Glavni cilj Izvještaja o procjeni radne snage (WFA) je da pruži pregled ograničenja i izazova sa kojima se mala i srednja preduzeća u odabranim industrijskim sektorima u šest zemalja regiona Zapadnog Balkana trenutno suočavaju u pristupu kvalificiranoj radnoj snazi. Cilj je razviti ciljane preporuke i identificirati oblasti u kojima EDGE i drugi donatorski projekti mogu pružiti podršku kako bi pomogli u rješavanju ograničenja radne snage i podržali mala i srednja preduzeća da se oporave od uticaja COVID-19 pandemije.
Primarni cilj EDGE je izgradnja lokalnih kapaciteta i integracija lokalnih organizacija u implementaciju EDGE aktivnosti. Glavni cilj Izvještaja o procjeni radne snage (WFA) je da pruži pregled ograničenja i izazova sa kojima se mala i srednja preduzeća u odabranim industrijskim sektorima u šest zemalja regiona Zapadnog Balkana trenutno suočavaju u pristupu kvalificiranoj radnoj snazi. Cilj je razviti ciljane preporuke i identificirati oblasti u kojima EDGE i drugi donatorski projekti mogu pružiti podršku kako bi pomogli u rješavanju ograničenja radne snage i podržali mala i srednja preduzeća da se oporave od uticaja COVID-19 pandemije.
Analiza je obuhvatila pet sektora: poljoprivredu i preradu poljoprivrednih proizvoda (voće i povrće), seoski i avanturistički turizam, tekstil/odjeća, prerada drveta/proizvodnja namještaja i informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT). Ove industrije su važne za ekonomije regiona, jer trenutno zapošljavaju značajan broj radnika, izvozno su orijentirane i dodaju vrijednost bruto domaćem proizvodu (BDP). Podaci su prikupljeni u periodu od septembra do oktobra 2020. godine.
Sektor voća i povrća
Poljoprivreda je centralni dio privrede u većem dijelu regiona Zapadnog Balkana, sa između 6,4 posto BDP u Crnoj Gori i 21,3 posto u Albaniji.
U sektoru poljoprivrede radi 20 posto radne snage ili više od 1,2 miliona ljudi na Zapadnom Balkanu.
Većina od 165 kompanija ispitanih u ovoj studiji radila je u sektoru voća i povrća: 42 posto u primarnoj proizvodnji, 40 posto u preradi i 18 posto u aktivnostima nakon berbe voća i/ili povrća. Više od polovine preduzeća su bile mikro kompanije, koje su zapošljavale do 10 zaposlenih (64 posto) i mala preduzeća sa 11 do 50 zaposlenih (29 posto). Oko 30 posto ukupne prodaje ovih kompanija ostvaruje se kroz izvoz.
U 72 posto kompanija koje su učestvovale u istraživanju ispitanici smatraju da su njihovim zaposlenima potreban profesionalni napredak, kako bi poboljšali učinak u radnim procesima. Međutim, kompanije ne pružaju redovno obuku zaposlenima. Više od polovine kompanija nije imalo organizovanu obuku za svoje zaposlene. Kompanije su pokazale nizak interes za angažiranje centara za stručno obrazovanje, visokoškolskih ustanova i državnih institucija, iako većina kompanija visoko ocenjuje kvalitet nastavnog plana i programa i nastavnog osoblja u centrima za stručno obrazovanje i obuku relevantnim za njihov sektor.
- Demografske promjene i rastuće stope emigracije regionalne radne snage predstavljaju značajan problem, a gotovo 20 posto predstavnika kompanija vjeruje da u regionu neće biti dovoljno radne snage u budućnosti.
- Intervjuirani ispitanici u kompanijama su kao svoj prioritet ocijenili vještine vezane za proizvodnju ili tehnologiju (23 posto), a potom i marketinške vještine (16 posto), vještine upravljanja prodajom (15 posto), standarde kvaliteta (14 posto), menadžerske vještine (12 posto) i finansije/finansijski menadžment (devet posto).
- Većina intervjuiranih predstavnika kompanija nije u potpunosti upoznata sa nacionalnim programima i politikama, a samo osam posto u regionu smatra da su aktuelni programi i politike razvoja rada i zapošljavanja efikasni i stimulativni za industriju. Polovina ispitanika smatra da ih treba redizajnirati, dok 39 posto vjeruju da su politike dobro osmišljene, ali da se loše provode.
