Piše Mirela Haskić-Suša
Ruralni turizam u Bosni i Hercegovini ima ogroman potencijal te je prepoznat kao jedan od načina razvoja ruralne ekonomije i obezbjeđenja egzistencije za ruralno stanovništvo. Prirodne ljepote, mirno okruženje, domaća hrana i toplo gostoprimstvo sve više privlače kako domaće tako i strane turiste u bosanskohercegovačka sela. U cijeloj BiH mogu se pronaći seoska domaćinstva, planinske kuće, kampovi i etno- sela koja nude različite sadržaje- sportske i rekreativne, poput lova, ribolova i raftinga, zatim prisustvovanje ili učestvovanje u poslovima na njivi i brige o životinjama, jahanje, planinarenje, obilazak obližnjih značajnih lokaliteta. Mnogo neotkrivenih ljepota u BiH predstavljaju ogroman potencijal i bogatstvo.
Udruženje Alterural bavi se promocijom i profesionalizacijom ruralnog turizma u BiH. Od 2012. godine otkako je počelo s radom, održane su brojne edukacije zahvaljujući kojima su ljudi koji su se željeli baviti nekim oblikom seoskog turizma unaprijedili i promovirali svoju ponudu te se sada mogu pohvaliti gostima iz čitavog svijeta. S ciljem ohrabrivanja lokalnih interesnih grupa i podsticanja angažiranja građana kako bi se stvorilo više prilika za zaposlenje u ruralnim područjima, pružanja prilika za sticanje novih profesionalnih vještina i osnaživanja održivog modela ruralne ekonomije, 2016. godine započela je implementacija projekta Osnaživanje ruralnih turističkih destinacija oko Sarajeva s ciljem diversifikacije ruralne ekonomije čija je vrijednost 205.832 eura, pri čemu EU učestvuje sa 184.832 eura. U okviru Projekta radilo se na stvaranju klastera u ruralnom turizmu, organizirane su radionice, studijske posjete, objavljene turističke karte za turiste, organizirane promotivne turneje itd.
„Upoznala sam dosta ljudi, porodica koje se bave ovim poslom. Svi ti ljudi su mi rekli da je budućnost ruralnog turizma svijetla. Međutim, veliki problem je što zakoni na snazi ne dopuštaju da se ova vrsta turizma stavi u neke formalne okvire, zbog čega se mnogi proizvođači ne mogu aktivnije baviti ruralnim turizmom jer nije profitabilno. Kada ih pitamo da li žele da se ovo formalizira, oni su svi saglasni i to je ono na čemu se treba poraditi. Gastronomija je predivna, priroda je idealna, statistike kažu da je ovo sektor koji se sve više razvija i ne razumijem zašto država ne radi dovoljno da se ovaj sektor dodatno unaprijedi. Ovaj Projekat trajao je tri godine, što je vrlo malo da bi se izmjerio uticaj svih aktivnosti i to je razlog zašto ja insistiram da se ovo nastavi“, kazala je Dominique -Cecile Varnat, vanjski evaluator EU Projekta, angažirana od strane Alterurala.
Tradicija potkivanja jaja
Upravo s ciljem promoviranja ruralnog turizma te prezentiranja rezultata Projekta, predstavnici medija iz Sarajeva i Fojnice imali su priliku da tokom dvodnevne turističke ture upoznaju sve ljepote sela na području srednje Bosne. Obišli su domaćinstva i sela na području Kreševa, Fojnice i Vareša.
U Kreševu, Stjepan Biletić prezentirao je potkivanje jaja, tradiciju koja se stoljećima njeguje u ovom malom bh. mjestu. Prvo jaje, prema dostupnim informacijama, potkovao je Petar Bakrač 1754. godine. Vjerovalo se da je mladi kovač koji zna potkovati jaje spreman za ženidbu i uzdržavanje porodice jer je vješto izučio zanat.
„Nakon što bi mladi kovač potkovao jaje, okupila bi se komisija koju su činili stari kovači da pregleda to jaje i ako bi svi kriteriji bili zadovoljeni, smatralo bi se da je izučio zanat i ulazio bi u red kovača. Također, nakon toga pomogli bi mu da otvori svoju kovačku radnju. Ulaskom u red majstora postajao bi spreman za ženidbu. Prema jednoj legendi, mladi kovači su potkovana jaja stavljali na prozor, da bi djevojke koje prolaze pored njegove kuće vidjele da je on ispekao zanat“, objašnjava Biletić.
