Razgovarala: Aida Delić
Prvi Zakon o javnim nabavkama donesen je sada već davne 2004. godine i temeljio se na starim EU direktivama i UNICITRAL modelu zakona. Narednih 10 godina pokušavalo se doći do kvalitetnijih zakonskih rješenja, no zbog nedostatka političke volje, novi Zakon o javnim nabavkama bit će usvojen tek 2014. godine. Zakon će u praksi iznjedriti brojne manjkavosti te će Agencija za javne nabavke BiH u saradnji sa svim relevantnim institucijama raditi na njegovom poboljšanju prateći direktive EU 2014. i uvodeći antikorupcijske odredbe, pa će Nacrt izmjena i dopuna Zakona o javnim nabavkama načinjen 2018. godine i danas čekati njegovo usvajanje.
U međuvremenu je prošlo sijaset sumnjivih tendera iako će se deklarativno svi zalagati za društvo u kojem pobjeđuju bolji i kvalitetniji, no praksa će pokazati posve drugačije lice. Šta i koliko može uraditi Agencija za javne nabavke BiH koja broji 24 uposlena, pitanje je za direktora ove instutucije Đenana Salčina koji je iskreno i bez uljepšavanja za Business Magazine govorio o radu Agencije na čijem je čelu, često naglašavajući da su Agenciji data neka ovlaštenja, ali ne i mehanizmi sa kojima bi određene odluke mogle biti provedene.
BM: Da li Agencija za javne nabavke čita i kontroliše raspisane tendere s obzirom da i laik vidi da je veliki broj tendera napisan tako da je posve jasno da su namijenjeni nekome, drugim riječima, da se već u startu krši zakon?
SALČIN: Ne čitamo, iz prostog razloga što nemamo dovoljno ljudi koji bi to radili, no to je samo jedan problem. S druge strane i da čitamo, mi nemamo nikave mehanizme da takav tender zaustavimo, osim što možemo nazovati tu konkretnu insistuciju i sugerisati im da tender nije dobro napisan i da onda računamo na njihovu savjest ili strah od nekih većih kontrola da će taj tender povući.
BM: Ali se slažete da tih slučajeva, tih „nacrtanih“ tendera ima?
SALČIN: Naravno. I to prilično.
BM: Pa šta kao Agencija možete uraditi?
SALČIN: Mi smo već unijeli u naš prijedlog izmjene i dopuna Zakona o javnim nabavkama nekoliko stvari za koje se iskustveno utvrdilo da se dešavaju, ponavljaju i traju…
BM: …To su one znamenite Izmjene i dopune zakona…
SALČIN: Da.
BM: …Znamenite po tome što se kisele već dugo vremena, neznano gdje. Ili znamo gdje su sad te izmjene i dopune?
SALČIN: Čekamo mišljenje iz Ministarstva finansija i trezora BiH koje još uvijek nemamo. Za prvobitnu verziju izmjena i dopuna koju smo poslali čekali smo osam mjeseci na odgovor i nismo ga dočekali. U međuvremenu smo nacrt poboljšali još nekim izmjenama i ponovo poslali na mišljenje i sad čekamo…
BM: Zakonski rok za odgovor je 30 dana?
SALČIN: Da
BM: Vi ste za prvobitnu verziju čekali osam mjeseci?
SALČIN: Da.
BM: Divno baš. Šta ćete uraditi ili šta možete uraditi ako i ovaj put čekanje potraje?
SALČIN: Pa mi ćemo poslati ono što smo pripremili, sa mišljenjima iz drugih institucija od kojihsmo također po zakonu morali tražiti mišljenje.Napisat ćemo obrazloženje kada je u pitanju mišljenjeMinistarstva finasija i trezora BiH i poslat ćemo ga Vijeću ministara BiH, pa ćemo vidjeti šta će biti.
BM: Da, vidjet ćemo svi zajedno. Zanima me i ovo – kako se može dogoditi da se tender raspiše na xy hiljada maraka za određenu uslugu ili robu, a onda posredstvom e-aukcije, vrijednost tendera bude srušena na niske i nelogične iznose. Nije li logično da u takvim slučajevima direktor te insttucije ( jer ta praksa je, rekla bih, imanentno svojstvena javnim institucijama na svim nivoima) zatraži odgovornost onih koji vode javne nabavke, jer zdrava pamet kaže da tu nešto dobro ne štima. Ili je taj vođa javnih nabavki institucije smislio način kako da ukrade novac od vlastite ustanove u kojoj radi i zarađuje plaću ili pojma nema sa svojim poslom pa određuje cijenu tendera napamet? Tu se teško odlučiti šta je gore?