Preporuke za sektor voća i povrća su povećanje institucionalne podrške kroz razvoj i implementaciju efikasnih strategija razvoja ljudskih resursa i podršku dinamičnim mjerama tržišta rada, kao preduvjeta za povećanje zaposlenosti i smanjenje migracija:
- Unaprijediti dijalog između obrazovnih institucija i privatnog sektora, prilagoditi nastavne planove i programe koje nude stručne škole i visokoškolske ustanove prema potrebama privatnog sektora te identificirati nedostatke u znanju i redizajnirati programe u skladu sa tim.
- Poboljšati kapacitete organizacija za poslovnu podršku, podržati razvoj dodatnih usluga potrebnih članovima, povećati bazu članstva i steći vidljivost, poboljšati vještine i kapacitete lobiranja.
- Na nivou preduzeća razvijati modele za aktivno uključivanje privatnog sektora u pripremu nacionalnih strategija podrške i razvoja, programa i mjera u cilju povećanja konkurentnosti sektora, povećati interne kapacitete i vještine vezane za kvalitet i sigurnost hrane, strateško i poslovno planiranje, marketing, itd.; razviti strategije za veću iskorišćenost kapaciteta i zaposlenje sa punim radnim vremenom i smanjiti zavisnost od sezonskog rada.
Sektor turizma
Turizam značajno doprinosi tržištu rada u svim ekonomijama Zapadnog Balkana, ali je veoma osjetljiv na nedostatke u vještinama.
Radna snaga ostaje jedan od glavnih izazova za turističke i ugostiteljske djelatnosti zbog svoje privremene ili sezonske prirode, nedostatka znanja stranih jezika i profesionalnih industrijskih standarda, nedostatka mladih u obrazovanju vezanom za turizam te negativnog imidža industrije zbog niskih plaća, sezonskih problema i neodrživih uslova rada.
Od 2014. do 2018. godine, sve zemlje Zapadnog Balkana su prijavile rast broja međunarodnih turista, ali su doživjele ogromne gubitke zbog pandemije COVID-19. Brojke u turizmu pale su na najniži nivo u posljednjih 20 godina 2020. godine, ali se očekuje da će se stabilizirati i oporaviti. Za lanac vrijednosti eko, ruralnog i avanturističkog turizma, istraživanjem je obuhvaćeno 198 ispitanika od kojih su 46 posto bile turističke agencije – dolazni i odlazni turoperatori, a 54 posto ispitanika je predstavljalo usluge smještaja, ugostiteljstva i ishrane. Anketirane kompanije iz sektora turizma su pretežno mikro i mala preduzeća. Od anketiranih firmi, njihova radna snaga je podijeljena skoro podjednako po spolu, a 19 posto je bila sezonska radna snaga.
Profesionalni razvoj i obuka su važni za sektor pa je 44 posto zaposlenih u kompanijama pohađalo je kurseve ili obuku, iako je u gotovo 90 posto kompanija potrebno stručno usavršavanje kako bi se povećao učinak zaposlenih, a teško je pronaći kvalificirane lokalne edukatore u regionu.
Što se tiče dostupnosti radne snage, 39 posto anketiranih smatra da su izgledi za naredne tri godine zloslutni, a 66 posto smatra da je nedostatak kvalificirane radne snage najkritičniji trenutni nedostatak.
Što se tiče vladinih politika i strategija u vezi sa razvojem rada i podsticanjem zapošljavanja, ispitanici su ili djelimično upoznati sa aktuelnim programima i politikama (43 posto) ili uopće nisu upoznati (34 posto). Većina anketiranih (49 posto) sugerira da je potreban redizajn politike vlade. Značajna grupa od 41 posto smatra da su politike dobro osmišljene, ali da se operativni planovi loše provode.
Preporuke za sektor turizma su povećanje institucionalne podrške kroz strategije razvoja ljudskih resursa i finansiranje aktivnih mjera tržišta rada i smanjenje migracija.
- Modernizirati nastavne planove i programe u stručnim školama i univerzitetima i promovirati praktično obrazovanje i praksu.
