Za manje od mjesec dana, Sjedinjene Američke Države transformisale su se iz izvorišta šala o korona virusu u svjetski epicentar pandemije COVID-19, koji grčevito pokušava usporiti rast broja zaraženih i umrlih, ali i zaustaviti domino efekt kojim do jučer planetano najjača ekonomija tone u sunovrat kojem se ni ne nazire kraj. Kako ta borba na dva fronta izgleda u praksi, za Business Magazine opisuje geotehnički inženjer i sportski novinar Darko Dželetović, rođeni Sarajlija kojeg su ratni vrtlozi krajem devedesetih godina prošlog stoljeća odnijeli u SAD, gdje se sada ponovo našao na kušnji sudbine budući da živi u New Jerseyu, a radi u New Yorku, gdje pandemijska kriza dostiže vrhunac.
BM: U kojoj mjeri i na koji način se pandemija korona virusa odražava na američku ekonomiju, posebno u državama New York i New Jersey, koje su, prema zvaničnim informacijama, trenutno najveća svjetska žarišta zaraze?
DŽELETOVIĆ: Ekonomija je potresena u toj mjeri da niko ne zna kako će se ova promjena u međusobnom ophođenju među ljudima dugoročno odraziti na ono što je glavni pokazatelj zdravlja ekonomije – bezbrižni potrošački način života, a pogotovo na investicije, koje su motor kapitalističke ekonomije.
Ljudi se hvataju za svaku iole pozitivnu vijest, pa se berza u New Yorku (NYSE) generalno znatno popravila u zadnjih nekoliko dana, bez obzira na oficijeni podatak da se skoro 17 miliona ljudi prijavilo za državnu pomoć nezaposlenima tokom samo tri sedmice, a u narednim bi moglo biti još eksponencijalno gore što se nezaposlenosti tiče, pa je svakom jasno da ekonomsko stanje dugoročno neće biti sjajno.
Najteže ekonomski pogođen je grad New York, gdje je osnova većine poslova direktno komuniciranje “licem u lice” između ljudi i gdje servisni poslovi tradicionalno dominiraju.
BM: Možete li nam na primjeru Vaše radne i životne mikrosredine opisati uticaj pandemije na poslovni i društveni ambijent u cjelini – na koji način se društvena i poslovna zajednica prilgođava vanrednoj situaciji?
DŽELETOVIĆ: Osim takozvanih esencijalnih poslova, većina ljudi trenutno radi od kuće. Firme koriste nove tehnologije pa se, recimo, u mom inžinjersko-dizajnerskom poslu trenutno sve odvija preko interneta.
No, problem je što se veliki broj poslova ne može obavljati na taj način. Čak i u djelatnostima gdje je to moguće, posla je sve manje, a ljudi koji još uvijek nisu otpušteni koriste zadnje dane godišnjeg odmora. Najvećem dijelu još uvijek zaposlenih ljudi, satnice i plate su smanjeni, projekti koji su trebali da budu u produkciji se odgađaju do daljnjeg, a sa svakodnevnim smanjenjem obima posla broj otkaza se povećava. Za otpuštene, nažalost, ne postoji nikakva nada da bi posao mogli naći u dogledno vrijeme. Kad čovjek (rijetko) izađe iz kuće, sve je primjetnija ozbiljnost kojom ljudi pristupaju vanrednoj situaciji. Po samoposlugama, koje su rijetke prodavnice koje još rade, skoro svi nose maske preko lica, što je do prije 10-15 dana bio sporadičan slučaj.
“Ilegalci“, koji su u New Yorku i New Jerseyu milionska populacija, nemaju ni kreditne kartice koje bi im privremeno mogle rješavati egzistencijane probleme, pa bi se sve više mogli okrenuti nezakonitim djelatnostima. No, nasuprot tom tom strahu od porasta kriminala, činjenica da većina ljudi ne napušta svoje domove i ne kreće se daleko od kuće rezultirala je samnjenjem stope kriminala i nasilja u New Yorku na istorijski nizak nivo…
BM: Koji privredni sektori su najpogođeniji krizom u smislu reduciranja obima poslovanja, odnosno otkaza i smanjenja radničkih primanja koji iz njega proizilaze?
DŽELETOVIĆ: Svi manje-više pate, ali u najvećoj mjeri servisno orijentisani poslovi.
Grad New York gubi ogromne pare zbog mrtvila turizma, transportne kompanije su pred bankrotima, a u masi trenutno nezaposlenih ljudi, koji su bili pokretačka snaga grada New Yorka i njegove okoline, mnogo je onih koji nisu ni radili “na papire” – takvim ljudima, koji se ne mogu ni prijaviti na neku državnu pomoć, a veliki broj ih u Sjedinjenim Američkim Državama boravi ilegalno, vjerovatno je najteže.
