Povod za ovu analizu dalo nam je Udruženja poslodavaca FBiH koje je ovih dana upozorilo Vladu Federacije BiH da održi obećanje iz prethodnog perioda i nađe rješenje kako ne bi došlo do najavljenog povećanja cijena električne energije za poslovne subjekte, koje traži Elektroprivreda BiH sa sjedištem u Sarajevu, kao najveći proizvođač i distrubuter električne energije u Bosni i Hercegovini.
Slično upozorenje svojoj Vladi poslala je Unija poslodavaca Republike Srpske još u decembru prošle godine, reagirajući na najavu Elektroprivrede RS da se cijene električne energije za industrijske korisnike u ovom dijelu BiH povećaju za 20 posto!? Srećom, Vlada RS je tada reagirala i za sada stopirala ovo poskupljenje.
Da dodamo i treću krovnu poslovnu organizaciju za struju, Elektroprivredu HZ – HB, koja se također za sada nije odlučila na povećanje cijena industriji, iako u prosjeku ima najvišu cijenu električne energije za domaćinstva, ali za poslovne subjekte drži prosjek oko 45 eura po megawatsatu (MWh), ovisno od djelatnosti i učešću električne energije u lancu proizvodnje. Jeftnija je na 110 i 35 kilovoltnoj, a nešto skuplja na 10 kilovoltnoj mreži.
Nije sve u struji
Električna energija tek je jedan, doduše najvažniji energent. Već ranije su povećane cijene naftnih goriva na vještački način, povećanjem putarine za 15 feninga i nabijanjem marže na taj način, bez poskupljenja (čak i pojeftinjenja) ovog uglavnom uvoznog energenta u nabavci i proizvodnji. Danas imamo cijene naftnih derivata ravne, čak i više, od pojedinih država Evropske unije. Rasla je i cijena uvoznog plina za oko 30 posto, zbog povećanja nabavnih cijena u Rusiji, potom uglja za domaćinstva oko 20 procenata, biomase i peleta gotovo za 100 posto, ogrijevnog drveta za blizu 50 posto itd, itd.
Poslodavci su izračunali da bi pomenuti skokovi cijena, uz najavljeno poskupljenje struje za industriju i proizvodnju, doveli do enormnog rasta troškova proizvodnje, u kojima bi samo električna energija i naftna goriva mogla učestvovati s gotovo 30 posto, da ne govorimo o dugim troškovima rada.
Povećanje cijena električne energije za poslovne subjekte koji se napajaju iz Elektroprivrede BiH, proizvelo bi lančanu reakciju i dovelo do značajnih povećanja cijena svih drugih proizvoda i usluga, kako za privredu, tako i za građane. S višim cijenama električne energije, privreda u BiH umjesto rasta i razvoja ušla bi u fazu u stagnacije, čak i gašenje pojedinih firmi.
Podsjećajući da je u prošloj godini cijena energije već povećana, u prosjeku za 28 posto za poslovne subjekte u Federaciji BiH, Adnan Smailbegović, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH pozvao je Vladu FBiH, nadležne institucije i Elektroprivredu BiH da ispune ranija obećanja, iskoriste pravna sredstva koja im stoje na raspolaganju i ne dozvole novo poskupljenje električne energije za realni sektor. Također, poslodavci koji su potpisali ugovore za narednu godinu očekuju da dođe do potpisivanja aneksa, kojim bi se cijene električne energije vratile na nivo važećih ugovora.
Povećanje cijena Elektroprivrede BiH kao najvećeg proizvođača i distributera u zemlji, prema najavama, trebalo bi iznositi i do 30 posto!? U Udruženju poslodavaca FBiH napominju da postoji pravno rješenje kojim bi se ispunili zakonski uvjeti da se ne povećavaju cijene električne energije za poslovne subjekte te da je potrebna isključivo dobra volja da se to rješenje donese i primjeni. Također podsjećaju da je na sastanku predstavnika Udruženja poslodavaca FBiH s predstavnicima Vlade FBiH, Ministarstva energetike, rudarstva i industrije i Elektroprivrede BiH, predloženo rješenje prema kojem bi cijena električne energije za poslovne subjekte iznosila 47 do 48 eura po MW.
Smatraju neprihvatljivim svako povećanje cijena električne energije za poslovne subjekte, naročito ako se ima u vidu da se traže više cijene električne energije, a da pri tome nije došlo do povećanja cijene ulaznih komponenti za proizvodnju. Naime, rasle su cijene energenata za domaćinstva, što također smatraju neopravdanim, s obzirom na plaće i druga primanja, posebno zaposlenih u realnom sektoru.
Plaće u proizvodnji i proizvodnim uslugama gotovo su 100 posto niže nego u javnom sektoru i javnoj administraciji, uključujući elektroprivrede i toplane, s prosječno najvišim primanjima u zemlji. S rastom cijena električne energije u industriji, ne samo da bi došla u pitanje ionako skromna primanja zaposlenih u realnom sektoru, već i cjelokupna proizvodnja.
