Poslujmo zeleno – Projekat u saradnji sa Fondom za zaštitu okoliša FBiH
Razgovarao Armin Zeba
Iako Bosna i Hercegovina obimom proizvodnje “čiste“ električne energije većim od 40 posto čak i premašuje evropski prosjek, istovremeno još uvijek prilično “kaska“ kada je riječ o oslanjanju na alternativne obnovljive izvore poput solarnih, vjetroelektrana i elektrana na biogas, čija proizvodnja je gotovo 20 puta manja u odnosu na onu iz hidroelektrana. Gdje leže osnovni uzroci tog kašnjenja za evropskim trendovima i koliko ima prostora za optimizam u kontekstu ubrzavanja razvoja proizvodnje iz obnovljivih izvora energije u BiH, za Business Magazine objašnjava Naida Taso, voditeljica Radne grupe za obnovljivu energiju evropske Energetske zajednice.
BM: Koliko je BiH blizu ili daleko od ciljeva zacrtanih Zelenom agendom i drugim relevantnim međunarodnim sporazumima (u kojim segmentima je napredak najvidljiviji, a gdje je, pak, situacija najmanje optimistična)?
TASO: Pa, ja bih uvijek rekla da ima nade i potrebe za optimizmom,.
Što se tiče Zelene agende, odnosno implementacije Direktive za obnovljive izvore energije, to državi Bosni i Hercegovini treba biti biti prioritet iz strateških razloga – zbog sigurnosti snabdijevanja, ali i da bi osigurala svom stanovništvu zelenu energiju i smanjila zagađenje.
Dakle, ne trebamo to doživljavati isključivo kao obavezu i porediti se sa Evropom, što radimo i kada je riječ o termoelektranama, u vezi s kojima se često ističe da mi moramo da ih “gasimo“, a Njemačka ih “pali“. Međutim, ja sam posjetila termoelektrane u Njemačkoj, a još kao studentica sam bila i u Termoelektrani Kakanj – ti ekološki i općenito proizvodni standardi su zaista međusobno neuporedivi.
S druge strane, kada se radi o obnovljivim izvorima energije, Bosna i Hercegovina je imala sreću što je iskoristila potencijal za hidroenergiju još prije 40-50 godina. Sada se, zbog klimatskih promjena, situacija mijenja, pa je i taj hidropotencijali upitan, posebno u kontekstu činjenice da su postojeće velike hidroelektrane energetski objekti stari nekoliko decenija, a ono što se izgradlo u poslijeratnom periodu su male hidroelektrane, nekoliko vjetroelektrana i određeni broj solara, sa kapacitetom zanemarivim u poređenju sa ukupnom proizvodnjom električne energije.
Pozitivna vijest i razlog za optimizam je da su oba entiteta i Distrikt Brčko usvojili zakone o obnovljivim izvorima energije usklađene sa evropskom Direktivom, no potrebna je i podzakonska regulativa te njihova implementacija. Nekoliko je pozitivnih aspekata u tim zakonima, među kojima su i tržišno orijentisani podsticaji – mi smo ranije imali takozvane feed-in tarife koje su bile administrativno definisane, odnosno određivali su ih regulatori, a podsticaji su dodijeljivani po redoslijedu prijava, do popunjavanja kvota. Sada je, pak, propisano održavanje aukcija, na kojima se potencijalni investitori takmiče ko će ponuditi najnižu cijenu, odnosno trebati najmanji podsticaj kako bi gradio objekte koji koriste obnovljive izvore energije, što je bio zahtjev Evropske unije, a što i lično smatram puno boljim rješenjem i za investitora i za građane koji u konačnici plaćaju te podsticaje.
No, iako je nova zakonska regulativa postavila osnove za održavanje tih aukcija, još nismo imali nijednu, a u FBiH nisu usvojeni ni odgovarajući podzakonski akti.
Jako pozitivna stvar koju su novi zakoni omogućili je da građani budu tzv. prosumeri koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora, naprimjer iz solarnih panela postavljenih na svojim krovovima, a njen višak šalju u mrežu.
