Svi su složni kako život trostrukog svjetskog prvaka u Formuli 1 Andreasa Nikolausa Laude, poznatijeg kao Niki, zaslužuje i više od jednog filma, onog pod naslovom Utrka života kojeg je snimio Ron Howard. Pluća su mu oštećena još za vrijeme karijere vozača Formule 1, a nakon što je prošle godine prošao transplantaciju, svoju životnu utrku završio je krajem maja u 71. godini života. Mnogi će ga se sjećati po nevjerojatnom oporavku i povratku utrkama nakon što je 1976. godine doživio tešku nesreću na Velikoj nagradi Njemačke. Nakon sportske karijere koju je napustio 1984. godine, Lauda se vrlo uspješno bavio poduzetništvom u zrakoplovstvu, a bio je i jedan od vodećih članova Mercedesovog tima Formule 1.
Crna ovca
Andreas Nikolaus Lauda rođen je 1949. godine u Beču u domu poznatog biznismena i industrijalca Hansa koji se nadao kako će njegov sin nastaviti tamo gdje je on stao, ali dječak kojeg su od milja zvali Niki razmišljao je isključivo o automobilima i jurnjavi u njima. Na užas visokoobrazovanog ostatka porodice, nasljednik Lauda htio je od malih nogu samo jedno – postati najbolji vozač na svijetu i sve je činio da to ostvari.
“Dobar možeš biti samo u onome što te veseli”, poručio je svojima, ali nije naišao na razumijevanje. No, Nikija nije bilo briga. Ralice i traktore u kojima je jurio okolo kao dječak ubrzo su zamijenili automobili, od kojih je prvi bio Volkswagen Buba. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što ga je razbio.
„Formula 1 ne dolazi u obzir“, stigao mu je zatim ultimatum oca Hansa koji je potegnuo čak i veze među bogatim prijateljima kako bi sin ostao bez potencijalnih sponzora ganjajući svoju karijeru. Čak je i njegov djed, član Nadzornog odbora Prve austrijske banke, svojevremeno upropastio Nikijev sponzorski ugovor, ali ni to nije pomoglo. Efekt je bio sasvim suprotan. Niki Lauda se preko životnog osiguranja zadužio sa dva miliona šilinga kojim je platio svoje mjesto u bolidu Marcha u Formuli 2.
„Možda sam zato postao tako dobar u bolidu”, rekao je jednom.
Međutim, uprkos talentu kojeg je pokazivao na stazi, Laudini rezultati u početku nisu bili impresivni i nije ostvario nijednu pobjedu u Formuli 2, ali tvrdoglavo je nastavio svojim putem, digao još jedan kredit i kupio mjesto u elitnom automobilističkom takmičenju, za volanom F1 britanske momčadi BRM. Peto mjesto u Belgiji u bolidu koji je bio slab i previše se kvario privuklo je pažnju onih najmoćnijih, no Laudin odnos s porodicom zauvijek je pukao.
“Zaboravite na porodični posao i ne morate mi pomoći. Uspjet ću sam. Samo zapamtite jedno – kad postanem prvak svijeta, nemojte me tražiti. Tada neću biti vaš sin, vaš unuk, niti niko ko vas poznaje”, poručio je svojevremeno svojima Niki i zakoračio u okrutan svijet u kojem ga je čekala neizvjesna budućnost. Nikada se nije pomirio sa djedom i kasnije je gorko žalio zbog toga.
Streloviti uspon
Nakon početnih problema u karijeri početkom sedamdesetih krenuo je streloviti uspon Laude na sam vrh Formule 1. Svom sportu pristupao je poput najpedantnijeg inženjera, igrao važnu ulogu u unaprjeđenju bolida, a na stazi je vozio precizno i kalkulirano, bez suludih improvizacija i s pravilno određenom dozom rizika.
