Na prvi pogled reklo bi se periferno pitanje kada je u pitanju biznis. Međutim, ako zavirimo malo dublje vidjećemo da se i u području sporta i rekreacije, odnosno fizičke kulture uopće, odvija itekakva poslovna aktivnost u kojoj legalno, polulegalno i ilegalno učestvuju brojni menadžeri, sportski radnici i funkcioneri, direktori škola, profesori i nastavnici fizičkog vaspitanje i naravno, roditelji i djeca.
Da prvo za one koji su svjesno ili nesvjesno manje upućeni u ovo područje definiramo pojam fizičke kulture i sporta.
Sa stručnog i naučnog aspekta fizička kultura se definira kao društvena djelatnost koja vodi brigu o fizičkim sposobnostima čoveka, njeguje različite oblike vježbanja i pravilnog rada, s ciljem održavanja i unapređivanja fizičkih sposobnosti društva. Zašto nam je to potrebno, razlog je jednostavan. Da bi održali i unapijedili funkcionalno fiziološke sposobnosti organizma moramo se kretati. Ako samo sjedimo i ležimo tijelo atrofira, idemo direktno u propast. A danas je takvih vrsta rada sve više.
Sport je, pak, dio fizičke kulture gdje se kroz različite vrste kretnji stiču sportsko – tehnička znanja, sve do postizanja vrhunskih dostignuća u amaterskom i profesionalnom sportu. S ontološkog stanovišta fizička kultura je vježbanje i treniranje svakog čoveka i društva u cjelini, a sport odabranih za određenu vrstu i disciplinu. No, i profesionalci najvišeg ranga moraju stalno vježbati, da bi suzbili negativne aspekte pojedinih vrsta sporta.
Upravo iz pomenutih razloga, svaka država i društvo koje drži do sebe izuzetnu pažnju poklanja fizičkoj kulturi i sportu, izdvajajući značajan dio budžetskih sredstava, neke države i do 10 posto svih javnih prihoda (Kina, Rusija, SAD, Velika Britanija, skandinavske zemlje) za fizičku kulturu i sport, tjelesno i mentalno zdravlje svog društva.
SAD na čelu
Ako poimate da je naprimjer u Sjedinjenim Američkim Državama sport i fizička kultura samo ono što stalno gledamo na kablovskim programima, profesionalne košarkaške, ragbi, hokejaške, bejzbol lige, a u novije vrijeme i nogometna liga, ili bokserski dueli u Las Vegasu – grdno se varate. To je samo dio profesionalnog sporta koji je organiziran kao svako privredno društo, s ciljem ostvarivanja dobiti. Može se kupiti i prodati ili imati dionice na berzi, ako je organizirano kao dioničko društvo.
Nije to specifikum samo SAD, već svih dobro organiziranih država ili onih koje se trude da postanu takve. Profesionalne lige postoje i u drugim državama, a postoje i međunarodna profesionalna takmičenja u kojima se vrte milijarde. Košarkaška liga SAD ili profesionalna fudbalska liga Engleske imaju direktne godišnje prihode koji premašuju 100 milijardi dolara i čist dohodak (svaka liga pojedinačno) veći nego ukupan godišnji bruto domaći proizvod (BDP) BiH, koji je prošle godine iznosio cca 32 milijarde KM ili oko 18 milijardi u američkim dolarima.
Profesionalne lige se u pomenutim državama ni u jednom zakonu o sportu i fizičkoj kulturi direktno ne pominju. To je privredna djelatnost za gledaoce, ali se do detalja razrađuje nešto drugo, opća fizička kultura i sport iz kojih profesionalne lige crpe talente, ne samo u ovim već i svim drugim sportovima.
No, ne zanemaruje se ni ostalo, obavezni sport i fizička kultura za sve, bez obzira na sposobnosti, čak sa posebnim akcentom na invalidna lica. Zakoni o obrazovanju i socijalnoj politici SAD, potom zakoni o urbanizmu i gradnji imaju posebne odredbe šta sve mora imati svaka urbana zajednica, škole i koledži kada su u pitanju sportski objekti.
