Ljeto 2019. donijelo je početak kraja jedne od najdugovječnijih balkanskih privredno-kriminalnih saga, d zvane Aluminij.d. Mostar.
Nekad respektabilna kompanija, koja je sasvim sigurno mogla i morala biti jedna od perjanica ekonomskog oporavka i razvoja Bosne i Hercegovine, svojom propašću svela se na klasičan primjer bezizlaznosti situacije u koju je ratnim profiterstvom i bjesomučnom posljeratnom pljačkom u kooperaciji političkih i mafijaških krugova dovedena bh. ekonomija i društvo u cjelini.
Teški kriminal uočljiv je već iz samog naziva propale mostarske kompanije, odnosno odrednice dioničarsko društvo, za koju ni najiskusniji eksperti ne mogu pronaći zakonsko utemeljenje, budući da je nekadašnji društveni pretvoren u dioničarski kapital na način koji je apsolutno nepoznat u svjetskoj ekonomskoj teoriji i praksi, a koji je, pojednostavljeno rečeno, koncipiran po ratnozločinačkom principu “ko je jamio – jamio je“. Po tom patentu, odavno ozvaničenom u BiH i njenom okruženju, Aluminij je još u martu 1994. godine prešao u vlasništvo takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i to kao dioničarsko društvo u stopopostotnom vlasništvu te paradžavne tvorevine od haškog suda okarakterizrane plodom udruženog zločinačkog poduhvata!? Daljnjim otimačko-pravnim akrobacijama, Vladi Hrvatske je “odokativno“ poklonjeno 12 posto vlasničkog udjela, na osnovu participacije Tvornice lakih metala Šibenik u izgradnji Aluminija, a Miji Brajkoviću i ostalim zaposlenicima hrvatske nacionalnosti je pripao ostatak dionica, koje su navodno stekli u nekoliko mjeseci “Markovićeve privatizacije“ tokom kojih su iz svojih plata “uspjeli“ otkupiti ogromnu većinu kapitala preduzeća knjigovodstvene vrijednosti veće od 190 miliona KM (u međuvremenu, radnici bošnjačke i srpske nacionalnosti ne samo da su ostali bez vlasničkog udjela, nego su mahom dobili otkaze, a u velikom broju slučajeva i otjerani u logore). Tek prije nekoliko godina, u igru je ušla i Vlada FBiH, pa je postignut politički kompromis u vidu podjele većinskog udjela, kojim joj je pripalo 44 posto dionica.
U periodu koji je uslijedio, sve interesne grupe uključene u priču o Aluminiju podgrijavale su iluziju o uspješnom poslovanju te kompanije, a nije manjkalo ni nagrada za “najvećeg bh. izvoznika“, pri čemu se dosljedno prešućivala činjenica da se istovremeno radi i o jednom od najvećih uvoznika. Za sve to vrijeme tihog sunovrata, nikome nije zapinjala za oko ni činjenica da se menadžerima koji Aluminijum vode u propast dijele plate i bonusi kojih se ne bi postidjeli ni čelnici najuspješnijih zapadnoevropskih kompanija…
Na kraju, đavo je ipak došao po svoje i pod pritiskom Elekroprivrede HZHB, čiju ljubav prema stranci i privrženost borbi za “nacionalne interese“ je ipak nadjačala ljubav prema 400 miliona KM teškim potraživanja po osnovu isporučene struje, balon od sapunice je definitivno pukao, a Aluminij je ugasio proizvodnju.
Istina, u i oko Vlade FBiH još kruže bajke o pronalasku strateškog investitora koji će spasiti Aluminij, za čije oživljavanje u smislu ponovnog pokretanja rada elektrolitičkih ćelija, kako tvrde iz te kompanije, u startu treba izdvojiti više od 25 miliona dolara.
Gore od toga zvuče samo priče o restruktuiranju i konsolidaciji Aluminija, što podrazumijeva dalje sipanje novca poreznih obveznika u rupu bez dna, a isto važi i za trošenje budžetskih sredstava na isplate otpremnina radnicima privatne kompanije, koji, ma kako to nekome grubo zvučalo, takav presedan ničim ne zaslužuju, jer su i kao zaposlenici i kao vlasnici mostarskog kombinata godinama i sami manje ili više aktivno učestvovali u kriminalu.
