Poslije stagflacije (visoke inflacije i oštre recesije) 70-ih i ranih 80-ih godina 20. vijeka, uslijedio je dug period stabilnosti koji je razvijenim ekonomijama svijeta osigurao niske stope inflacije, relativno stabilan i robustan ekonomski rast, kratke i umjerene recesije, opadanje prinosa na obveznice zahvaljujući padu inflacije i ubrzani rast vrijednosti rizičnijih investicija kao što su dionice velikih američkih i globalnih kompanija.
Takav razvoj događaja obično se objašnjava usvajanjem kredibilnih politika za održavanje ciljne stope inflacije kojima su centralne banke pribjgle poslije relaksiranih monetarnih politika 70-ih godina, kao i relativno konzervativnim fiskalnim državnim politikama (uz distribuciju značajnih stimulusa samo u periodima recesije). Ali od politika primjenjenih na strani tražnje važniji su bili pozitivni šokovi na strani ponude, kojima su otvorene nove mogućnosti za rast uz smanjivanje troškova proizvodnje, što je doprinjelo zauzdavanju inflacije.
U periodu hiperglobalizacije, poslije završetka hladnog rata, integracijom Kine, Rusije i ostalih tržišnih ekonomija u usponu svjetska ekonomija je obezbjedila priliv jeftinih roba, usluga, energenata i sirovina. Masovna migracija sa globalnog juga na globalni sjever zauzdavala je rast plata u naprednim ekonomijama. Tehnološke inovacije su oborile troškove proizvodnje za mnoge proizvode i usluge, a relativna geopolitička stabilnost omogućila je efikasnu alokaciju proizvodnih kapaciteta tamo gdje su troškovi najniži, bez previše brige za bezbjednost investicija.
Onda su se pokazale prve pukotine, prvo za vrijeme finansijske krize 2008, a potom u recesiji izazvanoj pandemijom 2020. Inflacija je u oba slučaja ostala relativno niska, uprkos brojnim šokovima na strani tražnje, a deflacija je izostala zahvaljujući relaksiranim monetarnim, fiskalnim i kreditnim politikama. Inflacija se sada vraća i ubrzano raste usljed djelovanja više faktora, kako na strani ponude tako i na strani tražnje.
Važan faktor na strani ponude je otpor hiperglobalizaciji koji dobija na zamahu i otvara vrata populističkim, nativističkim i protekcionističkim politikama i političarima. Također, sve je snažniji gnijev javnosti zbog ogromnih dohodovnih i imovinskih nejednakosti, što za rezultat ima prihvatanje politika koje treba da pomognu radnicima i „zaboravljenima“. Koliko god da su dobre namjere iza tih politika, one nesumnjivo ubrzavaju spiralu inflacije plata i cijena.
Da sve bude gore, povratak protekcionizma (jednako na ljevici i desnici) sputava slobodnu trgovinu i kretanje kapitala. Političke tenzije (unutar i između zemalja) doprinose povratku proizvodnje na sopstvenu teritoriju ili na teritorije prijateljskih zemalja. Politički otpor imigraciji usporio je globalne pokrete stanovništva, što za rezultat ima rastući pritisak na plate. Nacionalna bezbjednost i strateški interesi dodatno ograničavaju protok tehnologija, podataka i informacija. Također, novi standardi u oblasti rada i zaštite životne sredine, koliko god da su važni, usporavaju trgovinu i novu izgradnju.
Balkanizacija globalne ekonomije ima duboko stagflatorne efekte i uz to koincidira sa starenjem populacije, ne samo u razvijenim zemljama, već i u mnogim ekonomijama u usponu kao što je Kina. Pošto su mladi obično oni koji proizvode i štede, dok stariji uglavnom troše ušteđeno, demografsko starenje je još jedan trend koji doprinosi stagflaciji.
