Sjećate li se euforije prije dvadesetak godina, kada su vlasti u bh. entitetima, Federaciji BiH i Republici Srpskoj, odlučile da narodu poklone maltene svu bivšu društvenu imovinu koja se decenijama stvarala u socijalističkoj Bosni i Hercegovini. Način da se to ostvari, na nagovor Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, bio je da se svima prema godinama radnog staža, patriotskog doprinosa i žrtvovanja da se stvori kapitalistička država koju danas imamo, podijele prenosivi derivati novca, cerifikati i vaučeri, kojima će moći kupovati državne firme i društvene stanove.
Društveni stanovi su tada za certifikate u Federaciji BiH i vaučere u Republici Srpskoj, uglavnom uspješno prodati i preprodati, prema želji pojedinaca i pritisaka za nacionalnom homogenizacijom, a za njihov plasman u otkupu državnih preduzeća i postrojenja formirani su razni investicioni fondovi koji su za certifikate mogli kupovati dionice državnih preduzeća u javnim ponudama i postati njihovi vlasnici ili suvlasnici. Nisu pri tome bili samostalni, već su njima rukovodila društva za upravljanje fondovima koja su formalno – pravno bili njihovi osnivači i vlasnici. Društva su praktično birala u šta će se ulagati, dok su fondovi bili operativni izvršioci.
Za ljude u našoj zemlji fondovi i društva, po svemu, bili su velika novina, mada slične finansijske organizacije odavno postoje u kapitalističkim državama. SAD naprimjer ili Velika Britanija, već su u 19. stoljeću imali takva društva i fondove, u koje su ljudi ulagali novac kao jedan vid štednje i kupovali dionice, jer su nerijetko donosile višu dobit u obliku dividende, nego da novac štede u bankama.
A i novac je na takav način radio i doprinosio otvaranju novih fabrika, poljoprivrednih dobara, trgovačkih centara i finansijskih ulaganja u tehnologiju i eksploataciju dobara širom svijeta. Radi ilustracije, najveća banka u BiH u vlasništvu UniCredit Group, mali je kamičak kojim najvećim dijelom upravljaju moćna svjetska investiciona društva i fondovi, a takav je i Erbas, VW-e i mnoge druge velike korporacije.
Ako niste znali, čak su i penzioni i zdravstveni fondovi u kapitalističkim državama organizirani kao investiciona društva, pa nije iznenađenje da vam nakon godišnjeg obračuna legne još jedna ili dio penzije na račun onoga što je fond zaradio ulažući ili pozajmljujući penzionerski novac, na ime dobiti od kamate i dividende. A kod nas hoće da ih uključe u budžet i entitetske trezore.
ŠTA SE DEŠAVALO U BiH
Međutim, u našoj malenoj državi, kada se vlast odlučila da podijeli narodu društvenu imovinu i pretvori je u privatnu, izgleda da se (namjerno) pogriješilo u samom startu. Evo zašto!
Prvo je, tako, donesen zakon da se preko nekakvih organizacija za finansijsko posredovanje, AFIP i sl., nastalih iz bivše Službe društvenog knjigovodstva ili skraćeno SDK, podijeli narodu više od 20 milijardi konvertibilnih maraka u certifikatima i vaučerima, s time da za njih mogu kupovati dionice u državnim preduzećaima u javnoj ponudi, koje će raspisivati entitetske agencije za privatizaciju. A kao posrednici zakonima je bilo predviđeno formiranje privatizacijskih investicionih fondova (PIF) s kojima će, uvjetno rečeno, vlasnici sklopiti ugovor o prepisivanju certifikata i vaučera i za njih dobiti potvrde ili interne dionice, da će kada nešto kupe i to počne donositi dobit, dobijati godišnju protuvrijednost u dividendi!?
Nema šta, lijepo zamišljeno. Oni koji duže žive znaju kako je to izgledalo u praksi, od 2000. godine, pa na dalje. Došlo je dosta stranih organizatora (najviše iz Slovenije) koji su sa odabranim domaćim biznismenima formirali brojne PIF-ove i uložili keš u njihovo formiranje (po fondu oko milion KM). Odabrani su i domaći saradnici, koji tada još nisu bili platežno sposobni, ali će se i oni brzo povratiti (čitaj postati platežno sposobni).