Osnovni oblik potkovanog jajeta je ono sa samo potkovom, međutim oni koji još uvijek njeguju ovu tradiciju, danas jaja ukrašavaju dodatnim motivima. Inače, kako Biletić objašnjava, sam postupak potkivanja jaja zahtijeva dosta strpljenja. Najbolja jaja za potkivanje su domaća te zbog toga danas konzumna jaja premazuju bezbojnim lakom jer im je ljuska tanja. Jaja kao poklone uglavnom kupuju naši ljudi koji žive u inozemstvu, a cijena im je od pet KM do 20 KM. Danas, kroz radionice nastoje prenijeti ovu tradiciju na mlade generacije te prvenstveno rade sa osnovcima.
Nadomak Kreševa nalazi se selo Vranci. Vrančani su, inače, potomci srednjovjekovnih Sasa i mještani ovog sela su od davnina radili u rudnicima, a do Drugog svjetskog rata i u brojnim kovačkim radionicama po čemu su bili poznati u ovom kraju. Inače, Vranci su jedno od najčistijih sela u BiH. Naime, nekada su djevojke, zbog potrebe da selo bude čisto i uredno, prakticirale običaj „pranja rijeke“. Postavlja se pitanje-kako se rijeka može oprati? Djevojke su to radile na način da se sakupe, ponesu četke, spuste se u korito seoskog potoka i oribaju mahovinu s kamenog dna. Danas se upravo po mahovini na kamenju može vidjeti da u selu nema djevojaka, te da je i ovo jedno od sela koje je u izumiranju.
U selu se nalazi i mali rimski most, podignut za vrijeme Osmanske vladavine, a koji je proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Međutim, ono što najviše interesira turiste su ta’te- ploče koje su služile kao zvonik. U Osmanskom periodu zvona su bila zabranjena, osim u mjestima Oćevija i Podmilačje. Zbog toga su se kovači dosjetili da naprave nešto što zvuči kao zvono, a nije zvono. Ta’te su dvije ploče, obješene na užad, u koje se udara naizmjenično čekićima. Do prije otprilike 130 godina stajale su u mnogim mjestima širom BiH, a danas su ostale samo ove vranačke.
Nakon Kreševa, organizirana je posjeta Fojnici. U malom selu Lužine u svom domaćinstvu goste su dočekali Josip i Milica Tuka. Ova porodica prva je počela s nuđenjem usluga u okviru ruralnog turizma te svojim gostima nude hranu i smještaj. Od Projekta su dobili subvenciju namijenjenu adaptaciji objekta. Inače, radi se o poljoprivrednicima, koji se nikada nisu bavili ovim poslom te su malo po malo širili svoju ponudu. Bračni par Tuka nudi domaće poljoprivredne proizvode, domaće sokove, džemove, rakije, likere itd. Posjeta ovom domaćinstvu ne može proći bez degustiranja maglica-tradicionalnog jela fojničkog kraja, (tijesto preliveno jogurtom i bijelim lukom). Danas imaju posjetioce iz BiH, ali i inozemstva, najviše iz Francuske i Belgije.
Odmor u Fojnici i Varešu
Egzistenciju zahvaljujući ovom projektu obezbijedile su Ivana Miličević i porodica Tutnjević. Miličević nudi proizvode na svojoj farmi Eko Iva na kojoj možete pronaći razne vrste kravljeg sira.
„Poslijeratni period bio je malo nezgodan i s obzirom na to da nisam znala čime da se bavim, jer sam tekstilni radnik, nabavila sam jednu kravu, trenutno ih imam pet, nekada i više. Vidim se u ovom poslu, iako je teško -teško je proizvesti, skupa je hrana. U to je uključena i obrada zemlje, skupljanje sijena da bi se došlo do mlijeka. Od mlijeka pravim sir-punomasni, dimljeni i svježi. Specifično za ovaj sir je da je tradicionalan, ne sadrži nikakve konzervanse“, kazala je Miličević.