BM: Kada je riječ o izgradnji objekata za proizvodnju“zelene“ energije u BiH, kao veliki problem ističe se upravo njihovo priključivanje na elektrodistributivnu i elektroprenosnu mrežu, čiji su kapaciteti navodno popunjeni do kraja, što je naročito izraženo u slučaju vjetroelektrana – da li je to “usko grlo“ bosanskohercegovačka specifičnost ili uobičajeni izazov i na koji se način on prevazilazi u EU?
TASO: Prema studiji Sekretarijata Energetske zajednice, nijedna zemlja na zapadnom Balkanu ne bi trebala imati problema s priključivanjem na mrežu barem do 2030. godine. Međutim, ono što često pravi problem je to što investitor dobije preliminarna dozvolu za priključak, ali ne izgradi postrojenje i tako blokira pristup mreži onima koji bi ga zaista izgradili. To nije problem samo u Bosni i Hercegovini, nego se dešava i u drugim zemljama regiona, pa i u Evropskoj uniji. To se mora nekako riješiti – možda postavljanjem roka za izgradnju energetskog objekta za čiji priključak je tražena dozvola, eventualno od 24 mjeseca.
Naravno, ono što je u Bosni i Hercegovini specifično su nadležnosti, tako da ima problema kada su u pitanju prenosni kapaciteti, koji se često ne grade iako ima novca, jer se ne može donijeti relevantna odluka.
Jako pozitivna stvar koju su novi zakoni omogućili je da građani budu tzv. prosumeri koji proizvode električnu energiju iz obnovljivih izvora, a njen višak šalju u mrežu
Ono što se očekuje od svih zemalja regije, uključujući BiH, je da usvoje nacionalne energetske klimatske planove i da na osnovu njih odrede prioritete i naprave kalkulacije za izgradnju novih prenosnih kapaciteta. Naravno, ako planirate da imate puno više obnovljivih izvora, trebate planirati prenosne kapacitete, za šta treba nekoliko godina, tako da je potrebno što prije te planove usvojiti kako bi mogli izgraditi te kapacitete kada za to bude potrebe.
BM: Jesu li ti planovi jedini akti s čijim usvajanjem kasnimo na polju harmonizacije sa evropskim standardima na polju obnovljivih izvora energije ili postoje još neke neusklađenosti?
TASO: Ono što nije usklađeno sa Direktivom su elementi koji se odnose na održive kriterije za bioenergiju i biomasu. To je posebno pitanje i, tako su nam barem rekli, donijet će se posebni zakoni za tu oblast.
Ono što BiH također još uvek nema, i to jedina u regionu, je berza, odnosno tržište za električnu energiju. Zato je potrebno transponovati i paket koji se odnosi na integraciju električne energije. Za Bosnu i Hercegovinu je ključno da usvoji zakon na državnom nivou kako bi se taj paket transponovao i kako bi se berza osnovala, na kojem se, čini mi se, radi već desetak godina, s obzirom da su umiješana dva entitetska i resorno državno ministarstvo, pa se teško dolazi do kompromisa.
Prema studiji Sekretarijata Energetske zajednice, nijedna zemlja na zapadnom Balkanu ne bi trebala imati problema s priključivanjem na mrežu barem do 2030. godine
Dakle, direktiva za električnu energiju i integraciju tržišta nije transponovana, tako da nemamo tržište i nemamo gdje plasirati te svoje kapacitete, što je velika prepreka za finansiranje projekata obnovljivih izvora.
BM: S obzirom na malo tržište, da li berza baš nužna na nivou BiH – zar nije dovoljna regionalna?
TASO: Nije dovoljna. Potrebna nam je državna berza ili tri berze unutar BiH, kako god se usaglasimo.
