Piše: Armin Zeba
Pojam špedicije poznat je još od 13. stoljeća i doba Mletačke Republike, kada je Venecija apsolutno gospodarila glavnim morskim putevima i, shodno tome, imala važnu ulogu u obavljanju međunarodne trgovine, te su trgovci redovno povjeravali otpremu i dopremu svoje robe specijaliziranim posrednicima koji su se brinuli za njen siguran transpor do kupca. U međuremenu, špedicija je poprimila deleko široke razmjere i postala jedna od važnijih grana svih ozbiljnih ekonomija, a pogotovo onima koje teže da to postanu, a kojima se na putu ka tom cilju jačanje izvoza, što podrazumijeva i njegovu realizaciju na što brži i efikasniji način, nameće kao imperativ. Među tako svakako spada Bosna i Hercegovina, u kojoj je špediterska djelatnost iz godine u godinu sve jača privredna djelatnost. No, još uvijek je upitno u kojoj mjeri je zadovoljavajući ambijent za poslovanje špeditera u BiH – na šta se odnose najveće eventualne sistemske manjkavosti i na kojim poljima je, s druge strane, najvidljiviji napredak u kontekstu zaokruživanje zakonske podloge za poslovanje i praktične primjene propisa koji reguliraju tu poslovnu oblast, dileme su čije smo rješenje potražili u Udruženju međunarodnih špeditera, koje djeluje u okviru Vanjskotrgovinske komore BiH.
Faktori rizika
“Špediteri u BiH dijele isti ambijent kao i ostali privrednici, s tim da smo, za razliku od drugih, u znatnijoj mjeri izloženi rizikofaktorima.
Špediteri u BiH posluju na izuzetno složenom tržištu. Prema izvještajima Centralne banke BiH, u našoj zemlji trenutno postoji blizu 100.000 blokiranih računa, što dovoljno govori o problemu izmirenja obaveza i likvidnosti privrednih subjekata.
Spomenuti problemi velikim dijelom obuhvataju i sektor logistike, jer su špediteri, kao dio tog sektora, finansijski izloženi u smislu zalaganja bankovnih garancija koje su založene prilikom obavljanja carinskog postupka za svog klijenta. Naime, špediteri se u velikoj većini slučajeva prilikom carinjenja roba nalaze u poziciji garanta za plaćanje obaveza prema državi, jedinstvenom računu, a da sa druge strane taj isti sistem ih ničim posebno ne štiti. Uprava za indirektno oprezivanje se hvali naplatom carinskog duga (obaveze pri uvozu) u procentu većem od 95 posto, a ustvari radi se, u značajnoj mjeri, o procentu koji je postignut zahvaljujući tome što su špediteri svojim sredstvima platili obaveze za uvoznika.
Kada govorimo o špediciji u širem smislu – kao logističkom servisu, sve nedaće, kao što su dozvole, fluktacija kadrova, loša infrastruktura, špediteri dijele sa svim ostalim privrednicima, a posebno prevoznicima. Napredak se nazirao u novom Zakonu o carinskoj politici, donesenim još u julu 2015. godine, ali koji se još uvijek ne primjenjuje.
Također, Zakon o posebnim uvjetima za obavljanje poslova međunarodne špedicije u vezi sa carinjenjem robe propisuje uvjete koje privredno društvo za poslove međunarodne špedicije mora ispunjavati. Propisani i zahtjevani uvjeti omogućuju relativno jednostavnu registraciju i ulazak u granu, uz minimalan početni kapital. Ipak, spomenuti zakon pokazuje mnoge manjkavosti, posebno u smislu stručne i tehničke osposobljenosti i potrebno je raditi na njegovoj izmjeni u bliskoj budućnosti“, potcrtavaju iz udruženja u izjavi za Business Magazine.
Na pitanje o obimu problema koji u ovom poslovnom sektoru predstavlja nelojalna konkurencija te načinima na koji se on najčešće manifestuje, odnosno mehanizmima za njegovo prevazilaženje, iz Udruženja se ponovo vraćaju na nedorečenost i neusaglašenost postojećih propisa.
