Vlasnici privatnih firmi u Federaciji BiH traže od vlasti da se zakonski redefinira pojam nezaposlene osobe, njezina prava i obaveze, a sve je više takvih zahtjeva i iz Republike Srpske.
U Udruženju poslodavaca FBiH, pak, smatraju kako treba ukinuti obavezu uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje od službi za zapošljavanje, odnosno da to treba biti obaveza zavoda za zdravstveno osiguranje. Kako ističu, time bi se napravila jasna distinkcija između onih koji stvarno traže zaposlenje i onih koji su na evidenciji nezaposlenih samo zbog ostvarivanja prava na zdravstveno osiguranje!
Još je ranije iz institucija vlasti najavljena mogućnost da se iz evidencije brišu osobe koje uporno odbijaju prihvat nekog od ponuđenih radnih mjesta, a istovremeno im kantonalne službe za zapošljavanje iz doprinosa registriranih zaposlenih uplaćuju obavezno socijalno i zdravstveno osiguranje.
Rekonstrukciju zavoda i službi za zapošljavanje zatražio je i Federalni zavod za programiranje razvoja, koji traži od Vlade da se ta rekonstrukcija obavi u pravcu provođenja aktivnih mjera zapošljavanja, dovođenje u red evidencije nezaposlenih i ostavljanje na popisima samo onih koji aktivno traže posao. Po njihovom prijedlogu, vlasti moraju preko svojih resornih ministarstava analizirati uticaj socijalnih davanja na aktivno traženje posla i odvojiti socijalnu politiku od zapošljavanja.
Treba pristupiti otvaranju centara za brzu prekvalifikaciju i dokvalifikaciju kadrova na tržištu rada, a također je potrebno unaprijediti sistem praćenja potreba za radnom snagom direktnom vezom s komorama i udruženjima poslodavaca, redefinirati evidencije o zdravstvenom osiguranju nezaposlenih i druge beneficije koje se daju preko službi za zapošljavanje. Novim mjerama trebalo bi neutralizirati ustaljenu praksu, da veliki broj pojedinaca može biti na evidencijama nezaposlenih i odbijati poslove, a istodobno raditi nacrno.
KAKO DRUGI RADE
Predlagači ovih rješenja pozivaju se na primjere iz susjedstva, konkretno na potez Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je u prošloj godini iz evidencije nezaposlenih brisao više od 54.000 osoba, jer su odbijale posao. Doduše, prema Zakonu, mogu se nakon šest mjeseci ponovo javiti, a ako i nakon toga odbijaju posao brišu se trajno iz evidencije.
Hrvatska berza rada, sudeći prema podacima iz mjesečnih biltena Zavoda, nezaposlene osobe najviše hvata na nepridržavanju odredbi o redovnom javljanju savjetniku za zapošljavanje, pa je tako od ukupnog broja privremeno izbrisanih osoba iz evidencije, njih 45.000 brisano jer nisu aktivno tražile posao.
Prema podacima Zavoda za statistiku Hrvatske, ovaj naš prvi susjed na 4.125.700 stanovnika (pad više od 200.000 zbog selenja mladih u inozemstvo) krajem prošle godine imao je 1.432.084 registriranih zaposlenih, od čega 1.206.344 u pravnim subjektima, 206.837 u obrtu i slobodnim profesijama i 19.320 osiguranih zaposlenih u poljoprivredi. Na ovoliki broj zaposlenih dolazilo je svega 138.383 registriranih nezaposlenih na biroima rada, dok je stopa nezaposlenosti iznosila svega 8,8 posto.
Na temelju Zakona o tržištu rada Republike Hrvatske, koji je od 1. januara 2019. godine zamijenio biviši (socijalistički) Zakon o zapošljavanju i socijalnoj brizi o nezaposlenim, ragistrirani nezaposleni koji su na biro rada došli kao tehnološki višak ili usljed stečaja, imaju pravo na novčanu naknadu na temelju osiguranja za slučaj nezaposlenosti ukoliko su im bili redovno uplaćivani doprinosi, potom mirovinsko osiguranje, novčanu pomoć i naknadu troškova prijevoza za vrijeme obrazovanja i osposobljavanja za radno mjesto, jednokratnu novčanu pomoć i naknadu putnih i selidbenih troškova, novčanu pomoć osobe uključene na stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa i novčanu pomoć osobe osigurane na produženo mirovinsko osiguranje na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove. I to je sve, još se na Zavod mogu prijaviti mladi poslije završene škole, koji prvi put traže posao.
U Zakonu o tržištu rada više nema ni riječi o zdravstvenom osiguranju nezaposlenih na berzi rada, što znači da se ono kao socijalna kategorija odvija preko odgovarajućih institucija socijalnog i zdravstvenog osiguranja ili preko drugog zaposlenog člana porodice, dok nezaposleni ne nađe posao ili mu berza ne obezbijedi stalno radno mjesto i rad. Uostalom, zaposleni, a ne njihovi poslodavci, godinama su iz plaća izdvajali za svoje socijalno osiguranje.