U svakoj američkoj državi tako, na tri hiljade stanovnika mora postojati atletski poligon, sportska dvorana, otvoreni ili zatvoreni bazen za plivanje čije su usluge besplatne. Plaća ih društvena zajednica.
Isto tako, javne i privatne osnovne i srednje škole su tipizirane, u osnovnom obrazovanju u prosjeku na hiljadu đaka, sa svim pratećim sadržajima, univerzalna sala za sport i priredbe, bazenom odgovarajućih dimenzija i vanjskim terenima. Svi učenici iz udaljenijih mjesta dovoze se i odvoze besplatno školskim autobusima. Predmet koji se bavi sportom zove se slično kao i kod nas fizičko vaspitanje ili obrazovanje (physical education). Postoje i profesori za slobodne sportske aktivnosti i sistem takmičenja u raznim sportskim aktivnostima. Praktično, baza pionirskog pa i omladinskog sporta nisu sportski klubovi, već škole.
Fizičkim obrazovanjem su zakonski obuhvaćeni svi koledži, privatni i javni. Iz njih se crpi baza za amaterske i profesionalne sportske klubove, a direktna baza su za atletiku, gimnastiku i plivanje kao bazične amaterske sportove. Američka amaterska košarkaška liga koledža gotovo je isto toliko popularna kod gledalaca kao NBA profesionalna liga.
Da ne bi pomislili da je tako samo u SAD, naglašavamo da je po istom principu organiziran sport i fizička kultura i u drugim uređenim državama, bez obzira na društveno uređenje. Pogledaje malo na TV kanalima periferne sportove, sve je više atletičara i gimnastičara iz Turske, Brazila, Irana, arapskih zemlja, uz sportiste Afrike koji dominiraju u atletici zbog svoje građe i muskulature, a i vitalnog kapaciteta pluća koji je poboljšan zbog adaptacije na višu temperaturu.
Bh. specijaliteti
Fizička kultura i sport su, dakle, za svaku državu i vlast koja misli na sebe, djelatnost od prvorazrednog značaja. Ništa bolje ne reprezentira jedno društvo i zdrav život kao to. Gdje je Bosna i Hercegovina na toj ljestvici?
Za našu fizičku kulturu i sport značajna su tri perioda, u Kraljevini Jugoslaviji, SFRJ i današnjoj Bosni i Hercegovini. U Kraljevini Jugoslaviji, tjelesnom vježbanju davan je veliki značaj. Imala je ministarstvo za fizičko vaspitanje naroda koje je vodilo brigu i finansiranje organizacije Soko, koja je oganizirala i provodila sportsku aktivnost.
Radi ilustracije, u Sarajevu u Mis Irbinoj ulici i danas postoji Sokolski dom, koji se danas koristi za razne (uglavnom kafanske) namjene, izgrađen dobrovoljnim prilozima 1936. godine i radnim akcijama sportski nastrojenog naroda. I u mnogim drugim mjestima izgrađeni su sokolski domovi na sličan način.
U Socijalističkoj Jugoslaviji fizička kultura i sport bili su jedan od postulata državnog sistema. Briga o tome povjerena je Savezu za fizičku kulturu Jugoslavije, koji je nastavio tradiciju Sokola pod imenom DTV Partizan. Sport i fizička kultura doživjeli su takvu ekspanziju, da ih ni jedna državna vlast i da je htjela nije mogla ingnorirati. Iz DTV Partizana izrasli su brojni sportski savezi i klubovi koje je sistem finansirao. I danas se na tlu BiH slave brojne olimpijske i druge medalje iz tog vremena.
Onda je došao period Bosne i Hercegovine kao suverene države. Sport je ustrojen tako da se na nivou države o njemu brine Ministarstvo civilnih poslova i Sportski savez BiH, isključivo o takmičarskom sportu.