Kada se gleda šire, generalno ogromna većina Amerikanaca živi bez ikakve usteđevine, pa mnogi ovakvu situaciju neće moći dugo finansijski izdržati. Uz finansijsko, uvijek ide i mentalno zdravlje, tako da u perspektivi situacija nikako nije dobra.
Jedna od industrija koje još uvijek dobro stoje i čak i profitiraju u ovoj situaciji, kao i u svakoj recesiji do sada, jeste prodaja alkohola. Uz nju se mogu izdvojiti još samo prodaja oružja i municije.
Ne bih da paranoišem, ali društvo je podijeljeno, izborna godina je uvijek napeta i bez pandemije, a novembar je sve bliže, ako izbori uopšte budu i održani u zakazano vrijeme…
BM: Kakve su i koliko su uspješne interventne mjere države usmjerene na podršku ugroženim djelatnostima, te, s druge strane, na pomoć radnicima koji ostaju bez posla?
DŽELETOVIĆ: Andrew Cuomo, guverner države New York, panično svakog dana moli federalne vlasti za pomoć, a američki predsjednik Donald Trump ga optužuje da preuveličava probleme. Na najmanju naznaku da se krivulja inficiranih lagano zaravnjuje, federalna slavina se zavrće.
U čekanju na pomoć većina biznisa – od najmanjih do najkrupnijih, prijavili su se za komercijane kredite, koje je sve teže dobiti, a državna pomoć, koja se mjeri u milijardama dolara, po Trumpovim tvrdnjama trebala bi da stigne brzo do krajnjih korisnika. Međutim, brzina je relativan pojam, pa još uvijek ostaje da se vidi kada će ova federalna pomoć dospjeti do upravnih odbora kompanija ili malih biznisa i kako će se potencijalni porast inflacije zbog svježe naštampanog novca odraziti na dugoročno zdravlje ekonomije.
Na individualnom nivou, visina naknade za nezaposlene varira od države do države i zavisi od primanja svježe otpuštenih dok su još uvijek radili, ali postoji maksimalni iznos koji se može primiti i koji je u gradu New Yorku oko 500 dolara sedmično, a na koji se plaća porez na kraju godine.
Zdravstveno osiguranje je poseban problem u ovoj zemlji, čak i zaposlenih, a situacija je samo pogoršana Trumpovim ukidanjem Obama-care sistema, koji bi, da je još na snazi, mnogima puno značio u ovakvoj vanrednoj situaciji.
BM: Prema medijskim izvještajima, najugroženiji epidemijom su pripadnici nižih socijalnih slojeva, prvenstveno afroameričke zajednice – čime je to prvenstveno uvjetovano?
DŽELETOVIĆ: Uš po običaju prvo napada na fukaru!
Afroamerikanci su generacijama trpani u gusto naseljena geta – takozvane “project housing“, gdje su i u normalna vremena higijenski uslovi očajni. Ljudi koji su sistemski ugnjetavani stotinama godina, učeni su od malih nogu da prkose sistemu, pa poslovično nepovjerenje u apele vlasti ne pomaže pri borbi sa epidemijom u ovakvim zajednicama. Ni Latinamerikanci, kao sirotinjska kategorija u gradskim jezgrima, koji u pravilu ne rade poslove koji se mogu raditi od kuće, nisu u puno boljem položaju.
BM: S obzirom da se bavite i sportskim novinarstvom i jedini ste novinar sa prostora bivše SFRJ koji je ove sezone bio akreditiran za praćenje NBA, možete li nam opisati obim finansijskih posljedica “zamrzavanja“ tog takmičenja?
DŽELETOVIĆ: Zamrzavanjem NBA sezone izgubljena milijarda dolara kojom se barata, nije najgora stvar.
Mnogi se pitaju da li se ovim mijenja čitava američka kultura, od tradicije odlaska na sportska takmičenja do tradicije odlaska u kina ili u šoping centre, koja je dominantnija nego u Evropi.
Malo ko vjeruje da će se NBA sezona nastaviti, a ako se kojim čudom i odigra u nekom karantinskom ambijentu, odigrat će se navrat-nanos, bez publike. Uz gubitke NBA, otkazivanje “martovskog ludila” u koledž košarci je dovelo do gubitka slične sume za koledž atletsku asocijaciju NCAA. O odgađanju bejzbol sezone, koja je trebala da počne prije nekoliko sedmica, da i ne govorim…
Nepovjerenje u odlazak na mjesta gdje bi se skupljalo puno ljudi, čak i da se virus iskorijeni i pronađe vakcina, dugoročno će pogoditi sportsku industriju, a i sve djelatnosti koje su povezane s njom. E-sportovi bi mogli profitirati, dok će već ogroman procenat pretilih Amerikanaca ubrzano još vise porasti.