Stariji se mogu sjetiti reklama u kojima su tada poznati glumci, treneri, pjevači i ekonomisti pokazivali potvrde o certifikatima, kako uz pjesmu i glumu žure da ih prenesu na BIG, MIG, SIG i ostale PIF-ove, kako će se na taj način brzo obogatiti, jer će fondovi pokrenuti privredni i industrijski zamah, zaposliti ljude i brzo razviti zemlju!? Koja iluzija, kao da se pipirima mogu kupovati uništene mašine i postrojenja i obezbijedili tržište za ekstenzivnu domaću proizvodnju!
Vlast je potom u liku entitetskih agencija za privatizaciju u narednih desetak godina raspisala četiri javne ponude dionica čije će platežno sredstvo biti certifikati, bilo kao pojedinačnih vlasnika ili onih čiji su vlasnici postali fondovi. Javnim ponudama bio je određen dio ili cijela državna preduzeća koja se stavljaju na licitaciju. Bilo je i tu i dijelova atraktivnih elektroprivreda, pošti i svega drugog, ali najviše razrušenih bivših tvornica, pa i velikih bivših SOUR-a kakav je bio Agrokomerc, RMK, ŠIPAD, UNIS, Energoinvest, SodaSo, Borac, Incel, i sl., koji su bestragom propali. Ali su još uvijek imali atraktivne lokacije!
U javnim ponudama tada je potrošeno oko desetak milijardi KM u certifikatima i vaučerima i odjednom se stalo. Ponuda više nije bilo. Razlog je jasan u zdravoj ljudskoj logici, da ne govorimo o ekonomskim zakonitostima. Ono što je ponuđeno i kupljeno bio je mrtvi kapital, tvornice koje nisu radile, a da li će početi raditi bilo je pod velikim upitnikom.
Što se moglu kupiti kupilo se. Ostalo je sve do danas neutrošeno šest milijardi KM u certifikatima i još više od dvije milijarde u vaučerima Republike Srpske. Ukratko, izdato je mnogo više cerifikata nego što objektivno vrijedi državna imovina, kojima je plaćen bivši radni staž, ratne zasluge i sl., da bi se umirili duhovi.
Vlast je, međutim, itekako dobro znala da su to iluzije, znali su to i oni koji su formirali PIF-ove, ali su i dobro znali da će se pojedincima koji su povezani sa sistemom to, ipak, dobro isplatiti. Prvenstveno onima koji su bliže njenim skutima. Zamislite, da vama neko ponudi ruševinu u centu Sarajeva, 35 posto za gotovinu i 65 posto za certifikate u maloj privatizaciji, koji su nominalno vrijedili 100, a tržišno se prodavali za dvije KM! Što je ne biste kupili?Ali je za to trebalo imati debelu vezu, da baš vi budete kupac. Sve su im to omogućavali zakoni!?
Gotovo da niko nije javno znao, jer o tome nije bilo nijedne reklame, da duša i srce privatizacije zapravi nisu investicioni fondovi, već društva za upravljanje fondovima (DUF) čiji su vlasnici uglavnom dolazili iz drugih država, najviše iz Slovenije. Oni su bili vlasnici PIF-ova, koji su odlučivali u šta će se ulagati.
Naprimjer, najveći privatizacijski fond BIG (danas BIG Investiciona grupa), bio je u vlasništvu, a i danas je vlasništvo društva za upravljanje fondovima ABDS, koji je opet u većinskom vlasništvu Kmečke družbe iz Ljubljane, odnosno njenog društva Kapital d.o.o. Ljubljana. Slično je bilo i sa ostalim fondovima. Odreda su imali i imaju društvo za upravljanje iz okolnih država ili banaka čiji je vlasnik van Bosne i Hercegovine.
DIVIDENDA U AUTU
Isplata dividendi koje su uobičajene ako fond dobro radi nije bilo, a danas se uglavnom bave finansijskim inženjeringom, iako su još uvijek vlasnici značajnog udjela u dioničkom kapitalu brojnih društava kupljenih za certifikate i vaučere.
U Republici Srpskoj, naprimjer, emitovano je ukupno 49,2 miliona vaučera za privatizaciju nominalne vijednosti više od osam milijardi KM, od čega su građani više od 28 miliona vaučera uložili u PIF-ove. Od velikih očekivanja i tvrdnji političara da je vaučere najbolje uložiti u ruke eksperata na kraju nije bilo ništa, jer niko od građana nije imao opipljive koristi od uloženih vaučera. Nikada iz ovih fondova nije bilo podjele dobiti, odnosno isplate dividende.