- Organizacije za podršku poslovanje trebaju raditi na povećanju broja članica razvojem i pružanjem usluga veće dodane vrijednosti i služiti kao integrator između svih učesnika u lancu vrijednosti turizma.
- Na nivou kompanija, stvoriti lokalna i regionalna partnerstva, poboljšati obuku na radnom mestu i uspostaviti procedure i kulturu zajedničkog učenja, praćenja posla i učenja zasnovanog na radu.
Sektor prerade drveta i proiz-vodnje namještaja
Prerada drveta i proizvodnja namještaja su važni sektori na Zapadnom Balkanu. Oni značajno doprinose BDP-u, izvozu i zapošljavanju. Procjena radne snage za drvnu/industriju namještaja obuhvatila je 142 kompanije. Većina anketiranih preduzeća su mala (kategorija 11-50 radnika) i mikro preduzeća (nula do 10 radnika). Sezonski rad koristi samo 28 posto anketiranih preduzeća.
Anketirani vjeruju da su nedostatak kvalificirane radne snage i dostupnost radne snage centralni problem, jer su industriji potrebni kvalificirani stručnjaci, inženjeri i kvalificirani radnici. Međutim, ova industrija nije privlačna radnicima. Niske su plaće, sa malo mogućnosti za napredovanje u karijeri. Da bi povećale plaće, kompanije trebaju povećati svoje profitne marže ulaganjem u modernu automatiziranu i digitaliziranu opremu, kako bi poboljšale produktivnost i uspostavile kontinuirani ujednačen kvalitet proizvoda.
Promet u industriji je nizak. Obuka je često potrebna za nove radnike. Ispitanici u 46 posto kompanija imaju negativan pogled na dostupnost kvalificirane radne snage u budućnosti. Industrija se oslanja na agencije za zapošljavanje i srednje stručne škole za svoje potrebe za radnom snagom. Međutim, 81 posto preduzeća nema uspostavljenu saradnju sa srednjim stručnim školama. Stažiranje postaje važno u angažiranju novih zaposlenika, 60 posto kompanija nudi praksu, a većina vjeruje da je stažiranje način promocije poslova.
Kompanije koriste različite provajdere obuke za zaposlene, uglavnom centre, poslovna udruženja i privatne konsultantske kuće. Poboljšanja tehničkih vještina, posebno tehnoloških vještina vezanih za proizvodnju (72 posto intervjuiranih), standarda kvaliteta (25 posto), vještina upravljanja prodajom i prodajom (24 posto), vještina upravljanja (23 posto) i marketinških vještina (18 posto).
Kompanije su djelimično ili nisu upoznate sa aktuelnim vladinim programima i politikama (40 posto) i (35 posto). Većina kompanija koje nisu upoznate sa državnim politikama i strategijama spadaju u grupe mikro kompanija, dok su male, srednje i velike kompanije djelimično upoznate sa aktuelnim državnim programima i politikama. Većina ispitanika (50 posto) sugerira da politike treba redizajnirati. Značajna grupa (43 posto) smatra da su politike dobro osmišljene, ali da se operativni planovi loše provode.
Preporuke sektoru su na nivou institucionalne podrške, unaprijeđen i olakšan pristup finansijama kompanijama za preradu drveta/industrija namještaje za ulaganja u nove moderne digitalizirane tehnologije.
- Uvesti više predmeta vezanih za informatičku tehnologiju (IT) u obrazovanju. Budući radnici u ovoj industriji morat će biti upućeni u IT. Dizajn za cirkularnu ekonomiju nije samo trend, već i zahtjev. Produktivnost zavisi od dobro obučene i kvalificirane radne snage, što se može postići uvođenjem obaveznog praktičnog obrazovanja i njegovom punom implementacijom u realnom poslovnom okruženju za učenike srednjih i visokih škola.
- Organizacije za podršku poslovanje trebaju raditi na daljem razvoju svojih usluga/proizvoda i povećati broj članova.
- Kompanije bi trebale poboljšati obuku na poslu i uspostaviti procedure i kulturu zajedničkog učenja i praćenja posla. Preporučuje se da kompanije povećaju angažman konsultanata (pravni, marketinški, menadžment i pristup finansijama).
