Razgovarala: Saida Mustajbegović
Nedavno objavljena knjiga o Duh bosanskog ćilima autorice Amile Smajović privukla je pažnju javnosti. Iako je ćilim stoljećima neizostavni dio ovdašnje tradicije, riječ je o prvoj knjizi o ovom vrijednom i važnom dijelu ovdašnje primijenjene umjetnosti kojom se ova grafička umjetnica skoro tri dekade bavi na različite načine. Knjigu su objavile izdavačke kuće Buybook i Dobra knjiga, a dizajnirala ju je Vanesa Prodanović Durmišević.
Amila Smajović je diplomirala i magistrirala grafiku na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Doktorirala je komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U intervjuu autorica govori primjerima o različitim odnosima vlasti kroz bosanskohercegovačku historiju spram ćilima i simboličnog njegovog značenja, ali sugeriše i mogućnosti i potencijal koje kodovi utkani u ćilime nose.
Knjigu Duh bosanskog ćilima podijelili ste na tri dijela počeli ste od šare, motiva jednostavnih i složenih pa do ćilima. Nezahvalno pitanje ali nameće se, kome je knjiga namijenjena?
Riječ je enciklopedijskom izdanju knjige. Sama ona može da se koristi kao suvenir i druga izdanja koja će je slijediti. Svi istraživači mogu je koristiti kao smjernicu da im olakša put. Nadam se da će služiti sada, ali i generacijama koje dolaze. Nadam se da će koristiti mladim umjetnicima i dizajnerima kao osnova da s ponosom koriste bosanski ćilim kao važan segment naše baštine.
U knjizi plastično pokazujući šare i kako one mijenjaju „oblik“ promjenom boje, dekodirate stoljeća protkana simbolima.
To je projekat koji sam započela. Nerijetko kažem da su svi ti motivi naši kodovi. To je sada jedan čitav ciklus suvenira koje zovem kod-dekod. Ne moramo mi da bismo sačuvali tradiciju pokrenuti sada proizvodnju ćilima ali možemo otvoriti muzej, a kodove (šare) možemo koristiti u novo modernom materijalu i tehnikama. Onom što je prijemčivo svima. Nadam se da će paleta proizvoda na kojima sam počela raditi sa svojim saradnicima, na proljeće ugledati svjetlo dana. Voljela bih da na taj način olakšam ljudima da shvate koliko bogatstvo i znanje u tim simbolima imamo.
Prije desetak godina skoro je bilo nemoguće naći neki suvenir na Baščaršiji sa šarom sa ćilima. S jedne strane živimo šare sa ćilima, ali ih ipak nema na tradicionalan način prenesenih na suvenire. Zašto je to tako? Zašto smo na taj način odbacili tradiciju?
Kada sam 2000. godine otvorila tkaonicu i od ponjave napravila suvenir (pretpostavka je da je tkana još u doba neolita). Onda mi je muž rekao kud ću s ponjavom u svijet kad su ljudi od nje pobjegli kao i od ćilima. To je kompleks da je bosanski ćilim nešto što je ruralno, nešto što je narodno i profano i zato ne treba da bude predmet bošnjačkog, odnosno, bosanskog identiteta pa ni u paleti proizvoda – šari na suveniru. To je jedan od razloga.
Drugi je što nemamo ni na jednom nivou vlasti kulturnu strategiju koja definiše šta je to suvenir kojim se može predstavljati naš grad ili država. Postojali su neki konkursi, ali i oni su vođeni nestručno. Ponovno se referišem na to pitanje kao bivša predsjednica Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPU BiH) koje ima 350 članova, vrhunskih dizajnera iz oblasti primijenjenih umjetnosti. To su kompetentni ljudi da taj ozbiljan zadatak izrade državnog suvenira iznesu na svojim plećima. Nikada nismo učestvovali ni u konkursima, ni u izradi takve strategije, niti smo sami sposobni da taj projekat finansijski iznesemo sami. Dakle nas je vlast zaobilazila, zaobilazi znanje i zaobilazi se struka u rješavanju jednog tako izuzetnog i ozbiljnog pitanja kao što je proizvod kojim se može predstavljati Bosna i Hercegovina. Treći razlog je da smo mi olako pustili bosanski ćilim i mustre na njemu. Nemamo ni proces zaštite, niti literaturu o tome. Imamo samo sramežljivo sjećanje da se radi o nekom blagu. U komšiluku imamo drugačiju situaciju naročito u Pirotu.
Kada ste se ratne 1995. godine počeli baviti ćilimima, u postratnom periodu i više, koja su Vaša prva saznanja bila? Šta Vas je iznenadilo?