SALČIN: Tu ima i puno neznanja za neke oblasti. Upravo zbog toga smo tražili da putem IPA fondova organiziramo obuku za službenike koji se u institucijama bave javnim nabavkama. Da prođu obuku, polažu ispit nakon toga i budu certificirani na puno višem nivou znanja nego ga imaju danas. No, pri tome, smatram da ga ako želimo da zaista pomaknemo stvari, onda taj projekat mora biti zaokružen na smislen način- da se tim ljudima omogući bolja materijalna osnova nego je imaju sada. To je jošj edna logična stvar koja se ovdje namjerno ili ne, ne razumije. Da bi taj službenik radio odgovorno i čestito svoj posao, on mora biti motiviran suprotstaviti se prema bilo kojoj korupcionaškoj aktivnosti. Ali, ako vi čovjeka opteretite novim odgovornostima i poslom, a pri tome ga ostavite u istom rangu sa onima koji tu odgovornost ne nose, koliko će proći vremena dok taj službenik odustane? Bilo da poklekne pred raznim korupcionaškim metodama, bilo da prosto odustane od aktivnog obavljanja posla koji mu je dodijeljen.
BM: I šta su vam rekli na taj Vaš zahtjev?’
SALČIN: Pa da nema novaca za to.
BM: Iako svako malo neko izlazi da se hvali dvostruko ili trostruko većim budžetom?
SALČIN: Da.
BM: Da li se onda ovim što ste rekli, ustvari potvrđuje da je transparetnost i uređenost oblasti javnih nabavki zaista političko pitanje?
SALČIN: Da.
BM: To onda znači da je Izmjene i dopune Zakona o javnim nabavkama trebalo dostaviti u sva tri ili šest „znamenitih“ kabineta?
SALČIN: Dostavili smo svim šefovima klubova političkih partija u parlamentu prošle godine i niko nas nije nazvao tim povodom.
BM: Niko?
SALČIN: Niko.
BM: Šta mislite da je razlog tome?
SALČIN: Mislim da mnogi zapravo i ne razumiju cijelu priču. Pazite, prijedlog izmjena i dopuna radila je grupa od 19 stručnjaka, a konačnu sudbinu tom i bilo kojem zakonskom rješenju, daje grupa ljudi koja mahom ne razumije problematiku.
BM: Pa dobro, zašto ne odete Vi u „znamenite“ kabinete i ne objasnite glavama, kako bi oni mogli narediti svojima u parlamentu. Jeste li se ikada sreli sanjima?
SALČIN: Ne, nisam. Pokušavali jesmo, ali najviše što smo/sam dobacio jeste neki šef kabineta koji sasluša, kaže da će prenijeti i to je to. Kako nikada nije bilo reakcije, imam pravo misliti da ili im nije prenijeto ili jeste, ali ih ne zanima.
BM: Iako se u svakoj drugoj izjavi za medije pozivaju na borbu protiv korupije i transparentnost javnih nabavki?
SALČIN: Da, unatoč tome.
BM: Koliko vas frustrira ta stuacija?
SALČIN: Jako.
BM: Čini li vam se da se čeka da se umorite i odustanete?
SALČIN: Da, ponekad baš to mislim.
BM: U razgovoru sa našim privrednicima, jedno mišljenje mi se izdvojilo. Naime, sagovornik je konstatirao da postojeći zakon dakako, nije naša pamet, prepisan je iz nekih drugih praksi, ali da se u dijelu kriterija „izgubio prijevod“, odnosno, u engleskoj verziji taj dio kaže da se prilikom odabira ponuđača gleda „najniža cijena za najbolji kvalitet“, a da se u našem slučaju i prevelo i uvelo u praksu da je osnovni kriterij najniža cijena, a kvalitet robe ili usluge nije ni bitan. Je li to tako?
SALČIN: Nažalost je tako. Ali se opet vraćamo na znanje onih koji raspisuju tender, šta i koliko oni znaju o kvalitetu neophodnom za neki tender. Već smo konstatovali u ovom razgovoru da zloupotreba ima jako puno, ali mišljenja sam da recimo, upravo na ovoj stvari, ima i puno neznanja.
BM: Također, mnogi tvrde da bi pravilo trebalo biti i to da se najviša i najniža ponuda u startu eliminiše, te da „u igri“ ostaju ponude između toga. Posebno zbog e-aukcije koja je u praksi dovela do potpunog obesmišljavanja nekog tendera. Primjer: imate tender na 24.000 KM, šest je ponuda, najniža 13.000, e-aukcija kreće upravo od te ponude i na kraju tender završi na 2.800 KM?!
SALČIN: Razumijem koliko je to pogrešno, ali nemamo na osnovu čega eliminirati najvišu i najnižu ponudu. To što kažete se dešava, a dešava se i jedan manipulativni, pa i koruptivni odnos samih ponuđača na tenderima, na kojima dogovorno licitiraju, odustaju u pravom trenutku, a dobitnik tendera onda sa njima dijeli neku dobit.
BM: Da li je dozvoljeno ankesirati dobijene tendere? Po principu da se dogovorimo oko tendera, pa ćemo kasnije aneksima promijeniti sadržaj samog tendera.
SALČIN: Ne, to se smije raditi. Protivzakonito je. Zakon tačno propisuje slučajeve u kojima se to može desiti i to je uglavnom oblast građevine gdje se realno može desiti da dođe do nekih nepredviđenih troškova,najviše do 20 posto vrijednosti tendera, ali je svakako uvijek neophodno utvrditi njihovu opravdanost.
