Prošle godine boravio sam sa suprugom sedmicu u vikendici dobrog prijatelja u Orebiću u susjednoj Hrvatskoj, koja je njegovo vlasništvo. Uz ugodan odmor i ključ, blago nas je upozorio da se odmah po dolasku prijavimo u ured Turističke zajednice Hrvatske u ovom mjestu i platimo boravišnu taksu, jer bi on kao vlasnik mogao imati velike neugodnosti. Ako nas uhvate kao neprijavljene morao bi ne samo izvršiti uplatu, već i platiti kaznu koja znatno premašuje deset hiljada kuna (oko 3.000 konvertibilnih maraka).
U razgovoru je kazao da je tako u Hrvatskoj koja je u cijelosti proglašena turističkim državom, bez obzira je li objekt registriran za turizam ili ne. Turističku taksu plaćaju svi koji nisu evidentirani kao osobe koje s vlasnikom žive u zajedničkom kućanstvu i nemaju prijavu o stalnom boravku. A i oni, iako je vikendica njihovo vlasništvo, ako nisu državljani Hrvatske ili zemalja Evropske unije, mogu u njoj boraviti najviše 90 dana godišnje. Iznad toga plaćaju taksu kao ostali.
Dobro je da smo platili, jer su nam na posljednjoj granici u Metkoviću zatražili na uvid potvrde i uporedili datume ulaska i izlaska iz Hrvatske. Iz tog razloga dobro paze da su ta dva pečata i datuma u pasošu jedan pored drugog.
Jednostavno zar ne, izvršena je kontrola i evidencija turista koji ulaze i izlaze iz zemlje i evidentirana ne samo dužina boravka, već i prihod od boravišne takse koji je za cijelu Hrvatsku u prošloj godini znatno premašio milijardu kuna (oko 300 miliona KM), s tim da 40 posto ostaje u općini boravka, a ostatak se koristi za nacionalne parkove i unapređenje rada na promociji turizma i dolaska još većeg broja gostiju te rad i plaće zaposlenih u Turističkoj zajednici. Još da dodamo, da nismo imali potvrde o uplati, platili bismo na granci znatno više i kaznu za prekršaj.
NAVALA, A PARA NEMA
Za razliku od Hrvatske, ono što se sa dešava s bh. turizmom može samo u našoj zemlji. Bilježi se evidentan godišnji rast dolazaka turista i dužina boravka, zbog čega je Svjetska turistička organizacija UNWTO Bosnu i Hercegovinu proglasila rastućom destinacijom koja ostvaruje dvocifreni rast svake godine, a Sarajevo s okolinom i Mostar s Međugorjem među toptours destinacijama u Evropi.
Međutim, para od turizma nema, nema ih ni u nacionalnom dohotku, ni u kasama turističih zajednica koje, umjesto da se finansiraju svojim radom i turističkom taksom od noćenja silnih gostiju, izvor prihoda nalaze u tzv. turističkoj članarini koju prema poreznim zakonima moraju izdvajati sva preduzeća koja imaju veze s turizmom: poljoprivreda, prehrana, saobraćaj, veze, trgovina, ugostiteljstvo, usluge, samostalne radnje, itd., itd. Zapravo svi sem javnih službi.
Agencija za statistiku BiH bilježi da su u periodu januar – decembar 2017. godine turisti u našoj zemlji ostvarili 1.307.319 posjeta ili za 13,7 posto više nego godinu ranije te ostvarili 2.677.125 noćenja, ili 11,7 posto više, u odnosu na isti period 2016. Broj noćenja domaćih turista prema statistici viši je za 3,7, a stranih za 16,2 posto, a u ukupno ostvarenom broju noćenja učešće domaćih turista je 28,5, dok je čak 71,5 posto stranih.
U strukturi noćenja stranih turista najviše je bilo gostiju iz Hrvatske 11,8 posto, Srbije 8,1, Turske 7,3, Italije 5,7, Slovenije i Ujedinjenih Arapskih Emirata po 5,3 i Poljske 4,8 procenta, ili ukupno 48,3 posto. Turisti iz ostalih zemalja ostvarili su 51,7 posto noćenja. Prema vrsti smještaja najveći broj noćenja ostvaren je u okviru djelatnosti hoteli i sličan smještaj, 92,2 posto.