Sektor tekstila i odjeće
Sektor tekstila i odjeće je suštinski segment prerađivačke industrije na Zapadnom Balkanu. Industrija je radno intenzivna. Prema nacionalnim statističkim uredima pojedinih zemalja, industrija ima oko 150.000 zaposlenih u više od 3.800 kompanija. Godišnji izvoz u 2018. dostigao je više od 2,2 milijarde dolara. Unutrašnja trgovina između zemalja u regionu iznosi oko 20 miliona dolara. Za potrebe ovog izvještaja anketirane su 134 kompanije, sa 7.337 zaposlenih, u sektoru odjeće/tekstila na Zapadnom Balkanu.
Anketirana preduzeća su pretežno mikro i mala preduzeća, sa brojem zaposlenih od jedan do 50 (70 posto), srednja preduzeća (26 posto) i velika preduzeća (tri posto). Zaposleni u industriji su uglavnom žene ili 77 posto svih radnika u anketiranim kompanijama. Nizak je nivo sezonskog rada.
Radna snaga u sektoru odjeće/tekstila je relativno stabilna, pri čemu 63 posto kompanija zadržava isti broj zaposlenih. Pronalaženje novih radnika je lako, ali je potrebna obuka za nove radnike. Kompanije su za obuku koristile usluge različitih provajdera. Pretežno korišteni provajderi bili su poslovna udruženja (25 posto), centri za stručno obrazovanje i obuku (18 posto) i privatne konsultantske kompanije (20 posto). Od anketiranih kompanija, 53 posto navodi da je teško pronaći kvalificirane lokalne pružatelje usluga obuke, dok značajnih 39 posto smatra da su neke provajderi dostupni lokalno. Oko 43 posto anketiranih koristilo je obuku koju pružaju donatorski projekti.
Iako većina kompanija iz oblasti odjeće/tekstila ne obučava osoblje redovno, više od 65 posto ispitanika smatra da je zaposlenima potrebno stručno usavršavanje, kako bi poboljšali svoj učinak. Kompanije su obavijestile da centri za stručno obrazovanje i obuku i univerziteti dobro rješavaju zahtjeve za obukom za industriju odjeće/tekstila. Međutim, samo 10 posto kompanija je prijavilo da su treninzi bili odlični. U oblasti unapređenja tehničkih vještina potrebna su poboljšanja u oblastima proizvodnih (tehnoloških) vještina (49 posto), vještina za standarde kvaliteta (31 posto), prodaje i vještina upravljanja prodajom (23 posto), menadžment (22 posto) i marketing (20 posto).
Iako je pronalaženje profesionalne i obučene radne snage veoma izazovno, 70 posto kompanija nije uspostavilo kontakte sa potencijalnim izvorima radne snage (srednje stručne škole, univerziteti, agencije za zapošljavanje i centri za stručno obrazovanje i obuku), jer se kompanije u regionu oslanjaju na agencije za zapošljavanje i škole za srednje stručno obrazovanje. Istraživanje je pokazalo da 73 posto preduzeća nema saradnju sa srednjim stručnim školama. Stažiranje postaje važan korak u angažovanju novih zaposlenih u industriji, 78 posto anketiranih kompanija nudi praksu. Većina kompanija u Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i na Kosovu veruje da je stažiranje način da se promoviraju poslovi u industriji. Nasuprot tome, kosovske i albanske kompanije više vole učestvovati na sajmovima karijera ili sajmovima za stručno obrazovanje i obuku.
Većina ili 87 posto kompanija je izjavilo da postoji nedostatak kvalifikovane radne snage, a 37 posto kompanija je pesimistično u pogledu izgleda zapošljavanja u naredne tri godine, jer je industrija neprivlačna za mlade ljude pošto ima neke od najnižih plaća u svakoj zemlji.
Polovina ispitanika vjeruje da su vladine politike za rad dobro osmišljene, ali da se operativni planovi loše provode. Druga polovina smatra da politike treba redizajnirati.
Ključna preporuka za tekstilnu i odjevnu industriju u regiji je poboljšanje produktivnosti i dodavanje vrijednosti u proizvodnom procesu, kako bi se ostvario veći profit. To će omogućiti veće plaće zaposlenima, čineći industriju zanimljivijom za mlade.
