BM: Zašto ste baš izabrali prodaju kao oblast u kojoj ćete se baviti naučnim radom?
KADIĆ-MAGLAJLIĆ: Nakon što sam diplomirala na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na smjeru marketing, moje prvo radno mjesto bilo je u kompaniji koja se bavila uvozom i prodajom renomiranog brenda automobila. Iako je moje radno mjesto bilo vezano za marketing, radni dan sam dijelila sa prodajnim savjetnicima, jer je naš uspjeh zavisio od koordinacije marketinških i prodajnih aktivnosti. Iako bi trebalo biti prirodno, ova dva odjela često se u praksi ne razumiju i nemaju zajednički ciljeve. Upravo ovo praktično iskustvo je oblikovalo moj naučno-istraživački interes. Prodaja je poslovna funkcija koja od taktičke prerasta u stratešku te je osnova svakog biznisa, bilo u B2B ili u B2C okruženju. Vrsne stručnjakinje i stručnjaci u prodaji posebno u B2B okruženju, su inovativne, elokventne, empatične, inteligentne, tehnički napredne, sa često izraženim smislom za humor i osjećajem sa kreiranje i održavanje poslovnih odnosa. Moj naučnoistraživački rad je aplikativan, praktičan i usmjeren na vrhunske pojedince koje sam opisala, a to je veliko zadovoljstvo i svakodnevna prilika za učenje.
BM: Koliko je zahtjevno u BiH baviti se naučnim radom, s obzirom na minimalna izdvajanja za naučno istraživački rad?
KADIĆ-MAGLAJLIĆ: Izdvajanje za nauku u Kantonu Sarajevo u posljednjih nekolilo godina je značajno uvećano. Prošle godine je budžet za naučnoistraživačke projekte samo pri Ministarstvu nauke, visokog obrazovanja i mladih Kantona Sarajevo iznosio tri miliona KM, a ove godine četiri miliona KM. Naravno, tu su i prilike za finansiranja kod različitih međunarodnih fondova. Sredstva nisu usporediva sa drugim razvijenim zemljama, ali nisu ni minimalna i nude solidnu bazu za istraživački rad. Već nekoliko godina radim u Danskoj, na Copenhagen Business School, gdje su izdvajanja za nauku mnogo veća, no procent odobrenih projekata je mnogo niži i kreće se od četiri do 12 posto za prvu aplikaciju. Sa druge strane, kriteriji za akademska napredovanja su neusporedivo i mnogostruko viši. Sa iskustvom iz BiH, Slovenije i sada Danske, usudila bih se reći da svugdje u svijetu postoji određeni jaz između onoga što se nudi kroz finansiranje i onoga što se očekuje. U BiH su izdvajanja manja, ali očekivanja su, također, neusporediva sa onim u susjednim ili pak evropskim zemljama.
BM: Kakav je, prema Vašem mišljenju, status žena u naučno istraživačkoj zajednici u BiH?
KADIĆ-MAGLAJLIĆ: Naučno istraživačka zajednica u BiH ni u kojem slučaju nije relevantan pokazatelj položaja žena u bh. društvu. Ja sam zaista imala privilegiju raditi u BiH u kolektivu koji nije poznavao rodnu diskriminaciju pa ako je uopće moguće generalizirati mislima da ista nije tako česta na Univerzitetu u Sarajevu, što ni na koji način ne odražava položaj žena u bh. društvu. Sa druge strane, ono čemu jesam svjedočila je dobna diskriminacija. Naime, mladi naučnici i naučnice iste dobi, podjednako uspješni i referentni negdje drugdje mogu mnogo brže napredovati. Usudila bih se reći da je akademska zajednica u BiH po tom pitanju i dalje konzervativna. Mladi ljudi na rukovodećim pozicijama u akademskoj zajednici su iznimka, a nikako pravilo. Ovdje mislim na mlade, koji prema definiciji Evropske komisije su oni mlađi od 29 godina. Osoba koja doktorira sa 30 godina starosti se u BiH još uvijek smatra “mladim naučnikom” dok se u svijetu od te osobe očekuje doza zrelosti, referentnosti i citiranosti. Članovi bh. akademske zajednice se ne takmiče samo među sobom na svom univerzitetu, nego sa svim svojim vršnjacima diljem svijeta. Stoga je zabrinjavajuće da se u našoj akademskoj zajednici još uvijek njeguju određeni konzervativni okovi, a da se u javnom diskursu umjesto kvaliteta i referentnosti apostrofira dob određene osobe kroz konstrukcije tipa „mladi kolega“ ili „mlada kolegica“.
BM: Radite u inozemstvu, kakav je tamo odnos prema naučno istraživačkom radu i nastavi? Šta biste od tih iskustava rado prenijeli u BiH?
KADIĆ-MAGLAJLIĆ: Radna etika je na visokom nivou, a uspjeh se vrednuje prema učinku, koji je jasno definiran, mjerljiv i jednak za sve. To je jednostavna formula, koja uvodi transparentnost, otklanja sumnje i diže ljestvicu iz dana u dan.
