Pitanje zakonitosti naplate troškova obrade kredita od augusta prošle godine je aktuelizirano i u Bosni i Hercegovini. Naime, prvo Osnovni sud Brčko Distrikta, a kasnije i Aplelacioni sud Brčko Distrikta donijeli su presude kojima je utvrđeno da se radi o nezakonitom naplaćivanju. Početkom septembra, Okružni sud u Banjoj Luci također je donio presudu kojom se od banke zahtijeva da korisniku kredita izvrši povrat nezakonito naplaćenih troškova po osnovu obrade kredita.
Advokat Srđan Marjanović iz Brčkog, koji je prvi zastupao klijenta u ovakvom slučaju za Business Magazine pojašnjava da se radi o ekonomski neopravdanom trošku koji banka nastoji staviti klijentu na teret.
Nema ekonomske opravdanosti
„U julu 2017. godine podnijeta je tužba protiv Pavlović Banke ad Slobomir Bijeljina, kojom je traženo da se utvrdi ništavost ugovorne odredbe kojom se korisniku kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu kredita te se ista banka obaveže na vraćanje naplaćenog iznosa uz kamatu i sudske troškove. Tužilac je tokom postupka uspio dokazati da naplata naknade za obradu kredita nije ekonomski opravdana, tj. da ne postoji stvarni trošak koji banka kroz obradu pokušava staviti na teret klijentu. Naplatom jednokratne naknade za obradu kredita tužena banka dvostruko naplaćuje jednu te istu usluge, prvi put kroz kamatnu stopu, a drugi put kroz obradu kredita. Bez ekonomske opravdanosti je da banka od korisnika naplaćuje dodatne jednokratne naknade budući da nije imala dodatnih troškova van svog redovnog poslovanja. Obrada zahtjeva za kredit predstavlja redovno poslovanje banke kao finansijske organizacije, pri čemu ona ne angažuje dodatnu radnu snagu, niti ima dodatnih troškva. Naplaćena jednokratna naknada za obradu ugovora ne predstavlja stvarni dodatni trošak, koji je nastao prilikom zaključenja ugovora o kreditu“, objašnjava Marjanović.
Vještačenje po vještaku ekonomske struke dr. Srđanu Laliću, dekanu Ekonomskog fakulteta Brčko, pokazalo je da kamatna stopa u svojoj osnovu sadrži i operativne troškove, te se po osnovu toga smatra bez ekonomske opravdanosti da banka od korisnika kredita naplaćuje dodatnu uslugu (kamata je cijena kapitala).
„Potpuno je nejasno šta predstavljaju takve jednokratne naknade, koji su to troškovi, na osnovu čega su utvrđeni i zašto se u procentualnom iznosu vezuju za iznos odobrenog kredita. Kako je ugovorna odredba kojom se naplaćuje naknada za obradu kredita protivna prinudnim pravnim propisima (neodređena i neodrediva) te protivna osnovnim načelima građanskog prava (načelo savjesnosti i poštenja, načelo jednake vrijednosti uzjamnih davanja), to je ista odredba pogođena sankcijom apsolutne ništavosti“, dodaje Marjanović.
Inače, iznosi koji banke naplaćuju na ime troškova obrade kredita idu i po više hiljada KM- određuju se u procentima od iznosa kredita i kreću se od 0,5 do 1,5 posto, a ponegdje čak i dva posto.
„Visina naknade za obradu kredita se najčešće vezuje u procentualnom iznosu za iznos odobrenog kredita, što je jedan od problema ove vrste naknade. Klijent koji podigne kredit od 50.000 KM za naknadu od jedan posto plaća 500KM, dok ukoliko podigne 150.000 KM, plaća obradu kredita 1.500 KM. Banka za isti posao koji obavlja naplaćuje različite iznose, što je u najmanju ruku nefer i nekorektno prema klijentima“, ističe Marjanović.
Na pitanje kako banke pravdavaju naplatu troškova obrade kredita, Marjanović kaže da banke ne mogu objasniti zbog čega naplaćuju naknadu za obradu kredita, šta ona predstavlja i zbog čega je u procentualnom iznosu vezuju za iznos odobrenog kredita. Dodaje da banka kao finansijska institucija ima interes da klijentima plasira kreditna sredstva te sve radnje u vezi toga predstavljaju njeno redovno poslovanje, a ne nešto vanredno zbog čega klijent treba platiti naknadu za obradu kredita od npr.1,5 posto.
Berislav Kutle, direktor Udruženja banaka BiH za Business Magazine kaže da odluke sudova ne može komentarisati jer nije vidio ugovore i tačne definicije vezane za naknade o kreditima. Međutim, njegov stav je da ne postoji nijedan element po kojem bi naplata naknade za obradu kredita bila ništavna.
