Imran Khan, čovjek koji je Pakistanu osvojio prvi naslov svjetskog prvaka u kriketu 1992. godine, došao je na vlast s velikim nadama 2018. godine. Većina Pakistanaca ga je smatrala političarem koji će “popraviti pokvareni sistem”, pokrenuti reforme i ubrzati razvoj. Četiri godine kasnije, Khan se vraća na početak. Burni mandat Khana kao premijera Pakistana završio je nakon nekoliko sedmica visoke političke drame i ustavnog haosa. U potezu bez presedana 3. aprila Khan je raspustio Opću skupštinu kako bi zaobišao prijedlog za izglasavanje nepovjerenja koji je pokrenula opozicija. Četiri dana kasnije Vrhovni sud Pakistana presudio je protiv Khana i vratio Parlament na glasanje o nepovjerenju, a 10. aprila u ponoć aktuelni premijer je svrgnut s vlasti. Osim osnovne zabrinutosti oko ustavnosti zakona o raspuštanju i uloge Vrhovnog suda u parlamentarnim postupcima, ostaje relevantno pitanje – šta je dovelo do naglog pada premijera superzvijezde?
Khan je okrivio “izdajnike”, naziv koju koristi za opoziciju i Sjedinjene Američke Države, za koje tvrdi da su mučene njegovom “nezavisnom vanjskom politikom”.
Naya Pakistan fiskalno neodrživ
No, veliki dio Khanovih kritičara, smatra da je “nesposobno” rukovanje ekonomijom najvjerovatnije razlog „nesvečanog“ odlaska premijera. Potaknuta ratom u Ukrajini, rastućim trgovinskim deficitom i rastućim dugom, pakistanska ekonomija bori se da ostane na površini. Uz inflaciju potrošačkih cijena iznad 13 posto i devalvaciju valute više od 40 posto u pet godina, Pakistan će vjerovatno uskoro slijediti liniju bankrota.
Rastuća inflacija učinila je njegovu vladu “izuzetno nepopularnom” među srednjom klasom, što objašnjava zašto je više od desetak zastupnika iz vladajuće stranke prešlo u opozicioni tabor. Prije glasanja o nepovjerenju, tabor protiv Khana zatražio je podršku 176 zastupnika, što je četiri više od natpolovične većine.
Naya Pakistan, koju je Khan koristio kao osnovni princip prije posljednjih izbora i na koju se uveliko oslanjao nakon preuzimanja vlasti, uglavnom se odnosi na populističku državu blagostanja. Naime, riječ je o državnoj korporaciji, uspostavljenoj u januaru 2020. godine s ciljem izgradnje pet miliona stambenih jedinica s naglaskom na finansijski nepokrivene zajednice kao mjeru sveobuhvatnog socio-ekonomskog uzdizanja. Iako je možda zvučao dobro širokim narodnim masama, niz socijalnih programa nije bio fiskalno održiv s obzirom na prevladavajuću situaciju pakistanske ekonomije, sugeriraju stručnjaci.
Kriza proizlazi iz činjenice da se ogroman dio pakistanskih prihoda finansira vanjskim dugom, a ne domaćim institucijama. Uvođenje Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC) povećalo je teret duga zemlje. Pakistan duguje više od 25 posto svojih vanjskih zajmova Kini, a zemlja je odbila dati dodatnu pomoć svom susjedu.
Jedna od Khanovih najvažnijih pogrešaka, objašnjavaju ekonomisti, bila je njegova nevoljkost pristupu Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) nakon preuzimanja vlasti. To je bilo u skladu s njegovom retorikom prije izbora, koja je osudila prethodne vlade da se “kreću s prosjačkom zdjelom” pred zajmodavcem sa sjedištem u Washingtonu.
“Osnove u ekonomiji bile su slabe u vrijeme kada je Imran Khan došao na vlast. Jedan od glavnih izazova bilo je iscrpljivanje rezervi, visoki deficit tekućeg računa i domaći fiskalni izazovi”, kazao je dr. Aadil Nakhoda, član Ekonomske savjetodavne grupe Prime Instituta sa sjedištem u Islamabadu.
Tek je u maju 2019. godine Khan preokrenuo svoj pristup i pristao na zajam od šest milijardi dolara od MMF-a, što je također zahtijevalo 39-mjesečni program štednje koji je trebala usvojiti njegova vlada. Kašnjenje u traženju paketa spašavanja dovelo je do različitih učinaka, uključujući smanjenje uvoza.
“Budući da je vlada odgađala pristup MMF-u, morala je poduzeti mjere za smanjenje potražnje za uvozom kako bi smanjila deficit tekućeg računa”, dodao je Nakhoda.
Paket spašavanja od strane MMF-a za 2018. platio je veliku cijenu za Pakistan. Zapravo, vlada Khana nije uspjela ispuniti veliki dio zahtjeva MMF-a kao što je smanjenje budžetskog deficita, poboljšanje bankarskog i poreznog zakonodavstva, jačanje mreže socijalne sigurnosti za siromašna domaćinstva, postepeno ukidanje subvencija za električnu energiju i smanjenje intervencija na deviznom tržištu od strane Državne banke Pakistana.
Unatoč tome što program spašavanja nalaže smanjenje socijalnih i razvojnih izdataka, Khan se klonio poziva na fiskalnu razboritost, posebno nakon izbijanja pandemije COVID-19.