Tako je od postanka ovih institucija i u drugim državama Evropske unije. Nema nikakve socijale na tržištu rada, već veoma jasne direktive o naknadama i pravima nezaposlenih koji su uplaćivali doprinose berzama rada, prekvalifikacijama i obrazovanju za slobodna radna mjesta, o radu s nepunim radnim vremenom, o uslugama na unutrašnjem tržitu i mjerama za lakše ostvarivanje prava zajamčenih radnicima u kontekstu slobode kretanja radne snage.
Doprinose na plaće i iz plaća u EU državama shvataju kao vid lične štednje radnika, zakonsko ili slobodnom voljom izraženo izdvajanje za svoje penziono i porodično zdravstveno osiguranje, koje se ne može prekinuti ako silom prilika ostanu bez posla. Oni su obavezan dio naknade na berzama rada (službama za zapošljavanje) u svim državama Evropske unije, prema pomenutim i drugim direktivama.
Drugim riječima, stečeno pravo i ušteđeni novac radnika, plus profit koji fond ostvari za vrijeme uplate doprinosa, pripadaju uplatiocu za sva vremena. Nema tu nikakve neograničene solidarnosti, koja nažalost još uvijek egzistira kod nas iako smo duboko zagazili u kapitalizam. Svaki registrirani zaposleni iz bruto plaće uplaćuje doprinose i na osnovu toga uživa zajamčena prava. Neto plaća je nepoznat pojam!
Uostalom, radni ugovori i plaće u državama EU, u pravilu se utvrđuju u bruto iznosu, a ne neto. Kada, naprimjer, pročitate ili čujete da je satnica u Austriji 15 eura, a najniža plaća 2.640 eura za 176 sati rada, znajte da je to bruto iznos. Neto plaća je nepoznat pojam.
Plaća se nikako se može isplatiti bez zakonskih doprinosa i poreza, kao što to nerijetko čine u našim preduzećima, pa čak i ustanovama. I tako gomilaju dugove, a zaposleni kojim fondovi onemogućavaju korištenje usluga (liječenje) dovode u bezizlazan položaj.
Zamislite šta bi se desilo u jednoj Njemačkoj da radniku koji je 30 godina radio i uplaćivao doprinos, fond njegovog zdravstvenog osiguranje automatski prekine ovjeru zdravstvenih knjižicu, jer je ostao bez posla. A on je 30 godina izdvajao iz svoje plaće npr. 16, 5 posto, ne na neto već bruto iznos, za ovu vrstu obaveznog porodičnog osiguranje.
Figurativno rečeno, poslali bi ljude iz krankenkasse na psihijatrijski pregled da vide jesu li normalni ili zatvor zbog pronevjere njegovog novca. Dok ne dobije novi posao, on će i njegova porodica imati zdravstveno i druga osiguranja iz svoje ušteđene mase. Čak ga sljeduje i dividenda, ako je srećom bio zdrav, pa nije morao koristiti glavnicu, s kojom normalno krankenkasse trguju na berzama i tako uvećavaju njegovu ukupnu sumu.
SPECIJALITETI
Vjerovali ili ne, Bosna i Hercegovina i sve državice nastale na teritoriji bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije i Hrvatske od 1. januara 2019. godine, iz oblasti socijalne politike i doprinosa na plaće i iz plaća imaju zakone prepisane iz bivšeg socijalističkog sistema, koji u novim kapitalističkim odnosima stvaraju ogromne deformacije, da ne kažemo težu riječ, neviđenu pljačku i socijalne razlike na principima neograničene solidarnosti mjesec za mjesec.
Da se vratimo na područje tržišta rada koje je, u tom pogledu, eklatantan primjer. Tako u zakonima o socijalno – zdravstvenom i radno – pravnom osiguranju jasno piše, da osiguranik 30 dana nakon prestanka radnog odnosa, bez obzira na prethodne uplate, gubi pravo na zdravstveno osiguranje, ne samo on već i članovi njegove porodice koji slučajem ne rade, da bi se sami pobinuli za tu sitnicu!?
Nema veze što je babo prije toga godinama uplaćivao doprinos i što se iznos uplata za npr. 30 godina radnog staža popeo na stotinjak hiljada KM, on za 30 dana dobija nogu, ne može ovjeriti zdravstvenu knjižicu!? Njegovog novca više nema, na bazi neograničene solidarnosti pojeli su ga drugi osiguranici i zdravstveni djelatnici na svoje plaće, kao da je njihov, a ne radnika koji su plaćali doprinos. Osiguranik bi dobio nogu, čak i da nikada do tada nije otišao ljekaru.
E sad, u pomenutom slučaju uskače služba za zapošljavanje, kojoj je također babo uplaćivao doprinos, pa će mu kao ona, ako se prijavi, omogućiti ovjeru zdravstve knjižice, uz odgovarajuću naknadu koju služba plaća zdravstvenom osiguranju.
Čak i to bi se dalo progutati, da nije druge kvake, široke ruke službi za zapošljavanje pa većini evidentiranih na birou rada gotovo bez ikakvih kriterija uplaćuje i zdravstveno osiguranje. Podaci o broju zaposlenih i nezaposlenih u BiH to nedvojbeno potvrđuju.
Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, na dan 31. marta 2019. godine u Bosni i Hercegovini je bilo 423.419 osoba na evidencijama zavoda i službi zapošljavanja. Od ukupnog broja osoba koje traže zaposlenje, 237.719 ili 56,14 posto su žene.
U strukturi osoba koja traže zaposlenje, zaključno sa 31. martom 2019. godine, nekvalifikovanih radnika ili sa samo osnovnom školom bilo je 117.036 ili 27,64 posto, polukvalifikovanih 7.917 ili 1,87 posto, KV zanatlija 135.648 ili 32,04 posto, visokokvalifikovanih 1.787 ili 0,42 posto, srednje spreme 119.267 ili 28,17 posto, više 6.452 ili 1,52 posto i visoke 35.312 ili 8,34 posto.
Istovremeno, broj zaposlenih iznosio je 822.275, od čega 351.830 žena, a stopa registrirane nezaposlenosti čak 34,49 posto. To je jedna od najviših stopa registrirane nezaposlenosti, ako ne i najviša u Evropi.
Ako uporedimo podatke iz BiH s datim podacima u Hrvatskoj, vidjet ćemo da je raspoloživa radna snaga (zaposleni i nezaposleni) približno ista, 1.570.467 u Hrvatskoj, naspram 1.245.694 u BiH, ako se uzme u obzir broj stanovnika. Hrvatska, naime, ima 700.000 stalnih stanovnika više nego naša zemlja. Ali je drastična razlika u broju zaposlenih i nezaposlenih, u Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti 8,8, a u BiH 34,49 posto.
Šta nam ovi podaci kazuju? Nedvojbeno, Hrvatska je prelaskom na reformu tržište rada po principima Evropske unije i zadržavanjem zdravstvenog osiguranja samo na nezaposlene koji imaju pravo na novčanu naknadu i uplatu doprinosa, značajno smanjila broj nezaposlenih, samo na one koji stvarno žele posao, po svaku cijenu i bez mnogo izbora. Ostali koji nemaju takve performanse, mogu se za liječenje i odlazak ljekaru obratiti centrima za socijalni rad.
S druge strane, struktura registriranih nezaposlenih u BiH nesumnjivo kazuje da je među njima značajan dio onih koji su tu samo da bi bili zdravstveno osigurani, pa ako je moguće i na ostale načine socijalno zbrinuti, a da egzistenciju grade u sivoj ekonomiji i crnom tržištu rada.
Vjerovali ili ne, ako se malo dublje začeprka moguće je među njima naći i vlasnike preduzeća, koji se prijavljuju na biro kao nezaposlene osobe, pa i njihovih radnika koji vrijedno rade u sivoj ekonomiji, buvljim pijacama, kućnoj radinosti, praonicama, njivama i baštama, gradnji i ilegalnoj trgovini. Imamo i slučajeva da se čak i studenti sa diplomom srednje škole prijavljuju službama zapošljavanja kako bi stekli neku beneficiju!
ŠTO PRIJE, TO BOLJE
Gordijev čvor ovolikog komoditeta u službama zapošljavanja moguće je prekinuti samo radikalnom promjenom postojeće socijalizacije entitetskih zavoda, općinskih i kantonalnih službi.
Biroi rada, pa i više oblici organiziranja, ukratko, moraju se vratiti onome što im je uloga u kapitalističkom društvu kakvo je i u našoj zemlji, svjesna i organizirana zaštita zaposlenih u slučaju da firma propadne ili smanji poslovni aktivnost pa se pojavljuje tehnološki višak, te kao mjesto gdje će se prvo javiti oni koji su završili školovanje, da bi dobili informacije o mogućnostima za posao.
Nisu to nikakve socijale, već interesne ustanove gdje uplatioci doprinosa mogu što prije doći do posla, prekvalificirati se i steći nova znanja koja se traže na tržištu rada. Uostalom, nešto slično imali smo i u bivšoj Jugoslaviji, radničke univerzitete gdje se sticalo znanje i prekvalifikacija za nova radna mjesta.
Da zaključimo, posljednji je čas da u penziju odu rogobatni zakoni o zapošljavanju i socijalnoj brizi o nezaposlenim licima ili osobama i da ih zamijene zakoni o tržištu rada koji adekvatnije reguliraju ovu važnu oblast.
Nažalost, u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju tržište rada još uvijek postoje dva entitetska zakona koji, htjeli mi to ili ne, dijele ovo tržite, umjesto da ga spajaju.
Mi smo jedina država u Evropi gdje je rad podijeljen na Federaciju BiH i Republiku Srpsku. I Brčko distrikt koji očijuka s jednom i drugom stranom. U Federaciji BiH čak je rad jednim dijelom podijeljen na kantone. Niko u svijetu tako na rasparčava tržište rada, prava i obaveze i slobodu kretanja radne snage. Krajnje bi vrijeme bilo da se usvoji jedinstven državni zakon o tržištu rada, bar u načelima, ako ne može na drugi način.