Budući razvoj odjevne industrije zahtijevat će česte promjene u proizvodnom procesu i proizvodnju različitih proizvoda u malim serijama. To bi zahtijevalo fleksibilnu i dobro obučenu radnu snagu. Obrazovni proces je vitalni dio stvaranja radne snage za industriju. Mora se prilagoditi uvođenjem više predmeta vezanih za informatiku, promoviranjem dizajna za cirkularnu ekonomiju, obaveznom praktičnom nastavom i njenom punom implementacijom u realnom poslovnom okruženju učenika u srednjem i tercijarnom obrazovanju.
ICT sektor
Tokom posljednjih 10 godina, informaciono-komunikacione tehnologije (ICT) su postale važan segment industrije na Zapadnom Balkanu, zapošljavajući oko 150.000 ljudi, od kojih 40.000 radi u podsektorima kompjuterskog programiranja, savjetovanja i srodnih usluga. Prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), Zapadni Balkan je izvezao oko 2,1 milijardu američkih dolara IKT usluga u svijet u 2019. EDGE istraživanje je obuhvatilo 134 kompanije iz šest zemalja Zapadnog Balkana. Anketirana su uglavnom mikro i mala preduzeća sa između jednog i 50 zaposlenih (81 posto). Većina kompanija se bavi pružanjem ICT konsultantskih usluga (67 posto), a mali procenat kompanija je uključen u obuku (tri posto), distribuciju hardvera (dva posto) i maloprodaju (jedan posto). Međutim, velika grupa preduzeća ima kombinaciju nekoliko poslovnih aktivnosti (27 posto). Ukupan broj zaposlenih u kompanijama je 5.591, od kojih su 65 posto muškarci i 35 posto žene.
Oko 32 posto kompanija ima fluktuaciju radne snage, a 35 posto veoma teško zamjenjuje zaposlene. Kada su pronađene zamjene, potrebna je obuka za 42 posto novozaposlenih u kompanijama. Gotovo 80 posto zaposlenih pohađalo je kurseve ili obuke u posljednjih 12 mjeseci, a kompanije su uglavnom koristile privatne konsultantske kuće.
Većina ispitanih ili 63 posto je izjavilo da je obuka bila samo “dobra”, a 24 posto je nezadovoljno. U 26 posto kompanija je rečeno da je veoma teško pronaći kvalificirane lokalne pružatelje obuke, a 58 posto je izjavilo da postoje samo neki kvalificirani treneri.
Više od 90 posto ispitanika izjavilo je da je njihovim zaposlenicima potreban profesionalni razvoj kako bi povećali produktivnost, posebno poboljšanje vještina u upravljanju (52 posto), vještine vezane za tehnologiju (46 posto), vještine upravljanja prodajom (45 posto) i marketinške vještine (43 posto). Što se tiče drugih vještina, potrebne su vještine komunikacije i prezentacije (68 posto), vještine rješavanja problema (53 posto) te vještine timskog rada i izgradnje tima (48 posto).
Da bi pronašle potrebnu radnu snagu, ICT kompanije se oslanjaju na univerzitete. Većina ili 88 posto kompanija nudi praksu za novozaposlene, a 12 posto koji ne nude uglavnom su mikro i male kompanije.
Većina kompanija je izjavila da je najbolji način za oglašavanje radnih mjesta kroz praksu te stoga 89 posto kompanija ima saradnju sa učenicima srednjih stručnih škola. U čak 56 posto kompanija smatra da za tri godine neće biti kvalificirane radne snage, uz značajan nedostatak visokoobrazovanog stručnog kadra.
ICT kompanije su ili djelimično upoznate sa aktuelnim programima i politikama (54 posto) ili nisu upoznate (25 posto). Mišljenje uglavnom malih i srednjih preduzeća je da su vladine strategije i politike neprikladne. Većina kompanija sugerira da politike treba redizajnirati, dok je 32 posto kompanija izjavilo da su politike dobro osmišljene, ali da se operativni planovi loše sprovode.
IT treba da biti predmet u osnovnom obrazovanju počevši od nižih nivoa obrazovanja. Trebalo bi uvesti obavezno praktično obrazovanje za učenike srednjih škola i studente. Pored toga, IKT kompanije trebaju stvoriti lokalna/regionalna partnerstva za zajednički pristup tržištima. Izazovi obuke mogli bi se riješiti povećanjem korištenja konsultanata u oblastima kao što su pravo, marketing, menadžment, pristup finansijama itd.
