Od tračeva na poslu ne možete pobjeći, koliko god se čovjek ponekad trudio i svako od nas je to, priznao ili ne, ponekad to radio. Dio svakodnevnog ispijanja kafa na pauzama na poslu zasigurno je dijeljenje informacija o ljudima čije šoljice kafe nisu za tim stolom.
Indirektna agresija
Nije lako definirati ogovaranje riječima, a da ta definicija odgovara intuitivnom shvaćanju svih ljudi o tome što je to ogovaranje. Mnogi ljudi pod ogovaranjem podrazumijevaju čisto iznošenje činjenica o nekome (npr. Amar je jučer zaglavio u saobraćaju sat i po vremena). Da bi se takav razgovor smatrao ogovaranjem, iznošenje činjenice (informacije) mora biti praćeno evaluativnom informacijom. Drugim riječima, treba biti praćena informacijom na osnovu koje možemo procjenjivati neku osobu i to na način da nam ta osoba „padne u očima“, odnosno da je procjenjujemo na negativan način.
Dakle, dvije su komponente ključne u definiranju ogovaranja:
- razgovor mora biti o trećoj, odsutnoj osobi(ili osobi koja je prisutna u prostoriji, ali ne čuje razgovor)
- informacija koja se tokom razgovora iznosi mora bitievaluativnog sadržaja (dakle, da utječe na procjenu osobe o kojoj se govori).
Bez evaluativne komponente ne bi bilo razlike između dijeljenja informacija o nekome (činjenica) i ogovaranja.
Osim ove dvije glavne karakteristike, u razgovoru moraju postojati druge komponente da bi on bio smatran ogovaranjem. Vrlo je važna valencija informacije koja se iznosi, odnosno odnosi li se ta informacija na nešto pozitivno ili na nešto negativno o odsutnoj osobi. Iako ljudi iznose i pozitivne informacije o drugima, to se smatra hvaljenjem (hvalisanjem, ako se iznosi pozitivno o bliskoj osobi). Kad ljudi ogovaraju, najčešće se radi o tome da „iznose prljav veš“, često prije toga priznajući da znaju da to što govore nije dobro („Mrzim ogovarati, ali…“ ili „Sad širim loše informacije, ali…“).
Bitna karakteristika ogovaranja je i njegova neformalnost. Ona se odnosi na to da informacije koje se iznose tokom ogovaranja ne moraju nužno biti istinite. Za trač se „zna“ da nije 100 posto tačan kao informacija. Ljudi obično ne vjeruju svemu što čuju i skeptični su kad čuju neki trač. Stoga je ogovaranje uglavnom neformalni oblik komunikacije. Osim toga, prema laičkoj teoriji ogovaranja, to je usputni razgovor između ljudi koji provode neko vrijeme zajedno. Zapravo, često se na ogovaranje gleda kao na „pauzu“ koju ljudi uzimaju da se „odmore od formalnog života i razgovora“. Zatim, budući da se ogovaranje odnosi na treću osobu, onu koja ne prisustvuje razgovoru, ono je indirektno i često se na njega gleda kao na oblik indirektne agresije.
Dobro ogovaranje
Postoje dvije osnovne vrste ogovaranja, s obzirom na njihovu funkciju i motivaciju, odnosno cilj osobe koja ogovara.
U skladu s laičkim poimanjem ogovaranja, u podlozi ogovaranja većinom su antisocijalni motivi. Radi se o namjernom pokušaju ocrnjivanja neke osobe. Međutim, u podlozi ogovaranja mogu biti i prosocijalni motivi. Neko može širiti negativne informacije o trećoj osobi s ciljem da osobu s kojom razgovara zaštiti od nepravde ili iskorištavanja koju je sam doživio od strane osobe koju ogovara. Naprimjer, Dunja može upozoriti Amnu na saradnju s Irmom, tj. reći Amni da joj saradnja s Irmom nije „upalila“ jer Irma često „zabušava“ i mijenja dogovorene termine radnih susreta ili se uopće na njima ne pojavi.
Tako psiholog Feinberg govori o „vrlinama ogovaranja“. Naučnici su stoga uveli termin „dobro ogovaranje“, a pod njim podrazumijevaju svako ogovaranje koje nema sebične ciljeve. Dakle, „dobra strana“ ogovaranja bila bi negativan utjecaj na ugled i reputaciju ljudi čije ponašanje nije društveno poželjno i upozoravanje drugih ljudi na takva ponašanja (tj. ljude). Na osnovu takvih informacija dobivenih ogovaranjem, ljudi mogu bolje (kvalitetnije) odabrati poslovne partnere ili prijatelje.
Uz to, rezultati antropoloških i socioloških istraživanja pokazali su da su najčešće teme ogovaranja lične kvalitete i posebnosti, ponašanja koja nisu uobičajena za neku osobu („iznenađenja u ponašanju“), mane i nedostaci, naglašavanje razlike između onoga što neka osoba govori i onoga što radi, socijalno nepoželjno ponašanje (laganje, varanje), životne nesreće (na poslovnom ili osobnom planu) i propusti u ponašanju.
Sočne priče
Zainteresiranost ljudi za neki trač ovisi o tome o kome je taj trač. Ljudi su lično zainteresirani za informacije o partneru, rođacima, kolegama iz struke, poznatim javnim osobama i to posebno ako se radi o osobama istog spola. Osobe istog spola prema evolucijskoj su psihologiji glavni društveni suparnici, a i isto tako i važni prijatelji i saradnici. Takvi odnosi najčešće postoje između osoba slične životne dobi, stoga su ljudi najčešće zainteresirani za informacije o drugim osobama istog pola i slične dobi. Nekoliko je istraživanja to i potvrdilo. Ta su istraživanja pokazala i da ljudi koji vole znati o „skandalima“ i nevoljama (ne o pozitivnim događajima) svojih suparnika i ljudi na visokim položajima u javnosti jer su im te informacije važne u socijalnom takmičenju. S druge strane, ljudi vole znati o pozitivnim događajima svojih prijatelja i rodbine jer će ih najvjerojatnije nastojati iskoristiti u svoju korist kad to bude moguće.
Što se spolnih razlika tiče, riječ „trač/ogovor“ godinama se veže uz ženski spol.
Percipirana univerzalnost povezanosti između ženskog spola i zlonamjernog ogovaranja također se ogleda i u staroj kineskoj poslovici prema kojoj je „jezik mač žene i žena se brine da on ne otupi“. Stavljajući narodnu mudrost na stranu, postoje i konkretni podaci da su žene sklonije ogovaranju nego muškarci i jesu li sklonije ogovaranju na agresivan način, s namjerom narušavanja odnosa neke osobe s drugim ljudima. Međutim, to sve ne znači da su žene agresivnije i „zločestije“ od muškaraca već govori o tome koju vrstu nasilja preferiraju žene.