“Zbog različitosti propisa, nelojalna konkurencija se najviše manifestuje u minimalnim tehničkim uslovima za obavljanje ove djelatnosti, kao i pojavi neprijavljivanja radnika koji je obavljaju.
Također, zloupotreba mogućnosti koje su različita zakonska rješenja omogućila, dovodi do toga da se na nemoralan i nezakonit način stiču prihodi.
Samo formiranje Udruženja međunarodnih špeditera u okviru Vanjskotrgovinske komore BiH imalo je za cilj uspostavu Udruženja kao mehanizma pomoću kojeg će špediteri iznijeti svoje probleme i formirati zajednički stav i s njim nastupati prema nadležnim istitucijama, kako bi što brže došlli do odgovora na svoje probleme i u što većem procentu ih otklonili. To je jedini put i mehanizam koji nama špediterima za sada stoji na raspolaganju i s kojim imamo otvorenija vrata kod nadležnih institucija, za razliku od dosadašnjih individulanih nastupa“, objašnjavaju iz Udruženja.
Kada je, pak, riječ o tretmanu bh. špeditera na stranim tržištima u kontestu njihove neravnopravnosti sa konkurencijom – prvenstveno onom iz Evropske unije, iz Udruženja preciziraju da ona najviše ogleda u segmenu transporta robe, zbog postojanja ograničenja dozvola za prevoz tereta prevoznicima iz BiH.
Uloga digitalizacije
“Špediteri se svojom umješnošću bore da na stranim tržištima prodaju svoje usluge, no kada govorimo o tome, govorimo isključivo o špedicijama koje u okviru svoje djelatnosti imaju logističku uslugu, a ne samo carinsko posredovanje kao takvo.
Domaće špediterske kuće uglavnom su vezane za postupke carinskog posredovanja, a globalne logističke kuće koje su prisutne na tržištu BiH, pored usluga međunarodne špedicije, obavezno pružaju i sve usluge transporta (cestovni, avio, pomorski), skladištenja, distribucije, a njihov rast je obavezno praćen razvojem IT tehnoloških rješenja i digitalizacijom.
S obzirom da digitalizacija oblikuje gotovo sve savremene industrije širom svijeta, logistička industrija nije izuzetak. Povećavajući digitalnu pismenost i svijest potrošača o korištenju različitih internetskih platformi za donošenje prilagođenih odluka o kupovini, digitalizacija logističke industrije pojavila se kao ključni trend. Očekuje se da će upotreba digitalizacije u logističkoj industriji dovesti i do znatnog smanjenja troškova lanca nabavke i opskrbnog lanca. Integracija digitalnih kanala u logističku industriju još je jedan kritični logistički trend koji omogućava pružateljima logističkih konkurentnu prednost usluga i veću efikasnost u odnosu na konkurenciju“, ukazuju iz Udruženja.
O tome koliko još prostora ima za unapređenje bh. špediterskog tržišta, možda najbolje svjedoči komentar udruženja na upit o trenutnoj slici ove branše u BiH u smislu broja špediterskih kompanija i njihovih uposlenika, godišnjih prihoda i dobiti, te na pobrojanim parametrima zasnovanim prilivima u javne budžete.
“Trenutna slika je takva da mislimo da niko nema tačan broj firmi i uposlenih koji se bave ovom vrstom usluge, što govori o jednoj poprilično konfuznoj situaciji na tržištu.
Neke od špediterskih kuća su se etablirale u ovom poslu i njihovo dugogodišnje poslovanje i opstanak na ovakvom tržištu polučuje razultate u smislu profita. Postoji neophodnost sumiranja podataka, jer iako ne postoje egzaktni podaci, procjene su da je iznos davanja koje špediterske kuće vrše prema različitim državnim institucijama vrlo značajan.
Prema našim procjenama, u BiH ih je više od 2.000. Različite organizacije koje pružaju logističke usluge su transportne kompanije, špediterske kuće, kompanije registrovane za skladištenje, robno-transportni centri, luke i terminali“, zaključuju iz Udruženja.