Prosječno su turisti u BiH boravili 2,8 dana što nam govori da smo još uvijek zemlja za ekskurzione posjete s ciljem razgledanja i poslovnih sastanaka, a ne stacionarnog boravka s ciljem provođenja godišnjeg odmora, što je druga vrsta turizma za koju tek treba stvarati uvjete, na jezerima, rijekama, banjskim mjestima i planinama. Državna Agencija za statistiku isto tako bilježi da je u 2017. od turizma ostvareno učešće u bruto dodanoj vrijednosti BiH od oko 2,4 procenata, što izraženo u novcu iznosi 720 miliona KM bruto za cijelu zemlju ili 368 miliona EUR. Naš prvi susjed Hrvatska, s kojom imamo najdužu granicu, u prošloj godini imao je turistički prihod od 11,4 milijarde EUR i učešće u BDP-u od 18,1 procenta, dok je BiH zvanično ostvarila svega 2,4 posto bruto dobiti, iako je imala rekordnu posjetu!?
Šta nam ovi podaci kazuju? Ukratko, da zarada od turizma u BiH ne odgovara broju turista, odnosna da je daleko veća nego što se zvanično prikazuje. Neko nekog laže, ili vlast statistiku ili statistika institucije sistema. Ili vlasnici hotela, motela, hostela, iznajmljivači soba, stanova, vikendica, prenoćišta, banja, kampova, planinarskih domova .., rade nacrno, varaju i jedne i druge, imaju mnogo više gostiju na koje ne plaćaju dažbine niti bilo što drugo od javnog interesa za državu i drušvo.
PROPUH U HOTELIMA
Statistika u poglavlju Registrirani objekti za turizam navodi da u cijeloj Bosni i Hercegovini ima ukupno 648 registriranih objekata za turizam, od čega 353 hotela i hostela, 124 motela, 59 prenoćišta i pansiona, 75 kuća i stanova, 37 banja i smještajnih rekreacionih centara sa ukupno 32.220 ležaja. Međutim, podaci s kojima raspolaže Vanjskotrgovinska komora BiH ukazuju da je broj objekata i broj ležaja znatno veći, da se kreće više od 50.000, ali i da nisu nigdje evidentirani.
Oko 90 posto smještajnih kapaciteta koncentrirano je u nekoliko područja: Neum oko 6.000 ležaja, Međugorje (službeno registrirano 1.200, a neslužbeno više od 15.000), Kanton Sarajevo uključujući i istočni dio u Republici Srpskoj 10.800, Banja Luka i Laktaši 1.500, Mostar oko 1.000, Bihać oko 500, dvije glavne banje Reumal Fojnica i Vrućica Teslić 1.400 kreveta, itd. Takva distribucija smještaja jasno odražava kretanje turista u zemlji i najposjećenije destinacije.
Službena statistika također registrira da je u 2017. godini na pomenutih 32.220 turističkih ležaja ostvareno 1.307.319 posjeta. Ako ukrstimo ova dva podatka dobijamo rezultat da je u prosjeku za cijelu godinu efektivno dnevno bilo popunjeno 10,78 posto ležaja ili u nominalnom iznosu bilo je dnevno iskorišteno 2.988 ležaja na kojima je neko prespavao. I ako je račun bio zakonski u redu, platio turističku taksu. Prema uredbi Vlade FBiH, boravišna taksa za A razred (verificirana turistička mjesta) u vremenu glavne sezone iznosi dvije, u predsezoni i posezoni 1,60 KM, a van sezone 1,20 KM. Sezona je tri ljetna mjeseca za turistička mjesta i tri zimska za skijaške centre.