Uspostava Nacionalnog zapovjednog i operativnog centra za upravljanje nefarmaceutskim intervencijama, uspješna provedba programa Ehsaas koji je osiguravao mjesečne stipendije od 12.000 do 13,2 miliona pakistanskhi rupija tokom razdoblja izolacije, te različiti paketi koje je Državna banka Pakistana davala kao pomoć poduzećima pod stresom pomogla je građanima, ali je pogoršala fiskalni deficit.
U novembru prošle godine vlada je uvela shemu subvencija za hranu od 120 milijardi rupija čiji je cilj pomoć domaćinstvima s niskim prihodima. Nakon toga uslijedilo je uvođenje programa Kamyab Pakistan, obimnog programa od 407 milijardi rupija za distribuciju beskamatnih zajmova. Khan je u februaru ove godine također najavio još jedan krug subvencioniranja električne energije koji bi smanjio stope za pet rupija po jedinici. Subvencija bi, međutim, stajala državnu blagajnu oko 237 milijardi rupija u sljedeća četiri mjeseca. U istom mjesecu vlada je također smanjila stopu benzina i dizela za 10 rupija po litri, unatoč porastu svjetskih cijena zbog sukoba između Rusije i Ukrajine.
Ove mjere doprinijele su stvaranju budžetskog deficita na 4,3 biliona rupija, što je najviše u historiji zemlje i čini osam posto bruto domaćeg proizvoda.
“Iako je budžetski deficit visok, to ne znači nužno lošu ekonomiju. Visoki deficit posljedica je mjera socijalne pomoći koje je poduzeo Imran Khan. Tokom razdoblja pandemije COVID-19 nismo vidjeli nerede u vezi s hranom u Pakistanu. Nekoliko shema, uključujući Kamyab program zajma, dao je novac ljudima u ruke”, rekao je Raja Gopal Chakraborti, profesor na Odjelu za studije južne i jugoistočne Azije Univerziteta Calcutta.
Inflacija: Imranova Ahilova peta
Prema brojkama koje je objavio pakistanski zavod za statistiku, stopa inflacije u januaru se popela na 13 posto – najviše u više od dvije godine – prije nego što je u februaru lagano pala na 12,2 posto. Inflacija hrane, koja je posebno izazvala ogorčenje prema vladi, u februaru je porasla na 14,3 posto u urbanim područjima i 14,6 posto u ruralnim dijelovima. Uzimajući u obzir visoku stopu inflacije, Državna banka Pakistana, 7. aprila povećala je referentne kamatne stope za 250 baznih bodova na 12,25 posto.
“Izgledi za inflaciju su se pogoršali i rizici za vanjsku stabilnost su porasli”, kazali su iz Državne banke Pakistana nakon sastanka odbora za monetarnu politiku, dodajući da je “pojačana domaća politička neizvjesnost pridonijela deprecijaciji pakistanske rupije od pet posto”.
Jedan američki dolar sada je ekvivalentan 186,28 pakistanskih rupija. Rupija je izgubila 42 posto svoje vrijednosti otkako je Khan preuzeo vlast, ali analitičari ističu i da je prethodna vlada duže vremena držala valutu precijenjenom.
Erozija vrijednosti rupija povezana je s povećanjem deficita tekućeg računa, koji je prešao granicu od 12 milijardi dolara u prvih osam mjeseci fiskalne 2022. godine, u poređenju s viškom od 994 miliona dolara u istom periodu prošle finansijske godine.
“Jedna od glavnih kritika s kojima se vlada suočava je da nije poduzela ekonomske reforme, što uključuje strukturne promjene koje uključuju prelazak na izvoz sofisticiranije robe u odnosu na tekstil; uvođenje tržišnih reformi na tržištu roba i usluga i povećanje nivoa konkurencije među proizvođačima koja bi ih natjerala na inovacije i smanjenje inflatornih pritisaka”, rekao je Nakhoda.
U Pakistanu vojska ne dominira samo politikom nego i drugim aspektima društva, uključujući ekonomiju, istaknuo je profesor Chakraborti, dodajući da u takvim okolnostima vlada nije mogla povećati proizvodne kapacitete u kratkom periodu.
“Pandemija COVID-19 i drugi globalni faktori dodali su izazove. Prioritet Khana bio je olakšati teret ljudima. Bilo bi netačno kriviti ga isključivo za visoku inflaciju”, rekao je, napominjući da je situacija slična onoj u Šri Lanki koja se suočava s ekonomskim kolapsom.
Ekonomisti smatraju da bi obuzdavanje neodrživih razvojnih projekata, smanjenje uvoza i više oslanjanje na domaće kompanije možda pomoglo Pakistanu u sprečavanju daljnjeg produbljivanja krize.
Dio političkih komentatora vjeruje da se Khan priprema na duge staze. Televizijski govori i poziv na masovne demonstracije 10. aprila upućuju na to da je Khan ušao u režim predizborne kampanje. Khanov poraz u glasanju o nepovjerenju bio bi gubitak u ovoj političkoj bitci, ali čini se da je njegov cilj pobjeda u dugoročnom izbornom ratu, koji bi kulminirao osiguravanjem većine na sljedećim izborima.
Khanova težnja da osvoji još jedan mandat također će prvenstveno ovisiti o tome hoće li moći uvjeriti birače u svoju sposobnost da drži inflaciju pod kontrolom ako mu se pruži druga prilika.
Zadatak je izrezan za sljedeću vladu jer će fiskalno i monetarno pooštravanje biti od iznimne važnosti, rekla je Ariba Shahid, dodajući da bi “put naprijed trebao biti povećanje porezne osnovice, pridržavanje fiskalne razboritosti i mjera održivog rasta”. Ostaje pitanje bi li Khan bio spreman kloniti se populizma ako bude ponovo izabran.