Baš tih godina Ferrari je upao u rezultatsku krizu, poput ove današnje i punih deset godina čekao je na titulu prvaka svijeta. Italijanska momčad odlučila je za volan svog bolida dovesti Švicarca Clayja Regazzonija, ali htjeli su potpuno promijeniti vozačku postavu i zaposliti još jednog talenta. Kad je Enzo Ferrari pitao Regazzonija što misli o Laudi koji mu je bio timski kolega u BRM-u ovaj ga je nahvalio i praktično mu omogućio dolazak u veliku ekipu 1974. Godine, koju je kao šef preuzeo Luca di Montezemolo koji je ambiciozno ciljao povratak na vrh. S pobjedničkim bolidom u rukama Lauda je procvjetao. Već u prvoj utrci za Ferrari završio je drugi u Argentini, da bi zatim u Španiji ostvario prvu pobjedu. Na čak šest utrka startao je s prve pozicije, no mehanički problemi kao i neiskustvo u pojedinim situacijama ipak su ga zaustavili u borbi za naslov pa je završio tek četvrti u ukupnom poretku.
“O porazima se uvijek isplati raspravljati, jer iz neuspjeha možeš više naučiti nego iz pobjeda”, tvrdio je Niki.
Sljedeće sezone sve je sjelo na svoje mjesto i austrijski je vozački as sa 26 godina proslavio prvu titulu prvaka Formule 1, vrativši Ferrari nakon 11 godina gdje mu je mjesto. Pet pobjeda bilo je dovoljno da ostavi iza sebe Emersona Fittipaldija i Carlosa Reutemanna i s velikom prednošću zasjedne na tron, o čemu je sanjao. O tome šta znači voziti Ferrarijev crveni bolid štošta znaju i kasniji svjetski prvaci Michael Schumaher i Sebastian Vettel – logotip s crnim propetim konjem na žutoj pozadini obavezuje. Mlad, a tako samouvjeren i hladan na stazi, Bečlija je svojevremeno vratio samopouzdanje slavnom italijanskom timu Scuderia Ferrari. A da je bio spreman na sve, pokazao je već 1973. godine kada je na jednoj trci Britanac Roger Williamson gorio u svom bolidu. Lauda ga je samo obišao i nastavio dalje, a na provokativna pitanja reportera poslije je odgovorio: „Ja sam trkač, nisam vatrogasac.”
Povratak za 42 dana
Ubrzo je upoznao i ženu s kojom je proveo 15 godina života. Marlene Knaus bila je manekenka, vrlo popularna u Evropi i veza s njom za Nikija je bila jednako velika životna pobjeda, s obzirom na to da su ga zbog specifičnog lica i građe zubala zvali Kralj Štakor. U bračnu luku uplovili su 1976. godine, baš uoči najtežih bitki koje su Laudu čekale u životu. Bile su to najopasnije godine u historiji Formule 1. Brzine su povećane u odnosu na početke utrkivanja pedesetih godina, a sigurnost bolida i staza bila je veoma loša. Čak ni proračunati virtuoz poput Laude nije bio siguran, pogotovo kad je na scenu u elitnom takmičenju stupio James Hunt i zaprijetio s McLarenom njegovoj dominaciji 1976. godine. Duel dvije vozačke suprotnosti doživio je kulminaciju u Nurburgringu u Njemačkoj, na više od 20 kilometara dugoj stazi koju su neki ranije s pravom prozvali “zeleni pakao”. Lauda je izgubio kontrolu, udario u ogradu i njegov Ferrari bolid je planuo. Iz Laudinog rezervoara iscurilo je skoro 200 litara goriva. Samo su amaterski snimci zabilježili nesreću, jer zvanične kamere nisu pokrivale tu krivinu. Lauda je pri nesreći izgubio kacigu. Polomljenih kostiju nije bio u stanju izvući se iz zapaljenog bolida, ali kolege vozači Merzario, Lunger, Edwards i Ertl stali su i uspjeli ga iznijeti na sigurno. Lauda je u jednoj knjizi kasnije napisao da je vjerovatno krenuo u trku sa puknutim remenom na zadnjem desnom točku.
“Da sam još deset sekundi bio u bolidu, umro bih”, bio je uvjeren Lauda.