„Postoji teoretska mogućnost da u ugovoru o kreditu formalno pravno nešto nije ispravno (mada je to malo vjerovatno), ali mogu objasniti naknade za kredite i način na koji se ugovaraju sa klijentom. Banka klijentu prodaje proizvod koji se zove kredit. U cijenu tog proizvoda ulaze svi troškovi koje banka ima kako bi ga mogla prodati (cijena koštanja proizvoda) i dio cijene koji čini zaradu za banku, jer banka radi na tržišnom principu, a ne socijalnom. Matrijalni osnov za naknadu po kreditu čine svi troškovi koje banka napravi tokom obrade kredita. Ti troškovi mogu biti naplaćeni u cijelosti ili samo jednim dijelom zavisno o procjeni banke po kojoj krajnjoj cijeni može prodati svoj proizvod-kredit. Nigdje u ugovoru nije navedena niti treba biti analitika tog troška. Formalni osnov za tako nešto je ugovor o kreditu. U njemu je egzaktno navedena ta naknada i egzaktan iznos te naknade. Klijent se pravovremeno upoznaje sa svim elementima ugovora i to skupa sa bankom potpiše. Tako potpisan ugovor, a pogotovo ne njegov jedan dio, ne može biti nezakonit. Kad bilo koji element ugovora ne bi bio zakonit raskida se čitav ugovor i sklapa novi, a ne samo jedan dio. Ne postoji nijedan element po kojem bi naknada bila nezakonita. Takvim rješenjima bi se dovela u pitanje pravna sigurnost u državi po bilo kojem ugovornom poslu, a to ne može biti i nije ničiji interes“, kaže Kutle.
Pravna znanja i norme
Zakon o obligacionim odnosima jasno definira da ugovorne odredbe moraju biti jasne, razumljive i da obavezuju ugovarače tek ukoliko su takve. Također, prema presudama sudova u Banjoj Luci u troškovim obrade kredita nije uopće jasno naglašena struktura tih troškova, tako da korisnik kredita ne zna zašto i šta tačno plaća. Presuđeno je da ti troškovi ne mogu da budu određeni paušalno, već se mora znati njihova jasna struktura, na šta se ti troškovi odnose, i da sa tim troškovima bude upoznat korisnik kredita, da o takvoj ugovornoj odredbi posebno pregovara. Član 105. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. U stavu 2. istog člana stoji da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kad je ništavost ustanovljena, upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
S obzirom na to da uzimanje kredita od banaka, bilo da to rade pravna ili fizička lica, nije novina pri čemu se naknada obrade kredita redovno obračunavala postavlja se pitanje kako da je tek sad došlo do ovakvih tužbi. Marjanović objašnjava da su pravna znanja iz oblasti Bankarskog prava veoma skromna, a sudska praksa iz ove oblasti rijetka i neujednačena.
„Tek posljednjih godina bankarski sektor je krenuo da se „obračunava“sa neplatišama kredita, što je dovelo do velikog broja izvršnih i parničnih predmeta, a time i interesa advokata za ovu pravnu oblast. Kada se upozna ovaj sektor sa pravne strane, dolazi do ovakvih tužbi i zaključaka da banke često u svom odnosu sa klijentom, koji je slabija ugovorna strana, koriste svoj dominantan položaj i za sebe ugovaraju privilegije, naknade, koje im inače po zakonu ne pripadaju“, dodaje Marjanović.
Nakon što je okončan prvi slučaj u Brčko Distriktu, Advokatski ured Marjanović zatrpan je zahtjevima klijenta o istom pitanju.
„Ova prva presuda u BiH izazvala je ogromno interesovanje kako fizičkih tako i pravnih lica, tako da je naša kancelarija trenutno zadužila više od 700 predmeta. Osnovni sud Brčko distrikta BiH donio je još jednu presudu u toku 2019. godine, kojom je odlučio na identičan način. Istu praksu zauzeo je i Osnovni sud u Banjoj Luci, a potvrdio Okružni sud u Banjoj Luci, što ne čudi budući da je pitanje naknada za obradu kredita u Srbiji već aktuelno zadnje dvije godine, a u Evropi zadnje četiri godine kada je Savezni sud u Njemačkoj (najviša sudska instanca u Njemačkoj) 2014. godine (presuda XI ZR 405/12 od 13.05.2014.g.) zauzeo stav po ovom pitanju i zabranio bankama dalju naplatu obrade kredita“, naglašava Marjanović.
S obzirom na to da se rad o apsolutno ništavoj ugovornoj odredbi u ovakvim slučajevima zastara ne postoji. To znači da svako može podići tužbu protiv banke u kojoj je podigao kredit i u kojoj su mu naplaćeni troškovi obrade kredita i tražiti svoj novac nazad.
„Ne vidim razlog i zašto ne bi, kada svi znamo da banke ne opraštaju ni jednu KM svojim dužnicima te da svaka banka iz BiH iznese gotovo 10 miliona čiste dobiti“, dodaje Marjanović.
Ovakve presude donesene su u entitetu Republika Srpska i Brčko Distriktu, dok u Federaciji BiH još uvijek nije presuđen niti jedan ovakav slučaj. Međutim, sigurno je da se i u FBiH uskoro može očekivati prva presuda po pitanju zakonitosti naplate troškova obrade kredita.
„Duboko sam uvjeren da je u predmetima u kojima klijenti traže vraćanje naknade za obradu kredita i pravo i pravda na njihovoj strani. Sudovi su u svakom društvu korektivni faktor, sa zadatkom da prepoznaju društvene probleme i zaštite svoje građane i njihovu imovinu. Očekujem da će i odluke federalnih sudija biti identične kao i njihovih kolega iz ostatka BiH, a što će pokazati mnogobrojni predmeti koji su već u toku“, ističe Marjanović.
S druge strane, u Udruženju banaka BiH ne očekuju veliki broj tužbi, ali ističu da će banke poštivati pravne norme.
„Ne očekujemo velik broj tužbi ukoliko pravna država bude radila svoj posao, a nadamo se (sigurni smo) da hoće. Interes banaka je poštivanje svih pravnih normi kako bi zaštitili interes klijenata, a onda i cjelokupnog svog poslovanja i to će u svakom slučaju pa i u ovom kontinuirano činiti“, dodaje Kutle.
