Kako se približava kraj kalendarske godine, nekako samo po sebi na dnevni red dođe svođenje računa – šta smo uradili i kako, šta radimo, šta nismo? Eh, sada, u kompanijama je svođenje godišnjih računa, manje-više, jednostavan posao. Zna se ko je imao zadatak, u kojem roku ga je trebao obaviti, kako ga jeste ili zašto ga nije obavio. Dalje slijedi pohvala, bonus ili odgovarajuća sankcija.
U državnim institucijama (od općine/opštine do države nam) operacija svođenja računa u segmentu šta je urađeno dosta je jednostavan posao (rubrika urađeno je otprilike poluprazna, ali će zvaničnici reći polupuna). Rubrika šta nije urađeno mora se proširivati. Redovno…
Da pobrojimo sve zakone i podzakonske akte koje su različiti nivoi vlasti obećali (građanima, međunarodnoj zajednici, kreditorima itd.) donijeti tokom ove godine (a nisu, bezbeli) trebalo bi nam barem polovina stranica u ovome broju Business magazinea. Ali kako se približava kraj godine objavljuju se (istina nekako uvijeno) poražavajući rezultati nerada.
Najsvježiji primjer (po pisanju, a ne neobavljenom poslu) jeste državna strategija za ruralni razvoj koja bi trebala biti usvojena do kraja godine. Nusvajanje strategije koštat će nas oko 30 miliona eura godišnje (nešto malo manje od 65,7 miliona KM koliko je Vlada FBiH u budžetu za ovu godinu izdvojila za ukupne poticaje poljoprivredi, malo li je?).
Nažalost, loše vijesti time se ne završavaju, jer slijedeći rok za usvajanje državne strategije ruralnog razvoja je 2021. godina pa ovih oko 30 miliona eura množimo sa četiri. Ili ako je lakše bacit će se nekih 120 miliona eura u vjetar.
Razlog zbog kojeg nemamo strategiju na državnom nivou je u nepristajanju RS na nešto što zovu prijenos nadležnosti na nivo države (ne, neće se strategijom ukinuti entitetska ministarstva poljoprivrede i odmah formirati državno, niti će država preuzeti sve nadležnosti iz ove oblasti). Iz EU traže jedan zajednički dokument, strategiju (a ne dvije,tri ili 14, pošto i kantoni imaju nadležnosti u oblasti poljoprivrede).
A poljoprivrednici? Raznorazna udruženja iz oba entiteta koja prijete blokadom granice i za mnogo manje gubitke od 30 miliona eura, manje-više usput pominju da im treba strategija (i manje-više redovno izbjegavaju izraz državna).
Valjda vođeni narodnom da je bolje vrabac (entitetski i kantonalni poticaji koji kasne, minorni su i nedovoljni, barem tako kažu poljoprivrednici) nego golub (sredstva iz evropskih fondova oko 30 miliona eura godišnje) na grani(ci)…