Bitno je naglasiti da su ovi sirevi obišli čitav svijet, a nedavno su stigli čak i u Aziju. Sir se može naći i u trgovinama, a dobar dio preko prijatelja ide za dijasporu. Inače, recept je naslijedila od svoje majke, a svoje znanje unaprijedila je raznim edukacijama i ono što je najvažnije, sirevi na svim analizama imaju i više nego zadovoljavajuće rezultate.
Porodica Tutnjević bavi se već 12 godina proizvodnjom pripravaka od voća, povrća i ljekovitog bilja.
„Sve što se može naći u prirodi moja kćerka, suprug i ja beremo, proizvodimo, pakujemo i prodajemo. Od proljeća krećemo sa jagorčevinom, sušimo je i pravimo sirupe, ali uglavnom za vlastite potrebe i prijatelje jer je neisplativo. Od bobičastog voća brusnice, borovnice, kupine kao i od drijenka, smreke, šipurka pravimo sirupe, sokove, džemove, likere. Od jedne vrste voća pravimo pet do šest vrsta proizvoda i plasiramo na tržište“, istaknula je Džemila Tutnjević.
Na pitanje kako napraviti pravu kombinaciju biljaka koja će biti ljekovita, Tutnjević kaže da je to nešto što je učila čitav život, ali i da je puno znanja stekla kako o proizvodnji tako i o marketingu, načinima plasiranja proizvoda, dizajnu ambalaži, zahvaljujući edukacijama i radionicama koje je organizirao Alterural, ali i od svojih kupaca. Njihovi proizvodi mogu se naći ispred Reumala u Fojnici, u nekoliko trgovina u Sarajevu, Tuzli i Zenici, učesnici su svih sajmova po BiH, a dobar dio prodaje vrše i putem društvenih mreža. Njena kćerka Ševala nastavlja tradiciju svoje majke od koje uči te je registrovala obrt Dar prirode, gdje proizvodi i prodaje svoje proizvode. Proizvodi su prirodni, kvaliteni te povoljni- cijena većine proizvoda je pet KM.
„Iako je stresno jer je potrebno sve to nabrati, napraviti proizvode i prodati da bi prehranili porodicu, volim svoj posao jer sam na otvorenom, u prirodi i sama organiziram svoje vrijeme“, dodaje Tutnjević.
Prvi dan turističke posjete završen je posjetom predivnom Prokoškom jezeru, udaljenom 23 kilometra od Fojnice, smještenom na 1.670 metara nadmorske visine na planini Vranici. Sve više posjetilaca, uglavnom u ljetnim mjesecima, posjećuje ovo jezero te lokalno stanovništvo nudi usluge smještaja i domaću hranu. Jedan od takvih objekata je i Koliba, čiji je vlasnik Eduard Slađo.
„Na Prokoškom jezeru sve je više turista, posebno iz arapskih zemalja, što je omogućilo mještanima novi izvor prihoda. Ova oaza je prohodna negdje od maja do oktobra i može se doći autom, a u ostalom periodu je idealno za planinare. Trenutno pokušavamo obnoviti planinarski dom i koji bi trebao biti otvoren za sve one ljude kojima bi ovaj vid smještaja više odgovarao. Nezamislivo je da u ovoj predivnoj prirodi gdje ima sve više turista nema nijedan društveni objekat nego su isključivo privatni objekti“, istaknuo je Slađo.
Koliba nudi smještaj kapaciteta 20 kreveta, a gosti mogu i pojesti odličnu teletinu ispod sača sa krompirom ili pitu koju pripremaju mještanke. Prokoško jezero je idealan izbor za one koji žele uživati u miru, zelenilu, čistom zraku, a s obzirom na to da je teško „uhvatiti“ mrežni signal na mobilnom telefonu, savršeno je za one koji žele pobjeći od gradske buke, ali i svakodnevnih problema i obaveza. Savjet svima onima koji odluče provesti vikend na ovom lokalitetu je da ujutro ustanu ranije i uživaju u izlasku sunca, kafi i doručku koji uključuje domaće proizvode.
Drugi dan turističke posjete bio je rezeviran za posjetu seoskim domaćinstvima na području Vareša. Stanovnice sela Strica su još i prije rata nudile usluge smještaja, što je sada obogaćeno i gastro ponudom te mogućnošću bavljenja biciklizom i planinarenjem.