Što se tiče regionalnog nivoa, to se radi na način spajanja tržišta u takozvanom Market Couplingu. Naravno da mi možemo funkcionisati samo kao region da bi tržišta bila likvidna, ali je ključno da se spojimo sa tržištem Evropske unije. Naprimjer, ako Bosna i Hercegovina osnuje berzu i spoji se sa tržištem Evropske unije, a ostale zemlje regiona nisu s njim spojene, imat ćemo problem jer izvozimo električnu energiju u region, tako da jednom kad se spojimo sa EU, nismo spojeni sa ostatkom našeg regiona osim ako se i on ne spoji s EU…
BiH jedina u regionu još nema berzu, odnosno tržište za električnu energiju, zbog čega je potrebno transponovati i paket koji se odnosi na integraciju električne energije
I princip rada Energetske zajednice je ta regionalna integracija – da sve zemlje idu u istom smjeru i da se svi zajedno spojimo sa tržištem Evropske unije.
BM: Iz laičkog ugla, nužnost berzanskog trgovanja bosanskohercegovačkom električnom energijom zvuči kao prevelika liberalizacija tržišta, koja u sebi krije opasnost da BiH proda previše pa na kraju sama ostane bez struje?
TASO: To je jako često pitanje – svi se brinu hoćemo li imati dovoljno struje za svoje potrebe. Zato je poenta integracije regionalnog tržišta da proizvodimo svi i da prodajemo jedni drugima kada imamo višak, odnosno da uvozimo kada imamo manjak električne energije, tako da smo svi što sigurniji.
Naravno, što imate više izvora električne energije, sigurniji ste da vam se neće desiti nestašica, u čemu je čitava poenta te regionalne povezanosti, s tim što, naravno, prodajete gdje je najpovoljnije, a isto tako i kupujete…
BM: Spomenuli ste nužnost spajanja s evropskim tržištem – postoje li, s druge strane, neki EU programi i fondovi uz čiju pomoć bi BiH mogla značajno podići iskorištenost potencijala za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora?
TASO: Postoje, naravno, takvi fondovi, poput WBIF (Western Balkans Investment Framework – Investicioni okvir za zapadni Balkan). Međutim, ja iz svog dugogodišnjeg ličnog iskustva u radu u sektoru obnovljivih izvora, znam da je puno investitora zainteresovano za ulaganje u objekte te vrste, ali se mora napraviti odgovarajući investicioni okvir.
Tu se opet vraćam na pitanje berze, jer ako investitori nemaju mjesto gdje bi prodavali svoju električnu energiju, ako zavise od nekog bilateralnog ugovora koji nije siguran, nikada neće od banke dobiti kredit za planiranu investiciju. Iz tog razloga su i podsticaji formulisani na novi način, kako bi se osiguralo projektu da na 10 godina dobija određenu količinu novca za električnu energiju koju proizvede, kako bi investitor mogao dobiti kredit u banci koja želi biti sigurna da će on u periodu od 10-15 godina, za koliko bi mu se isplatio projekat, biti u mogućnosti da plaća kreditne rate. Poenta je da se trebamo više fokusirati na stvaranje tog investicionog okvira, ne samo kroz usvajanje zakona, nego podzakonskih akata i drugih elemenata, radije nego se samo fokusirati na traženje fondova.
BM: Zelena tranzicija, između ostalog, podrazumijeva i potpuno odstajanje od električne energije iz termoelektrana, odnosno gašenje rudnika uglja, što će, prema procjenama Svjetske banke, u BiH rezutlirati gubljenjem “16.200 direktnih i 4.300 indirektnih radnih mjesta“ – da li i na koji način BiH može neutralizirati ili barem ublažiti tu vrstu posljedice orijetiranja na obnovljive izvore energije?
TASO: Može i mora, naravno!
Podrazumijeva se da se ne možemo preko noći zatvoriti rudnike i ostaviti ljude bez posla. Ono što je bitno, a što ja uvijek naglašavam, jeste edukacija – bitno je da ljude – od obdaništa do fakulteta, učimo o obnovljivim izvorima energije, o tome da dolaze nove tehnologije, o klimatskim promjenama…
Pritom, svakako, postojeće radnike treba zbrinuti – neki od njih će se u dogledno vrijeme penzionisati, a one mlade, koji su tek počeli raditi, treba educirati za druge profesije, poput, primjera radi, instalatera solarnih panela, toplotnih pumpi ili bojlera na biomasu…
BM: Da, ali i za to je nužna strategija, a kod nas se sve dešava stihijski…
TASO: Nažalost, za sve se koristi ta socijalna priča.