Ogromnu korist od vaučerske privatizacije imala su jedino društva za upravljanje fondovima i njihovi poslušnici u PIF-ovima, koji su upravljali milijardama papirnog kapitala. Primjera radi, na računima društava za upravljanje fondovima, odnosno u džepovima novoformirane elite, na ime provizije za upravljanje akcijama PIF-ova u Republici Srpskoj, u proteklih 13 godina završilo je više od 100 miliona KM, navodi Capital. ba, najčitaniji poslovni portal u ovom dijelu BiH. Nikome od građana koji su uložili vaučere u PIF-ove u tom vremenu nije isplaćena dividenda, niti je bilo ko iz DUF-ova za ovo odgovarao.
DUF-ovi su, naime, zasebna pravna lica, koja praktično imaju ulogu menadžmenta PIF-ova, ali i zakonsku mogućnost da upravljaju njihovom imovinom i da za to uzimaju naknadu, a da istovremeno sve što nije bilo dobro adresiraju na investicione fondove, na koje su ulagači prenijeli svoj kapital. Visina provizije zakonom je limitirana na 3,5 posto vrijednosti ukupnog portfolija kojim raspolaže PIF, a ako se zna da su pojedini PIF-ovi raspolagali imovinom više od 100 miliona KM, jasno je da DUF-ovi koji njome upravljaju svake godine bez imalo truda ubirali 3,5 miliona KM prihoda.
PIF-ovi su u cijeloj BIH 2007. godine preimenovani u zatvorene investicione fondove (ZIF), ali je situacija praktično ostala ista. I dalje glavnu riječ vode društva za upravljanje fondovima čiji vlasnici uglavnom dolaze iz drugih država. Nominalna vrijednost udjela kreće se u visini od jedne do 100 KM, a tržišna, odnosno vrijednost po kojoj građani mogu da trguju svojim udjelima mnogo je niža i kreće se od mizernih 0,04 do maksimalnih 15 KM za 100 KM. Imovina sadašnjih ZIF-ova, zapravo udjeli onih koji su im povjerili svoje certifikate i vaučere srozana je do dna, ali se nekima isplati i to dno jer nisu uložili ništa da bi ih dobili.
Po niskoj tržišnoj cijenii možete i vi dragi čitaoci prodati ako vam je ostalo nešto dionica koje ste ranije kupili ili dobili, na švercerskim tržištu kod Vječne vatre u Sarajevu ili pred Boskom u Banjoj Luci, tamo gdje su se i nekada prodavali. Vjerovali ili ne dionice i certifikatii se i danas preprodaju. Za certifikate se još dvije godine mogu otkupljivati stanovi na koje postoji stanarsko pravo, a podobnim i neka poslovna nekretnina sličnog vlasništva u maloj privatizaciji, za 35 posto vrijednosti u kešu i 65 vrijednosti za certfikate. Moralno ili ne, takav je zakon! Prodaju se i dionice fondova za bagatelu, pojedincima koji znaju šta će s nekretninama nekadašnjih tvornica.
Privatizacioni fondovi i njihova društva bili su svojevrsni grobari brojnih preduzeća. Umjesto razvijanja poslovanja, znatno brža ostvarivala se dobit rasprodajom nekretnina u vlasništvu firmi. Grupa mešetara upravljala je, a i danas upravlja imovinom više od 200.000 građana BiH koji su im dali svoje certifikate i vaučere, bez bilo kakve garancije da bi se njima mogla revitalizirati privreda i industrija i bez bilo kakve informacije o stanju svojih dionica, upravljačkim pravima i održavanju skupština, koje su ponekad polulegalne. Nemaju priliku da postave nekoga u nadzorni odbor, upravu ili osiguraju zaposlenje u preduzeću kojim upravljaju investicijski fondovi kojima su dali svoje vrijednosne papire.