Da se malo prepustimo računanju. Uzmimo, naprimjer, da su sve vrste smještaja najviše kategorije i da su svih 2.988 osoba koje su prenoćile u hotelima i hostelima platili najvišu turističku taksu od dvije KM, dnevno bi to iznosilo 5.976 KM, a za godinu 2.181.240 KM. Iznos gotovo da postaje smiješan. Šta mogu uraditi sve kantonalne turističke zajednice sa nešto više od dva miliona KM godišnje ili ko koga u svemu tome vara i laže?
Najvjerovatnije svako svakog pomalo laže. Turističkim zajednicama, po svoj prilici, i nije toliko stalo do turističke takse za noćenje, sve dok imaju zagarantirane prihode od turističke članarine koju prema entitetskim uredbama plaćaju preduzeća. U takvoj Uredbi Vlade FBiH, naprimjer, svaki privredni subjekt razvrstan je u razrede (A, B, C i D), pa preduzeća i samostalni poduzetnici plaćaju članarinu prema mjestu sjedišta poslovanja.
Preduzeća koja pripadaju razredu A plaćaju članarinu turističkim zajednicama primjenom stope 0,05 posto na ukupan godišnji prihod, razred B – 0,045 posto, C – 0,04 i D – 0,035 posto. Samostalni poduzetnici koji pripadaju razredu A plaćaju 0,025 posto , B – 0,02, C – 0,015 i D – 0,01 posto, na ukupan prihod.
Viši razredi znače da pojedina preduzeća i općine, uvjetno rečeno, imaju direktne koristi od razvoja turizma pa prema tome plaćaju veće iznose.
Primjera radi, u Kantonu Sarajevo općine Stari grad, Centar, Ilidža i općine kojima pripadaju skijališta su u razredu A, ostale u B i Vogošća u C. Itekako ima manipulacija. Vjerovali ili ne, sva preduzeća u Zenici spadaju u razred A, kao da se radi o vrhunskom turističkom mjestu. Slično je i u drugim općinama, gotovo da nigdje nema preduzeća koja su u razredu D, što je tema za sebe.
No, da se vratimo noćenjama i turističkoj taksi. Prema slobodnoj procjeni broj od statistički prijavljenih 2.988 gostiju dnevno, duplo je manji od stvarnog, a iznos naplaćene boravišne takse ne prelazi ni 30 posto u odnosu na stvarni iznos koji se prikupi u smještajnim objektima, stav je zvaničnika Turističke zajednice FBiH. Sličan stav ima i Turistička zajednica RS, a kao i za sve ostalo, na nivou BiH nemamo nijedno tijelo ili organ koji bi se bavio turizmom pa se ovo uzima i kao zvanično mišljenje na nivou zemlje Osim što u BiH ima mnogo smještajnih objekata koji nikako ne prijavljuju goste, odnosno posluje u sivoj zoni (nacrno), ima i mnogo smještajnih objekata koji prijavljuju goste, ali za njih ne uplaćuju boravišnu taksu naplaćenu od gosta. Također, čest je slučaj prijavljivanja manjeg broja gostiju, odnosno kraćeg boravka turista od stvarnog.
Prema procjenama turističkih radnika, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu prijavi se do 20 posto noćenja, a samo Međugorje godišnje posjeti više od milion turista, što stranih, što domaćih. Ili u Sarajevu kao najposjećenijoj turističkoj destinaciji u zemlji (sa skijaškim centrima) registriran je 161 smještajni objekt. Međutim, na najpoznatijem regionalnom portalu Booking.com, prijavljeno je više stotina smještajnih objekata u Sarajevu i okolini, a da niko ne reagira da se ti objekti uvedu u poreske i druge evidencione sisteme. Prema procjenama, u Kantonu Sarajevo prijavi se oko 40 posto od ukupnog broja gostiju, i to je nažalost jedan od boljih rezultata u zemlji.
KAKO UVESTI SISTEM
Koliko država gubi neprijavljivanjem noćenja gostiju teško je precizno odgovoriti. Međutim, nije u pitanju samo novac, taksa je relativno niska, maksimalno do dvije KM, neće se niko s tim novcima obogatiti, ali će omogućiti da se objektivnije utvrdi broj gostiju i noćenja i turizam kao privredna grana uvede u sistem.