Pored njega, na nivou države postoji još Olimpijski komitet BiH koji se brine o izboru i odlasku sportista na olimpijske igre te savezi za pojedine sportove koji se isključivo brinu o takmičarskim ligama na nivou države. Naime, ma koliko neki željeli da i sport podijele na entitete i kantone ne ide, jer bi konkurencija bila nikakva i sport bi izgubio glavni smisao, da masovnost gradi kvalitet i privlači publiku.
Ustrojstvo Sportskog saveza u Bosni i Hercegovini, dakle, uveliko prati administrativnu podjelu države, tako da osim njega kod većine sportova postoje samostalni entitetski i kantonalni savezi te na nivou Distrikta Brčko. U Federaciji BiH postoji 37 sportskih saveza, u Republici Srpskoj 35, a u Distriktu Brčko tri sportska saveza.
Kako smo naglasili, svako radi za sebe. U ostalim dijelovima sporta i fizičke kulture savezi nemaju izvršnu ulogu. Ne postoji nijedno tijelo ili organ u BiH koji bi se bavio masovnim sportom i fizičkom kulturom stanovništva. Nekadašnja imovina DTV Partizan promijenila je svrhu i ulogu, a većina i namjenu. Neki su prodani u privatizaciji i postali uredi, zatvorene pijace i kafane.
Finansiranje fizičke kulture i sporta iz budžeta je na tankim nogama. Prema podacima o izvršenju budžeta za sport na nivou Vijeća ministara BiH, uključujući i Olimpijski komitet, u 2018. godini izdvojeno je 9,7 miliona KM, na nivou Federacije BiH transferi za sport od značaja za entitet iznosili su 1,277 miliona KM, a u Republici Srpskoj 1,344 miliona KM! Što će reći, sav teret sporta je na kantonima, općinama i pojedinim sportskim savezima koji se snalaze kako znaju i umiju da bi finansirali svoje klubove i sebe same.
Nerijetko se nalaze mecene u vidu pojedinih poslovnih ljudi koji će iz samilosti ili vlastitog interesa ulagati u sport, radi reklame pa čak i inata da pokažu vlastima koliko vrijede ili ne vrijede. Ovo je posebno izraženo u famoznoj profesionalnoj (kakvog pretencioznog naziva) Premijer fudbalskoj ligi BiH.
Čast izuzecima, nađe se neki menadžer koji iz vlastitih pobuda uloži milion -dva u neki mali klub i malo mjesto, pa za godinu dvije eto ga u Premijer ligi. Dok traju pare kupuju se fudbaleri, košarkaši, rukometaši. Kad nestane para sve se raspe, profesionalni sportaši idu tamo ko će dati više, sele se kao ptice selice iz gnijezda u gnijezdo.
Ljubim djecu
Kako se vidi iz podataka o finansiranju, za djecu i školsku fizičku kulturu pa i za odrasle koji bi se htjeli baviti sportskom rekreacijom nema ništa. Djeci preostaje škola i časovi fiskulture i lomatanje po poljanama i školskim igralištima, jer se nastavnicima ne plaćaju sekcije, a i nema ih u obrazovnim programima.
Odraslim, pak, na raspolaganju stoje brojni privatni fitnes kabineti i teretane, sale i bazeni, naravno onim koji mogu da plate. Nema više društava za tjelesno vaspitanje, niti njihova imovine, a niti bilo kakve institucionalne potpore. BiH je valjda jedina zemlja koja više nema nijednog čestitog kluba sportske gimnastike niti takmičenja ove vrste na nivou države.
Međutim, u općem sportsko – rekreativnom rasulu kada je u pitanju masovan sport i fizička kultura, neki su se snašli i privatizirali ovu djelatnost. Kako je ostalo dosta sportske i rekreativne infrastrukture iz socijalističkog perioda, a od države nije više bilo inicijative ni novca da se ona popuni, uskočili su drugi pa i pojedini sportski savezi.
Svjedoci smo tako više hiljada novih judo i karate klubova, break dance sekcija, sekcija ritmičke gimnastike, dizanja tegova, škola plivanja i čega sve ne po zakupljenim terminima u školskim salama i sportskim dvoranama, javnim i privatnim bazenima.