Naravno, svugdje ima izuzetaka. Izuzeci su u ovom slučaju bile dionice BH Telecoma i bivšeg Telekoma Srpske, potom elektropivreda, koje su desetak procenata kapitala prepustili odabranim pojedinačnim kupcima, bivšim radnicima po osnovu Markovićevih dionica, pa i PIF-ovima, odnosno sadašnjim ZIF-ovima. Ali tu se babo pitao ko će doći na spisak i u posjed tih dionica. Uglavnom se tu radi o podobnim kadrovima. Nikada se nije desilo da neki telekom posluje u gubitku!
KAKO VRATITI IZGUBLJENO
Očito da je certifikacijska i vaučerska privatizacija i formiranje PIF-ova na način kako su formirani i kako su djelovali, bila jedna vrsta svjesne sistemske šarene laže da bi se koliko toliko podmirili brojni zaslužni i nezaslužni u odbrani BiH kao državi i njenog formiranja prema Dejtonskom ugovori s dva entiteta u Brčko distriktom. Taj cilj je postignut, ali s ogromnim štetama po tržište kapitala i formiranja akcijsko – dioničke kulture koja je temelj razvoja tržišnog društva.
Posljedice prodaje PIF-ovskih iluzija i danas se osjećaju u radu i djelovanju bh. berzi, koje sve manje trguju vrijednosnim papirima, jer je sve manje dioničkih i akcionarskih društava kao forme organiziranja privrednih subjekata.
U Registru Federacije BiH s 2017. godinom evidentirano je 587 dioničkih društava, čak 129 manje nego što ih je bilo 2005. godine kad je bila najveća jagma u certifikacijskoj privatizaciji. Interesantno je da ih je u Republici Srpskoj gotovo hiljadu, ali se na berzi pojavljuje veoma mali broj. Naime, u ovom dijelu BiH većina javnih preduzeća organizirana je kao akcionarsko društvo, a nerijetko se i poslovi stečaja akcionarskih društava obavljaju na berzama i vrši prodaja imovine ili traži kupac. Kada se sve to sagleda postavlja se pitanje trebaju li nam uopće investicioni fondovi i koja je njihova svrha?
Itekako trebaju, ali orijentirani na drugačiji način kakvi su u razvijenim državama s tradicijom slobodne tržišne orijentacije.Takvi fondovi, prije svega, okrenuti su bržem uključivanju monetarne politike u poslove poduhvate i bržem obrtu novca u opticaju, kao krajnjem cilju svakog društva koje želi da se razvija.
Srećom, primjere već nalazimo i u našoj sredini. Tako, na tržištu Federacije BiH već djeluje nekoliko otvorenih investicionih fondova: OIF Raiffeisen Cash i OIF Raiffeisen Balancce Raiffeisen Bank BiH, potom OIF Capital, OIF Lillium Global, OIF Lillium Cash, OIF Lillium Balanced, OIF Eurohaus Balanced i OIF Addiko Equity Addiko Bank BiH.
Navedeni investicioni fondovi povezani su sa štednjom stanovništva i slobodnim novcem depozitara koji u bankama drže više od 16 milijardi konvertibilnih maraka, od čega značajan dio u EUR valuti. Između ostalog, oni nude ulagačima da transveriraju dio štednje u vrijednosne papire fondova s većim interesom nego što su kamate na štednju, odnosno omogućavaju im da postanu akcionari tamo gdje banke i drugi osnivači investiraju, prije svega u dionička društva i djelatnosti koje obezbjeđuju proizvodnu i uslužnu reprodukciju i plasman. Banke bi ovako i onako investirale štednju da bi zaradile za kamate i potrebe svojih službi i komitenata, ali na ovaj način postiže se mnogo više, novac se brže obrće i radi, što je elementarni cilj svakog organiziranog društva.
Investicionii fondovi bez sumnje su nam potrebni kao institucionalni investitori koji prikupljaju sredstva od svojih ulagača te ih plasiraju u kratkoročne i dugoročne investicije, odnosno u različite finansijske oblike. Pojavljuju se na finansijskom tržištu kao ulagači koji putem javne ponude prikupljaju sredstva i uz uvažavanje načela sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti i podjele rizika, ulažu u prenosive vrijednosne papire i nekretnine, ili depozite u finansijskim institucijama. Nažalost, moramo priznati da je velika šteta nanesena što to nisu u samom startu postali, nego skupina mešetara koja radi šta god im se poželi, daleko od očiju javnosti. Primjera za to imamo bezbroj. Brojna su preduzeća godinama svjesno uništavana. Vrijeme je da se tome stane ukraj.
