ponuditi samo kvalitet. Međutim, on kao hendikep na prvom mjestu ističe loš odnos države prema primarnim proizvođačima, zbog kojeg oni stranoj konkurenciji ne mogu parirati ni na domaćem, a kamoli na evropskom tržištu.
“BiH proizvodi najviše 20 posto svojih ukupnih potreba za svinjskim mesom. Goveđeg mesa proizvodimo svega tridesetak posto od potreba, a slično je i sa ovčijim mesom.
Nažalost, opet ne možemo plasirati naše meso na domaće tržište, jer je uvoz uzeo toliko maha da je pitanje kad će se ove proizvodnje potpuno ugasiti. Pri tome uvozimo meso sumnjivog kvaliteta, koje je smrznuto preko dozvoljenog roka i koje je opet izvozno stimulisano.
U Savezu smo mišljenja da domaće svinje i junad mogu i trebaju da podmire potrebe bh. tržišta u svježem mesu, a da treba uvoziti samo meso za preradu.
U BiH postoje kapaciteti, ali i klimatski i drugi bitni faktori za animalnu proizvodnju. Nažalost, lošom podsticajnom politikom, kao i lošom politikom spoljnotrgovinskog poslovanja BiH, ovi kapaciteti su gotovo uništeni, kako sam to već napomenuo. Naime, subvencije za ove vidove proizvodnje su nedovoljne, a otvorene granice iz samo jednog smjera – ka BiH, prijete totalnom propašću domaćeg agrara.
Još žalosnije zvuči činjenica da vlasti BiH, u posljednjih 10 godina, otkako je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nisu preduzele ni jednu jedinu mjeru kojom bi zaštitili domaćeg proizvođača. U ovakvim uslovima poslovanja, pravo je čudo da domaći farmeri još opstaju. Pitanje je do kada“, zaključio je Marinković.