Školske oglasne table i mjesta javnih oglašavanja puni su ponuda, da dovedete djecu i upišete ih u sekciju. Čak se i sportski klubovi okreći tome. Djeca, naravno željna kretanja, a roditelji puni ambicija da dobiju sportsku zvijezdu pristaju na sve.
Učlanjenje u sekciju ili klub itekako košta, u prosjeku samo članarina 40 do 50 KM mjesečno. No, to nije sve, tu je i nabavka opreme, odvođenje i dovođenje djece, a i u takmičenjima i cijeni koštanja sala učestvuju roditelji.
Ništa nema džaba. Roditelji plaćaju i iznajmljene autobuse za odlazak na takmičenja u druga mjesta, pa i inozemstvo, osvježavajuće napitke i jelo, pozivaju se da prate djecu, zapravo roditelju su najvjernija publika, plaćaju ulaze, navijaju i plješću. Koliko smo informirani, u nekim klubovima plaćaju i medalje i diplome koje se dijele šakom i kapom.
Vjerovali ili ne, čak i pojedini klubovi Premijer lige u nogometu imaju takve plaćene sekcije umjesto vlastitog podmlatka. Dječica igraju, roditelji plaćaju, od štucni do kopački i mjesečne članarine ne ispod 50 KM. Nema veze ima li smisla i talenta, svi igraju i vježbaju, samo ako plate.
Šta činiti
Evidentno je da je sport, rekreacija i masovna fizička kultura u BiH prepuštena angažmanu pojedinaca i grupa koji u tome vide materijalnu korist, s relativno malim uplivom nadležnih organa i institucija sistema, posebno kada je u pitanju organizacija i finansiranje ove djelatnosti. Doduše na svim nivoma sistema postoje adekvatni zakoni, ali su oni uopćeni bez jasnih ciljeva kako i na koji način finansirati ovu djelatnost.
Javni interes u sportu ostvaruje se sufinansiranjem iz sredstava budžeta i on bi se ubuduće morao jasno precizirati. Nije dovoljno, kako stoji u većini zakona, samo reći da se sportskim klubovima i društvima za fizičku kulturu utvrđuju olakšice kod izgradnje objekata i redovne aktivnosti. Potrebno ih je precizirati, kao što je u državnom zakonu jasno rečeno da se zakonima iz oblasti poreske politike, pravnim i fizičkim licima koja ulažu sredstva u razvoj sporta i fizičke kulture, uložena sredstva priznaju kao troškovi oslobođeni poreza.
Sport i masovna fizička kultura u svim uređenim državama je opći društveni interes. Medicinske znanosti dokazale su da se jedino fizičkim vježbanjem mogu neutralizirati negativne posljedice savremenog načina života (nedostatak kretanja), odnosno da se najmanje 50 posto bolesti može liječiti i spriječiti vježbanjem.
Prema tome, potrebno je i u našim uvjetima stvoriti mogućnosti da se besplatno ili s minimalnim naknadama stave na raspolaganje objekti fizičke kulture kakve smo nekada imali. Nema to nikakve veze s ovim ili onim političkim sistemom, potrebna nam je nova organizacija tipa DTV Partizan ili Sokola, bez obzira kako će se zvati za masovnu fizičku kulturu i rekreaciju svih uzrasta.
Kada je u pitanju takmičarski sport, bez obzira da li je amaterski ili profesionalni, krajnje je vrijeme da se uredi ovo područje. Nema smisla da se pravi biznis od stvaranja takmičarskog podmlatka i da se naplaćuje bavljenje sportom u pojedinim klubovima i sekcijama. Svi objekti za sport moraju biti otvoreni svima koji žele da se određenom disciplinom bave, bez bilo kakvih uvjetovanja, uz odgovarajuću selekciju da li je neko za tu vrstu sporta ili ne. Ako nastavimo s dosadašnjim mešetarenjem i izvlačenjem lične koristi od sporta i fizičke kulture neće nas biti nigdje. Po svim parametrima smo na regionalnom dnu u takmičarskom sportu, a i sportskoj rekreaciji.