„Iznad sela nalazi se izletište koje se zove Obla glava na kojem je izgrađen teren za nogomet, odbojku, uređene su kućice, uređena je i trim staza do susjednog sela. Tu je i restoran Ribnjak gdje se može pojesti odlična potočna pastrmka, od kojeg možete putem Zdrave hrane, napraviti krug kroz šumu oko Strice, Zaruđa i sa izletišta uređenim putem ponovo doći do restorana. U selu je aktivna i proizvodnja i prerada suhog mesa na tradicionalan način, samo so i bijeli luk, koje se suši u visokim pušnicama. Tu je i farma koka nosilja gdje se od domaćih jaja pravi tjestenina po italijanskoj recepturi, a sve ostalo je domaće“, objasnila je Olivera Franjić, predsjednica Udruge žena Strica-Zaruđe.
U susjednom selu Zaruđe, Mladen Franjić proizvodi jaja, tjesteninu i dimljeni sir.
„Radimo isljučivo kvalitetnu, prepoznatljivu tjesteninu, u kojoj nema boje, u koju idu svježa jaja sa naše farme, kvalitetno brašno, izvorska voda, a počeli smo raditi i tjesteninu od heljde. Zahvaljujući Alteruralu i ženama koje se trude napraviti neki napredak u sredinama kao što je ova, imamo dosta proizvođača, selo živi i bitno je naglasiti da je ključ uspjeha zajedništvo“, kazao je Mladen Franjić.
Osim ovih sela, na području Vareša je i Oćevija, selo posljednjih kovača u Evropi koje je sačuvalo tradicionalni, srednjovjekovni način kovanja željeza. U suštini, kovačnice u Oćeviji pokreću se na vodu, a zahvaljujući riječici Oćevijici, gdje kovači imaju hladni i topli izvor vode tako da zimi voda ne ledi. Nažalost, polako ovaj način kovanja izumire i u Oćeviji, trenutno su aktivna tri kovača i jedan od njih je Alojzije Vijačkić. Danas uglavnom proizvodi posuđe, uglavnom setove za sač, a manje alat. Svoje proizvode šalje čak za Ameriku i Australiju.
„Najviše prodajemo ljudima koji dođu u BiH na odmor i cijene su od 80 KM do 500 KM. Ovo je teško raditi, a ja sam navikao i ne znam raditi ništa osim ovog. Prije rata znali smo proizvesti za sezonu oko 7.500 motika, a prošle godine sam ih napravio oko 250 i nisam ih uspio prodati. Ovaj zanat izumire jer mladi nisu zainteresirani naučiti i nastaviti ovo raditi“, kaže Vijačkić.
Nakon posjete području srednje Bosne, moglo se vidjeti da se sela polako bude. Iako su mještani nastavili da se bave poljoprivredom, pronašli su i nove načine za zaradu. Uz sve ono što naša zemlja nudi, uz adekvatna ulaganja, ruralni turizam mogao bi postati značajan segment turističke bh. ponude. Ljudi vole svoja imanja i žele ih očuvati te bi upravo ulaganje u ruralni turizam moglo biti ključ zadržavanja ljudi na selima, ali i u BiH. Uspostavljanje veze između poljoprivrede i turizma može postati ključna usluga za budućnost zemlje i šansa za opstanak malih poljoprivrednih gazdinstava.
Izletište inspirirano western filmovima
Iznad sela Zaruđe kod Vareša, Josip Babić izgradio je izletište Wigwam, prvenstveno radi vlastitog užitka, a zbog ljubavi prema western filmovima, izletište je u tom stilu. Prije deset godina Babić je počeo s izgradnjom, a prije tri godine zvanično je počelo s radom.
„Napravio sam ovo čisto da bi imao sa suprugom gdje sjesti i popiti kafu. Onda smo napravili mali objekat radi hladovine i ljudi su zastajali pitali da li mogu ovdje nešto pojesti i popiti i tako je počelo“, kazao je Babić.
Izletište najviše posjećuju domaću turisti, posebno oni koji žele da pobjegnu od gradske gužve te mogu uživati u odličnoj hrani, domaćem siru sa uštipcima, roštilju, domaćim sokovima, mogu šetati i rekreativno jahati konje.