U Bosni i Hercegovini je socijalna i cijena električne energije, na osnovu koje ne možemo imati nove kapacitete za obnovljive izvore, jer se elektroprivrede konstantno bore s tim da pokriju troškove rudnika i da omoguće socijalnu cijenu električne energije.
Ono što treba uraditi je mapiranje socijalno ugroženih kategorija – onima koji ne mogu plaćati realnu cijenu električne energije država treba pomoći, ali zato svi ostali trebaju plaćati realnu cijenu električne energije.
Jednostavno, da bi bilo koja elektroprivreda ili proizvodno postrojenje funkcionisali, treba imati realnu cijenu električne energije…
BM: Možete li malo jače argumentirati to konstantno evropsko insistiranje na tržišnoj cijeni električne energije u BiH za domaće kupce? Naime, koliko znam, u zemljama bogatim naftom ili prirodnim gasom ti energenti su izuzetno jeftini za domaće potrošače, jer država odlično zarađuje izvozom. Slično je i s izvozom struje iz BiH, s tim što neke elektroprivrede gomilaju ekstremne gubitke zbog lošeg poslovanja i ogromnih plata višestruko prekobrojne administracije, a ne zbog “socijalne“ cijene električne energije?
TASO: Pretpostavljam da elektroprivrede imaju veliki broj zaposlenih u administraciji, praktično nepotrebnih ljudi i pitanje je koja će vlada konačno stati tome ukraj.
Ipak, s druge strane, kada se napravi proračun proizvodnje električne energije i cijene po kojoj se prodaje domaćinstvima, to je i dalje nerealna cijena, koja se subvencionira iz budžeta koji opet plaćaju građani.
BM: Nije baš tako – građanima je struja jedan od najvećih troškova u kućnom budžetu, a pritom im je i nužna za svakodnevni život… Zar ne bi bilo, recimo, logičnije i jeftinije da se grijemo na struju, a ne na gas koji uvozimo iz Rusije ili ekološki neuporedive lož-ulje, ugalj i drva…?
TASO: To svakako, ali ja kad dođem kod svoje mame u Sarajevo, vidim da je njen račun za internet veći od onog za struju. S druge strane, svjetla niko ne gasi, prozori se otvaraju usred zime radi rashlađivanja stanova, umjesto da se snizi temperatura grijanja…
Znači, prvi korak je energetska efikasnost kako bi se smanjili računi za struju, a drugi je da se razvije svijest ljudi o pametnom korištenju električne energije, odnosno prilagođavanje svog načina ponašanja kako bi uštedjeli novac i istovremeno doprinijeli elektroenergetskom sistemu.
Opet kažem, socijalno ugrožene kategorije trebaju biti ispravno mapirane, ali činjenica je da u poređenju sa Evropskom unijom imamo nekoliko puta nižu cijenu električne energije za domaćinstva…
BM: Da, ali i plate su nam nekoliko puta niže… No, da se ne vrtimo ukrug, možete li nam prezentirati Vaš i pogled Energetske zajednice na mini hidrocentrale, obnovljive izvore energije za koje se domaći investitori najradije opredjeljuju, a čija je općekorisna funkcija u BiH višestruko upitna, a vjerovatno su najisplativije, jer su relativno jeftine, ne iziskuju gotovo nikakvu radnu snagu i imaju siguran plasman, koji garantira brz povrat uloženog novca?
TASO: Tako je, nažalost.