Hitna pomoć ga je prebacila u bolnicu. Imao je opekotine i povrede na plućima. Bubrezi su mu skoro sasvim otkazali zbog nuspojava koje ostavljaju lijekovi. Brat Florijan mu je 1997. donirao jedan bubreg, a njegova kasnija supruga Birgit drugi bubreg. Bolesna pluća su ga stalno mučila. „Pluća su bila najveći problem, ali ljekari su sve uradili kako treba i vratio sam se”, rekao je Niki Lauda kasnije. Samo 42 dana od nesreće Lauda je ponovo sjedio u Ferrarijevom kokpitu. U Monci je završio kao četvrti, iako je zbog tehničke greške pri postavkama bolida morao startati zadnji.
Neumorni letač
Lauda se već sljedeće godine vratio na tron i 1977. godine osvojio svoju drugu svjetsku titulu. No, ljubav njega i Ferrarija pukla je još u japanskoj Suzuki kad je odbio voziti u opasnim uslovima, a s Italijanima se posvađao do kraja i raskinuo veze kad su u momčad doveli Carlosa Reutemanna kojeg je mrzio. Otišao je iz Maranella, doma Ferrarija čim je osigurao novu titulu, čak i prije kraja sezone. U sljedeće dvije sezone s Brabhamom, momčadi Bernija Ecclestona nije mu išlo, a 1979. godine poručio je svima da mu je dosta voziti ukrug i da se želi posvetiti avijaciji. Propustio je dvije sezone u Formuli 1, ali vratio se 1982. godine s McLarenom i to vrlo uspješno. Do treće i posljednje titule stigao je 1984. godine s mladim Alainom Prostom kao timskim kolegom.
Uprkos tome što je Francuz pobijedio u sedam utrka, a Lauda samo u pet, konstantnost i sreća bili su na strani iskusnijeg vozača koji je sa samo pola boda prednosti ostao prvi u ukupnom poretku. Sljedeće sezone Lauda je mnogo odustajao, a onda u Belgiji slomio zglob ruke i 1985. godine odlučio završiti sa svojom avanturom u Formuli 1, s tri titule, 25 pobjeda, 24 pole pozicije i 54 pobjedničkih postolja. Zbog onog što je uslijedilo poslije sportske karijere mediji su ga prozvali „Neumorni letač“. Naime, još za F1 karijere odlučio je povući se sa staze i pokrenuti Lauda Air, a svoju kompaniju uspješno je prodao Austria Airlinesu, dok su njegovi Air Niki i LaudaMotion također bili privlačni drugim kompanijama poput Ryanaira pa su u novom stoljeću pronašli nove vlasnike. Niki je imao pilotsku licencu i povremeno je vozio kao kapetan svoje putničke avione, ali 1991. godine dogodila mu se velika tragedija. Naime, tada se njegov Boeing 767-3Z9ER koji je putovao prema Beču nedugo nakon polijetanja u Bangkoku zapalio i srušio. Niko od 223 putnika nije preživio. Lauda je odmah otputovao u Tajland i nije imao namjere stati dok ne otkrije uzrok katastrofe. Pokazalo se da je uzrok nesreće bila aktivacija potisnih usmjerivača usred leta, što se nije smjelo dogoditi. Iako je istraga onih zaduženih za sigurnost avioprometa donijela zaključak da se nesreća mogla izbjeći od strane pilota, Niki to nije samo tako prihvatio. Otišao je u sjedište Boeinga u Seattle i u njihovom simulatoru testirao ovu situaciju čak 15 puta te nijednom nije uspio spasiti avion. Pokazalo se da Boeing 767 nikad nije testiran pri toj visini u takvoj situaciji. Na kraju je američka kompanija popustila i priznala grešku u električnom mehanizmu zbog koje su se aktivirali kobni poklopci.
Prošlog ljeta popustilo je zdravlje Nikija Laude. Ponovo je uslijedila transplantacija pluća. Na svoj sedamdeseti rođendan 22. februara poslao je audio-poruku preko javnog servisa ORF u kojoj se zahvalio svima: „Vratit ću se opet i onda idemo svom snagom naprijed!” Ta želja mu se nije ispunila.
