Ne smetajte – radimo

(...ili zašto neki investitori duže od 10 godina čekaju da im se kaže šta i kako mogu raditi, investirati, zapošljavati)

48

„Ne daju nam da radimo…“ Ovu rečenicu sam, dragi moji, u posljednjih dvadesetak dana čula barem desetak puta od različitih, uglavnom, poslovnih ljudi. Naravno da je i moje prvo pitanje bilo ko je taj ko im ne da rade, ulažu, investiraju… Odgovor je uvijek bio isti – administracija.

Prema informacijama koje smo dobili od poslodavaca u ovom trenutku samo na području Kantona Sarajevo stoje ili su blokirane (kako vam drago) investicije čija se vrijednost procjenjuje u milijardama KM?!? Različiti su razlozi zbog kojih su stopirane investicije, ali je mjesto radnje (čitaj zaustavljanja) isto – administracija – na nivou općine ili Kantona.

Potpuno je razumljivo da svi investicijski projekti ne mogu sada i odmah biti završeni, nesporno je da su projekti i planovi investitora neusaglašeni sa planovima lokalnih zajednica ili kantona, ali je isto tako činjenica da neki investitori duže od 10 godina čekaju da im se kaže šta i kako mogu raditi, investirati, zapošljavati.

Ispričali su nam za slučaj investitora koji je umro, a nije dočekao da dobije sve potrebne dozvole za realizaciju svoje investicije.

Neki od investitora su nam govorili da su mjesecima i godinama neuspješno tražili potvrde, dozvole, odobrenja za svoje insvesticije. Onda su dobili traženi dokument, a na pitanje zašto to nisu mogli dobiti ranije (pogotovo ako se ništa od zahtijevanih dokumenata nije mijenjalo) odgovor je otprilike glasio da je njihov projekat zapeo u bespućima administracije, ladicama (ne)revnosnih službenika itd.

Čak i kada dobiju dozvole za početak radova, nema nikakve garancije da će oni teći prema investicijskom planu, da u pola radova neće zatrebati neki novi papir, dozvola ili odobrenje. Koje se opet čeka mjesecima ili godinama.

Pitanje na koje pokušavam naći odgovor jeste, da li se ikada iko od ljudi koji u administracijama rade na investicijskim projektima zapitao koliko je radnih mjesta ukinuo onoga trenutka kada je urednu dokumentaciju stavio u ladicu da sakuplja prašinu, jer je on sam ili neki šef, procijenio „od oka“ da taj investitor ili investicija „trebaju sačekati“? Da li je svjestan da je sa svakom nerealiziranom investicijom i neotvorenim radnim mjestom direktno uticao i na visinu vlastite plaće (jer administracije žive od poreza i doprinosa koje plaća realni sektor)?

U normalnom svijetu administracija je podrška, a ne smetnja realnom sektoru. Još se sjećam primjera sa Bosancem u Australiji koji je želio otvoriti dječiji vrtić u kvartu u kojem živi. Došao je sa prijedlogom u lokalnu zajednicu, a tamošnji administrativci mu ponudili bolju, jeftiniju i atraktivniju lokaciju i u prvoj godini rada ga oslobodili svih taksi, poreza i nameta.

Možda administracija u BiH ne može odmah promijeniti svoje uvriježene načine ponašanja, ali ako ništa drugo mogu barem ne smetati poslovnoj zajednici dok radi… u skladu sa zakonom, naravno.

 

 

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here