Bila sam fascinirana činjenicom da je bosanski ćilim bio jedan od najinteresantnijih proizvoda i da je osvajao svjetske nagrade zbog svog kvaliteta. To je bio jedan prepoznat svjetski brend. Tkaonica ćilima je u tim svojim zlatnim periodima dizala sve svjetske nagrade. Možete misliti kakva je to konkurencija na tržištu bila, a jedna mala zemlja Bosna, sa svojom malom tkaonicom i sa svojih par zanatskih centara i stotinjak nekih žena uspijeva da proizvede takvu kvalitetu ćilima za izvoz na sofisticirano zapadno tržište. Taj kvalitet tkanja nisam mogla u svojoj tkaonici da postignem, kao što je bio u zlatno doba sarajevske ćilimare u vrijeme Austro-Ugarske. Period između dva svjetska rata se, također, može smatrati zlatnim dobom sarajevske tkaonice. Dakle, fascinantno mi je s ekonomskom stajališta da je bosanski ćilim bio jedan brendiran i vrlo tražen proizvod. Austro-Ugarska je prepoznala taj potencijal narodnog umijeća, narodnih proizvoda lijepo upakovanih i dizajniranih koji su bili konkurentni na svjetskom tržištu.
Ono što me zaprepastilo je sistematsko urušavanje takvog proizvoda išlo je sve do 1973. godine kada se potpuno gasi proizvodnja bosanskog ćilima – od tada se sporadično dešava u određenim udruženjima. Međutim ne postoji stručni nadzor. Moja tkaonica bila je posljednja koja je imala pravljenje replika po originalnim uzorcima. Jednostavno taj dio se nepovratno izgubio.
Zanimljivo je da je do ekspanzije ćilimarstva došlo prvobitno dolaskom Otomanske pa onda Austro-Ugarske imperije. Kod prvih je to u okviru zanatskih centara, s drugi odmah osnivaju fabrike, a onda i njihove podružnice diljem Bosne. Možete li komparirati odnose vlasti u konkretnom slučaju ekonomskih politika spram tradicionalnih zanata tj. proizvoda koji mogu biti nacionalni amblemi?
To je ozbiljna vlast. I jedni i drugi su se ozbiljno bavili proizvodnjom i ekonomijom. Danas nemamo ozbiljnu vlast koja se ozbiljno bavi ekonomijom. To je suštinski problem. I ne odnosi se samo na ćilimarstvo, već je ono u ovom slučaju ilustracija ili refleksija svih drugih privrednih djelatnosti u Bosni i Hercegovini.
Prvi interes za ćilime pokazali ste tek nakon što ste 1995. godine u grafici Država Amila aplicirajući vlastito ime u drvorezu napravili rad koji je asocirao na šaru ćilima. Poslije rata ste otvorili tkaonicu i okupili tkalje. Nije bilo drugih tkaonica pa ipak ona nije opstala. Zašto?
Iz ekonomskih razloga. Molila sam da se bosanski ćilim brendira, zaštiti i da ima podršku. I imala dobijala sam podršku, ali ona nije bila kontinuirana. Ona je bila sporadična. U to vrijeme sam gledala emisiju na televiziji o nekoj starici u Japanu koja tka svilu za kimone, a opslužuje je 120 ljudi. Proglašena je nacionalnim blagom Japana. Dakle, potrebno je da se nešto prepozna kao nacionalni interes. Bosanski ćilim je trebao biti stavljen pod zaštitu. Pored njega imamo i drugih proizvoda.
Kada ste zatvorili tkaonicu nastavili ste kroz akademski rad da se bavite bosanskim ćilimom. Odmičući se od proizvodnje, kada ste ušli u samu šaru šta ste otkrili?
On je tako aplikativan i primjenjiv u svim oblastima. Shvatila sam da ne moramo imati bosanski ćilim u formi tkanog ćilima ali da možemo koristiti njegove elemente da se zaista kreira čitava jedna paleta novih proizvoda. Bosanski ćilim je jedno neiscrpno vrelo za suvenire. Grad treba da ima svoj suvenir, pa i općine ponaosob svaka… I dalje se nastavljam boriti za bosanski ćilim kroz formu knjige i predavanja.
S dozom gorčine moram da priznam da kada sam počela da predajem na privatnom Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu odmah sam imala odriješene ruke da pokrenem predmet Basic application tradicioal art i Bosnian cultrural heritage. Nažalost, takvi predmeti ne postoje na Univerzitetu u Sarajevu niti na drugim univerzitetima u Bosni i Hercegovini – te osnovne kulturne studije mi nemamo. Iznenadilo me da su studenti koji su birali moje predmete uglavnom bili stranci. Naprosto je nezamislivo da imate diplomatu koji ne zna kulturnu historiju zemlje koju predstavlja. Mi nemamo nijedan preveden udžbenik o kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine.
Ako želite da uništite jedan narod, uništite mu kulturu. Ne možete da zamislite privredu, industriju, državu da nema svoj kulturni pečat i identitet. Mi smo jedna mala država koja ima mnogo kulturnih slojeva. Samo u Kantonu Sarajevo imamo kulturne slojeve od neolita pa do današnjih dana i to je dosta materijala za istraživanje i rad, a posebno za stvaranje kulturnih proizvoda, suvenira i kreiranje kulturnog identiteta grada. Mi sigurno imamo talentovane umjetnike, naučnike i teoretičare koji bi mogli odgovoriti na ovaj zadatak. Mene posebno radujen da je moj projekat prepoznala BBI banka i uključila knjigu Duh bosanskog ćilima kao svoj suvenir za 2025 godinu. Ja pozivam i ostale kompanije i sve nivoe vlasti da prate njihov primjer.