BM: U posljednje vrijeme ste krenuli sa prekršajnim prijavima?
SALČIN: Pa to je nešto što možemo uraditi i samo od početka ove godine uložili smo sedam prekršajnih prijava. Mi smo svjesni da tu nisu velike kazne, one se kreću od 300 do 1.000 KM, ali smatramo da imaju svoj smisao, jer ljudi već počinju više paziti šta i kako rade. Mislim da je to bukvalno vaspitna mjera i treba s tim nastaviti. Svaki korak u ovoj borbi je važan.
BM: Dobro, može li se Agenciji za javne nabavke prijaviti potpuna promjena u realizaciji tendera koji je recimo neka kompanija ranije izgubila?
SALČIN: Može se prijaviti.
BM: I šta se desi?
SALČIN: Mi ćemo upozoriti ugovorni organ da je došlo do kršenja odredbi tendera, da ćemo vršiti moritoring budućeg tendera i dakako, ako se radi o velikom tenderu, podnijeti dokaze koje imamo organima gonjenja koji će onda dalje podnijeti odgovarajuće radnje.
BM: Jeste imali takav slučaj?
SALČIN: Jesmo i on je upravo aktivan na sudu. Radilo se o nesvrsihodnoj nabavci koja je posve slučajno otkrivena, odnosno, otkrio ju je radnik te institucije kada je greškom mail opomene za pogrešnu isporuku poslao firmi koja je izgubila upravo taj tender. Tu je isporučivana roba slabije kvalitete od one na koju je bio obavezan pobjednik tendera, a tek kasnije, razmotavajući cijeli slučaj smo otkrili i da apsolutno nije bilo potrebe za tim tenderom, jer je traženu robu institucija već imala na lageru u posve dovoljnim količinima…
BM: Već smo se tokom ovog razgovora složili da je nedostatak znanja jedan od osnovnih razloga jedne „lude kuće“ koja vlada i u ovoj oblasti… Je li onda rješenje edukacija dijela službenika ili se zapravo treba educirati cijelo društvo?
SALČIN: Pazite, nama se nekoliko puta na radnoj Komisiji oko izmjene i dopuna postojećeg zakona, desilo da predstavnik neke institucije ima prijedlog koji je razuman, inteligentan i potreban i on se unese u izmjene. Kasnije izmjene idu na mišljenja u zakonom propisane institucije i dođu u instituciju u kojoj radi ovaj član komisije čiji smo prijedlog unijeli u Nacrt, a onda dođe mišljenje potpuno suprotno od njegovog. Ja se narodski rečeno, zaibretim kada vidim šta i kako ljudi koji bi trebali znati određene stvari, rade. Kada pokažem to nadležnima u toj ustanovi, oni su kao šokirani, ali se ništa ne mijenja…
BM: Iako je ovo prilično neveseo razgovor, ima li svjetla na kraju tunela?
SALČIN: Već sam rekao, trebamo krenuti sa edukacijom 2500 službenika za javne nabavke i nadati se da će se paralelno podizati i drugi standardi vezani za javne nabavke, te da ćemo u nekoj budućnosti dobiti uređen sistem. Do tada je svaki dan borba da na dnevnoj razini ispravimo ili usmjerimo šta god možemo.
BM: Mislim da će velika borba biti sačuvati ove službenike od negativne selekcije koju svakodnevno gledamo na svim razinama, jer se traže podobni, a ne sposobni.. Koliko realno imamo direktora koji žele imati nekoga čiji je zadatak pomno provođenje zakona u javnim nabavkama?
SALČIN: I to je tačno.
Strpljenje je pri kraju
BM: Iz vlastitog iskustva znam da ni tenderi koje na ovim prostorima provode razna tijela i organizacije pod okriljem Evropske unije, nisu primjer transparentnosti ili poštenja; uglavnom i kod njih zbog ljudi koji su zaduženi za javne nabavke. Međutim, takvi ljudi ne trebaju biti mjera stvari i jasno je da se nedvojbeno mora ići za evropskim praksama, što je pretpostavljam česta tema i Vaših razgovora sa raznim predstavnicima EU organizacija. Ali koliko oni još, prema Vašem sudu, imaju strpljenja za ovo nečinjenje nadležnih u BiH, za ovo papagajsko deklarativno zalaganje za evropske vrijednosti?
SALČIN: Kroz dinamiku razgovora sa njima, a razgovaramo zaista često, došlo je blizu kraja. Mislim, strpljenje. U posljednje vrijeme dosta često je na takvim skupovima konstatovano da se razgovara sa onima koji provode ili se trude da provedu sve ono što se priča na tim sastancima, ali da zapravo sve stoji, jer oni koji imaju stvarnu moć za provođenje reformi, samo pričaju, izlaze u medije sa naslovima koji dobro zvuče, a ništa ne znače i zapravo ne čine ništa da ispoštuju ono što se na takvim sastancima dogovori.
