Lutanje u džungli nejasnih, nedorečenih i propisa čije tumačenje zavisi od „slobodne procjene“ pojedinca, najčešće u liku i djelu inspektora, jedna je od najgorih karakteristika poslovnog ambijenta u Bosni i Hercegovini. Naročito u Federaciji BiH.
Upravo ovih dana smo, dragi moji, u lavirintu propisa vezanih za bolovanje uposlenika kojem se ne nazire izlaz. U našoj kompaniji imamo uposlenika koji je na bolovanju 11 mjeseci. U razgovorima sa ljudima koji su razumiju u vrstu povrede, dobili smo informacije da oporavak od operativnog zahvata kojem je podvrgnut naš uposlenik traje najduže šest do osam sedmica. A on je na bolovanju 11 mjeseci.
I kao da to nije dovoljno, od kraja prošle godine naš uposlenik nam ne donosi doznake za bolovanje. Posljednji put kada smo ga kontaktirali početkom godine da se dogovorimo o promjeni radnog mjesta (prema savjetu ljekarske komisije, jel’te) rekao nam je da je u Njemačkoj?!?!? Od tada do danas znamo da čovjek nije na radnom mjestu, a ne znamo gdje je, da li i šta radi, da li je odlazak iz zemlje tokom bolovanja kršenje propisa o bolovanju ili ne, kako mu obračunati plaću za februar, da li je počinio prekršaj jer nije donio doznake za januar (iako mu je za januar uredno obračunata i isplaćena plaća)???
Istini za volju, na osnovu odbijenice za zahtjev uposlenika za dodjelu invalidnosti na osnovu povrede (koja je na insistiranje ljekara vođena kao povreda na radu) znamo da se radi o povredi – posljedici saobraćajne nesreće koja se desila puno prije nego je uposlenik zaposlen u našoj firmi.
Kontaktirali smo bezbroj adresa (Kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja, inspekciju itd.itd.) no adekvatno uputstvo za dalje postupanje (u skladu sa zakonskim propisima, naravno) nismo dobili.
„Ako sumnjate u ljekarsku komisiju prijavite Komisiji za kontrolu bolovanja Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo u Sarajevu“, jedini je iole konkretan odgovor koji smo dobili. I to se treba dostaviti u print izdanju na Protokol Zavoda: Hej, u 21. vijeku???
Poučeni ranijim iskustvom (bolovanje uposlenice dugo 14 mjeseci sa „teškim dijagnozama“ oboljenja kičme, a u stvarnosti je žena čuvala unuče) nismo optimisti da će Komisija između kolega ljekara i nas „groznih poslodavaca“, donijeti odluku u našu korist.
Za količinu novca koji svaki poslodavac uplaćuje za zdravstveno osiguranje svojih uposlenika, zaslužujemo barem osobu (ako ne već službu) koja će nas adekvatno provesti kroz šumu propisa i zaštiti barem u mjeri u kojoj su zaštićeni uposlenici na bolovanju. Ako već ne možemo biti zaštićeni poput ljekara u ljekarskim komisijama koje donose odluke o bolovanjima.