Isto se može reći za geopolitička previranja. Rat u Ukrajini i reakcija zapada na taj rat poremetili su tržišta energije, hrane, đubriva, industrijskih metala i drugih roba. Zapad se sada ubrzano udaljava od Kine u svim segmentima trgovine (robe, usluge, kapital, rad, tehnologija, podaci i informacije). Ako se slično dogodi i sa drugim strateškim rivalima zapada, situacija će se uskoro pogoršati. Ukoliko Iran uspije da razvije nuklearno oružje, moguće je da će to isprovocirati vojne udare iz Izraela ili čak Sjedinjenih Država, što bi izazvalo nezapamćeni naftni šok; Sjeverna Koreja također nastavlja da zvecka svojim nuklearnim arsenalom.
Pošto je američki dolar stavljen u službu nacionalne bezbjednosti i zaštite strateških interesa zemlje, njegova pozicija vodeće globalne rezervne valute mogla bi biti ugrožena. Slabljenje dolara bi, naravno, pojačalo inflatorne pritiske. Stabilan svjetski trgovinski sistem podrazumijeva stabilan i funkcionalan finansijski sistem. Ali paketi primarnih i sekundarnih sankcija nasuli su pijesak u zupčanike nekada dobro podmazane mašine, što uvećava troškove trgovinskih transakcija.
Pored toga, i same klimatske promjene djeluju stagflatorno. Suše, talasi vrućine, uragani i ostale katastrofe remete ekonomsku aktivnost i smanjuju poljoprivredne prinose (što podiže cijenu hrane). U isto vrijeme, zahtjevi da se eliminišu fosilna goriva imali su za posljedicu smanjivanje investicija u takve energetske kapacitete, prije nego što su investicije u obnovljive izvore energije dostigle tačku na kojoj mogu nadomjestiti manjak. Zato su veliki skokovi cijene energije neizbježni.
Pandemije su još jedna trajna prijetnja koja će doprinjeti usvajanju protekcionističkih mjera kada zemlje počnu da gomilaju zalihe hrane, ljekova i ostalih važnih dobara. Poslije dvije i po godine pandemije kovida-19, pojavile su se majmunske boginje. Usljed remećenja osjetljivih ekosistema i otapanja permafrosta u Sibiru uskoro se možemo suočiti sa opasnim bakterijama i virusima koji su spavali nekoliko milenijumima.
Konačno, još jedna potcenjena prijetnja ekonomskoj aktivnosti, pa i javnoj bezbjednosti, jesu sajber-ratovi. Kompanije i države će morati da izaberu: da se pripreme za dodatne stagflatorne šokove koji će ugroziti proizvodnju ili da značajnije investiraju u sajberbezbjednost. Troškovi će u svakom slučaju porasti.
Na strani tražnje, relaksirane i nekonvencionalne monetarne, fiskalne i kreditne politike nisu više samo privremeno odstupanje od norme, već postaju nova normalnost. U procjepu između rastućeg privatnog i javnog duga (izraženog kao udio u BDP-u) i ogromnih nepokrivenih obaveza za sisteme tekuće socijalne i zdravstvene zaštite, privatni i javni sektor se suočavaju sa ozbiljnim finansijskim rizicima. Centralne banke su upale u „dužničku zamku“: svaki pokušaj normalizacije monetarne politike uvećao bi teret servisiranja duga i proizveo lance nesolventnosti, finansijsku krizu i pad realne ekonomije.
Pošto visoku zaduženost i budžetske deficite ne mogu da smanje mjerama štednje ili uvećanjem prihoda, zemlje koje mogu da se zadužuju u sopstvenoj valuti sve više će pribjegavati „oporezivanju inflacijom“, koristeći nagle skokove cijena da likvidiraju dugoročne nominalne obaveze sa fiksnim kamatnim stopama.
Kao i 70-ih godina, višestruki negativni šokovi na strani ponude, uz labave monetarne, fiskalne i kreditne politike, donijet će stagflaciju. Također, visoke stope zaduženosti stvorit će uslove za stagflacijsku dužničku krizu. U dolazećoj velikoj stagflaciji obje komponente tradicionalnog finansijskog portfelja – obveznice i dionice – proći će kroz težak period, uz potencijalno velike gubitke.
Nuriel Rubini