Dok sam u Bosni i Hercegovini bila zaposlenica njemačkog GIZ–a, radila sam na mapi puta za izgradnju malih hidroelektrana i katalogu kriterija koje trebaju ispunjavati hidrolektrane Tada sam vodila jednu grupu u Austriju, koja ima 8.000 hidroelektrana, iako površinski nije puno veća od Bosne i Hercegovine. Međutim, ono što je ključno u njihovom slučaju, jeste da su svi ekološki standardi uzeti u obzir prilikom planiranja i da se hidroelektrane grade u područjima gdje je najprikladnije, gdje možda nema pristupa drugim izvorima ili mreži ili, pak, u selima gdje služe i za sprečavanja poplava…
Mi iz perspektive Energetske zajednice hidroenergiju gledamo kao obnovljivi izvor, kao što je definisano i Direktivom za obnovljive izvore. Međutim, ono što je ključno i ono što se, nažalost, u BiH ne implementira, upravo su svi ti ekološki standardi koji moraju biti uzeti u obzir. Čak i u slučajevima gde imamo legislativu i gdje možemo reći da je nešto djelimično transponovano, implementacija je užasna, a inspekcije ne rade svoj posao.
Mi smo podržavali Vladu Federacije BiH kada je bila diskusija o privremenom zaustavljanju procesa izgradnji mini hidroelektrana dok se ne riješe sva ova pitanja. Dakle, implementacija ekoloških dozvola, inspekcija i kontrolisanje implementacije – ako to ne postoji, bolje da se ništa ne gradi.
Velike su manipulacije u tom sektoru – s jedne strane imamo razne lobije i privatne investitore, a s druge, nažalost, jako često i plaćene nevladine organizacije koje idu u drugu krajnost i blokiraju neke možda dobre projekte.
Balansiranje nije problem
BM: Kao jedan od bh. hendikepa u kontekstu priče o obnovljivim izvorima energije stručnjaci spominju i balansiranje, ukazujući pritom na nedostatak kapaciteta za skladištenje energije – koji je najprimjenjiviji lijek za tu vrstu manjkavosti?
TASO: Za 350 megavata električne energije koje BiH dobija od vjetra i sunca, balansiranje zaista ne predstavlja apsolutno nikakav problem.
Što se, pak, tiče skladištenja, Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u regionu i Evropi koja ima sreću da posjeduje reverzibilnu hidroelektranu Čapljina od 420 megavata, koja je u suštini najbolja za skladištenje energije. Naravno, baterije su također moguća opcija za skladištenje, ali kada se dostigne određeni nivo, neophodno je da imamo puno više varijabilnih izvora energije.
Često i u ostatku regiona čujem kako svi govore o hiljadama megavata i gigavata, ali na terenu je stanje apsolutno drugačije – mi se uvijek bojimo nečega što će se možda desiti tek za 10 godina, umjesto da radimo na implementaciji. Treba više pričati o podsticajima da imamo više kapaciteta, nego se unaprijed brinuti o problemima koji će nastati ako ih budemo imali.
Spore procedure
BM: Šta su “na terenu“ najveće kočnice izgradnje novih energetskih objekata na obnovljive izvore?
TASO: Veliki problem je izdavanje dozvola, odnosno potkapacitiranost raznih institucija koje ih izdaju, uslijed čega proces traje dugo, investitori ne znaju koliko vremena će im trebati da prikupe potrebne dozvole, plaćaju raznorazne takse, nose dokumentaciju u nekoliko institucija…
Ono što nalaže Direktiva o obnovljivim izvorima je da ima takozvani One Stop Shop – jedno mjesto na kojem investitor može dobiti sve potrebne informacije.
Mi u Energetskoj zajednici trenutno radimo na projektu kroz koji ćemo pomagati svim zemljama u mapiranju najboljih područja za izgradnju objekata za obnovljive izvore energije, dakle da osiguramo da se ne radi o područjima koja su pod zaštitom, u kojima bi bio veliki uticaj na okoliš itd. S druge strane, treba se fokusirati na područja koja imaju veliki potencijal.
Treći, jako bitan aspekt, je činjenica da se u BiH solarne elektrane grade u sunčanim područjima, ali često daleko od konzuma, tako da je potrebno graditi i nove prenosne kapacitete kako bi proizvedenu električnu energiju doveli do mreže ili potrošača.