Sasvim sugurno da bez prijava nema ni razvoja turizma kao privredne grane koja bi mogla višestruko da pomogne razvoju zemlje. Zbog aljkavog odnosa prema ovoj privrednoj grani Bosna i Hercegovina gubi i na stvarnom značaju te se time rangira na niže mjesto u turističkoj statistici nego što joj to objektivno pripada. To direktno utiče i na njeno mjesto u Svjetskoj turističkoj organizaciji UNWTO i drugim svjetskim i regionalnim organizacijama zaduženim za praćenje turističkih dešavanja.
Poslovanje u sivoj zoni i neplaćanje pripadajućih poreza državi, koji proizlaze iz turističko-ugostiteljske djelatnosti, snažno obara prihod od turizma u bruto domaćem proizvodu države. Više je nego evidentno da se svega 20 do 30 posto prihoda registrira, a da je sve ostalo rad nacrno koji se odražava i na sigurnost turista u takvim smještajnim objektima. Šta učiniti?
Kao prvo, turističku taksu treba uvesti kao sastavni dio fiskalnog računa za uslugu noćenja i tretirati je kao neporeski prihod, slično kao što se poreske uprave obavezuju na prikupljanje doprinosa na plaće i iz plaća, te u tom pogledu obavezati je da sredstva doznačavaju korisnicima, turističkim zajednicama kojima pripadaju. Uostalom, davalac usluge preko računa već ima vezu s nadležnom poreskom ispostavom vezano za 17 posto poreza na uslugu. Dalje, sasvim je logično da se nenaplaćivanje turističke takse tretira kao prekršaj koji se sankcionira kaznom. A kada su u pitanju privatni izdavači soba i apartmana logično bi bilo da se postupa kao u Hrvatskoj, da se plati u turističkom uredu ili da to učini stanodavac.
Kada je u pitanju turistička članarina pravnih subjekata i ona ima sasvim logično opravdanje. Međutim, ni tu ne bi tebalo izmišljati toplu vodu već preuzeti sistem od onih koji već imaju dosta iskustva u ovom poslu, kao što je naš prvi susjed Hrvatska. Sasvim je opravdano da oni koji imaju koristi od turizma plaćaju članarinu turističkim zajednicama, kao što su djelatnosti smještaja, usluge, hrane, putničke agencije, trgovina, prijevoz, gorivo, ugostiteljstvo, zabava, poljoprivreda, finansije, djelatnosti posredovanja, itd. itd.
Neplaćanjem članarine i boravišne takse uništava se kvalitet promocije turizma, budući da se taj novac koristi za promociju bh. turizma u svijetu. To, između ostalog, podrazumijeva štampanje kvalitetnog promotivnog materijala o destinacijama, plaćanje kanala oglašavanja turističke destinacije, kao što su razni magazini, turističke TV kuće i sl., nastupi na turističkim sajmovima i manifestacijama i mnogo drugih aktivnosti, a koje su primarne aktivnosti turističkih zajednica.
To ne prenebregava odgovornost turističkih zajednica za svoj rad. Nažalost, o njima se do sada malo čulo, kao da su se učahurili u kancelarije. Ako žele novac za svoj rad, moraju, prije svega, biti čvrsta veza onih koji ih plaćaju, a to su profesionalni davaoci turističkih usluga, preduzeća i pojedinci kao pravni subjekti, pa tek onda institucije vlasti koje ih postavljaju. Do sada je uglavnom bilo obratno, slušali su se premijeri i ministri , a ne oni od čijeg novca žive.
Vrijeme je za zaokret. Od turizma se može dobro živjeti i svi imati veliku korist. Ako želimo da postanemo turistička zemlja, ova bi se tema morala naći i u parlamentarnim klupama. Vrijeme bi bilo da se i vlast pozabavi turističkom privredom od koje se itekako dobro može živjeti. To je, uz proizvodnju, najzdraviji novac za svako društvo.