Nadalje, studenti su jako dobro informirani o svojim pravima, obavezama te aktivno traže da se ista poštuju. Ovdje se ne radi o socijalnim pravima, nego o zahtjevima koji se tiču izvrsnosti onih koji ih podučavaju. Naime, zahtijevaju visoku upućenost od svojih nastavnika, da im se prezentiraju najnovija istraživanja, da vide istraživačke radove svojih nastavnika pa samim tim nastavnik mora biti citiran i aktuelan u pogledu svojih istraživanja, podrazumijeva se korištenje najnovijih aplikacija koje se koriste na tržištu. Studij na CBS-u je besplatan, upisati se mogu samo najbolji studenti sa visokim prosjekom ocjena, ispit se polaže jednom uz još jedan popravni rok, prisustvo nastavi nije obavezno, ali su učionice uvijek pune, jer studenti koriste priliku da imaju živu interakciju sa nastavnicima kad god imaju priliku. Ocjenjivanje se vrši na bazi ciljeva učenja te studenti jako dobro znaju šta su ciljevi učenja za pojedine predmete i traže da se kroz nastavu isti ostvare. Nastavnik nije najpametnija osoba u prostoriji, niti čak ona koja najviše zna, nastavnik je facilitator koji olakšava proces učenja, a fokus je na studentu.
BM: Imate zavidnu domaću i inozemnu karijeru u obrazovanju. Koliko bh. obrazovni sistem potencira poduzetništvo, pokretanje vlastitog biznisa? Da li obrazovni sistem u BiH uopće educira mlade ljude (muškarce i žene) da krenu u poduzetničke vode?
KADIĆ-MAGLAJLIĆ: Odgovor na ovo pitanja nije tako jednostavan. Treba početi od toga ko su uzori u bh. društvu? Da li su to poduzetnici i poduzetnice? Da li mislite da bi prosječna mlada osoba mogla izdvojiti nekoliko imena uspješnih poduzetnika i poduzetnica? Lično sumnjam u nešto takvo. Dakle, ne možemo uvijek kriviti samo obrazovni sistem. Obrazovni sistem zasigurno ima dio odgovornosti, prvenstveno kroz planove i programe koji ne razvijaju funkcionalno znanja, niti kritičko promišljanje te nedovoljne inkorporiranosti poduzetničkog promišljanja u najranijim fazama obrazovanja. Ipak, usudila bih se reći da i mediji nose dio odgovornosti.
Sa druge strane, ukoliko pokušate saznati gdje se zapošljavaju diplomanti pojedinih univerziteta u BiH (iako nisam sigurna da takvi statistički podaci uopće postoje), moguće je uočiti da su se pojedini univerziteti pozicionirali kao preduzetnički i da studenti koji završe te univerzitete u većem stepenu pokreću svoje kompanije nego što je to slučaj sa drugim univerzitetima. Ne treba zaboraviti da se ugled univerziteta, između ostalog gradi na informacijama o tome gdje se zapošljavaju diplomanti, magistranti i doktoranti tih univerziteta.
BM: Kakva je situacija kada je u pitanju poslovno okruženje i obrazovni sistem u EU ili Skandinaviji gdje sada radite?
KADIĆ-MAGLAJLIĆ: Kompanije u Danskoj razvoj baziraju na tehnologiji. Teme kao što su umjetna inteligencije, blockchain tehnologija, mašinsko učenje, crypto tokeni, hibridni rad, fleksibilno radno okruženje, putovanje na posao iz drugih država su dio uobičajenih poslovnih praksi. Digitalni marketing ne postoji, postoji marketing, a digital je naravno dio istog. Digitalno poslovanje kao takvo ne postoji, postoji poslovanje, a digitalna transformacija se već desila i nije više posebna tema razgovora. Sigurna sam da će i kod nas šire prihvatanje tehnologije mnogo stvari promijeniti i ubrzati. To se već dešava.
Ono što me brine, je to što mi se čini da nas COVID nije podučio kako stvari mogu funkcionirati i drugačije, u smislu odnosa i radnog okruženja, a to je gdje se svijet promijenio za 180 stepeni. Kompanije su postale fleksibilnije, a učinkovitije. Potpuno je normalno da ja živim na relaciji Kopenhagen – Sarajevo. Niko uopće ne postavlja pitanje koliko vremena provodim na jednoj lokaciji, a koliko na drugoj, sve dok su rezultati rada na visokom nivou. A zna se kako se isti mjere, prvenstveno kroz objavljene naučno-istraživačke radove u visokorangiranim časopisima, kao i kroz studentske evaluacije kvalitete nastave. Konzervativnost, tromost, restriktivnost, fokus na formalnosti, a ne na suštinu i izvrsnost, su siguran put ka lošem obrazovanju.