Energo anarhija
Energetskim djelatnostima u smislu bh. zakona smatraju se proizvodnja, distribucija, snabdijevanje i trgovina električnom energijom, kao najvažnijom djelatnosti. Tu je, zatim, proizvodnja derivata nafte, transport nafte naftovodima i derivata nafte produktovodima, transport nafte i derivata nafte drugim oblicima transporta, skladištenje nafte i derivata nafte, trgovina naftom i derivatima nafte, potom transport prirodnog gasa, upravljanje transportnim sistemom za prirodni gas, skladištenje i upravljanje sistemom za skladištenje prirodnog gasa, distribucija prirodnog gasa i upravljanje distributivnim sistemom za prirodni gas, snabdijevanje i trgovina prirodnim gasom.
Pod energetskim djelatnostima distribucije i snabdijevanja prirodnim gasom smatraju se i distribucija i snabdijevanje tečnim naftnim gasom, biogasom i gasom iz biomase i drugim vrstama gasa, ukoliko se mogu tehnički sigurno transportirati distributivnom mrežom prirodnog gasa.
Nadalje, tu je proizvodnja, skladištenje i trgovina biogorivom, potom proizvodnja, distribucija i upravljanje distributivnim sistemom za toplotnu energiju, snabdijevanje toplotnom energijom i trgovina toplotnom energijom.
Naćemo ni malo pogriješiti, ako istaknemo da se u ciklusu proizvodnje, distribucije i potrošnje energije u Bosni i Hercegovini ostvaruju ogromni gubici. Prema podacima Evropske unije, ista količina energije u našoj zemlji ostvaruje četiri puta manji nacionalni proizvod nego u prosječnoj zemlji EU, a duplo više zagađuje okolinu. Neproporcionalna eksploatacija uglja prouzrokuje visok stepen zagađenja i ostvaruje ekonomski gubitak i do deset puta viši, u odnosu na standarde EU. Cijeli ovaj gubitak u energetskom sektoru skupo plaćaju građani i proizvodnja.
Energetska postrojenja u Bosni i Hercegovini su stara i prevaziđena. Praktično, mi imamo postrojenja naslijeđena iz vremena socijalističke Jugoslavije. Ništa novo nije izgrađeno, ako ne računamo Termoelektranu i Rudnik uglja Stanari kod Doboja, čiji je investitor i koncesionar kompanija ETI iz Londona i čija cjelokupna proizvodnja uglavnom ide u izvoz, tako da je njen efekat sveden na zaposlenih hiljadu i nešto malo više radnika i rudara, dok bude uglja za proizvodnju struje.
Bosna i Hecegovina, prema podacima Bh. komiteta CIGRE posjeduje relativno skromne kapacitete za proizvodnju električne energije, čak i u širim evropskim razmjerama.
Ukupna instalirana snaga svih postojećih elektrana iznosi 4.173 megawata (MW), od čega 43 posto proizvodnje i opskrbe stiže iz hidroelektrana, a 56 posto iz termoelektrana koje sagorjevaju ugalj na prilično zastarjeli način s koncentacijom CO2 iznad dozvoljene granice. Nijedna termoelektrana nije ujedno i toplana, tako da kompromirana para najčešće odlazi u rijeke i zrak. Samo mali dio, jedan procent, u TE Kakanj i TE Tuzla koristi se za lokalno zagrijavanje ustanova i stanova.
Energija je raspoređena tako da 46 posto proizvodnje pripada Elektroprivredi BiH sa sjedištem u Sarajevu, 38 posto Elektroprivredi RS sa sjedištem u Trebinju i 16 posto Elektroprivredi HZ – HB sa sjedištem u Mostaru, izgleda po principu ko je šta u ratnom periodu jamio, jamio! Brčko distrikt BiH nema vlastite električne energije i pored izvanrednih uvjeta za solarnu energiju, tako da je dobija godišnjim ugovorima s entitetskim elektroprivredama, čija je cijena povoljnija. Za 2019. sklopili su ugovor s Elektroprivredom BiH.
Sastavni dio Elektroprivrede BiH su i rudnici uglja u Federaciji BiH s opremom koja je zastrajela i dugovima (čitaj gubicima i neplaćenim doprinosima) koji prevazilaze pola milijarde KM. I u RS su spojeni rudnici s termoelektranama u jednu proizvodnu cjelinu.
Najznačajniji postojeći hidrokapaciteti su elektrane na Neretvi i pritokama – Rama, Jablanica, Grabovica, Salakovac i Mostar ukupne snage 732 MW. Tu su, zatim, hidroelektrane na slivu Trebišnjice – Trebinje I i II, Dubrovnik (zajedno BiH i Hrvatska) i pumpna elektrana Čapljina u Hutovu s 818 MW ukupno instalirane snage te hidroelektrane na Drini – Višegrad i Bočac (Zvornik) ukupne snage 425 MW, koje koristi Elektroprivreda RS. Struja iz hidroelektrane Bajina Bašta, također na Drini, u potpunosti pripada Srbiji.
Od hidroelektrana još bi se mogle nabrojati Jajce I i II na Vrbasu, ali je njihova instalirana snaga svega 90 MW tako da bez korjenite rekonstrukcije i povećanja dotoka na turbine ne predstavljaju neki veći potencijal.
U postojećim termoelektranama instalirana je proizvodnja od 709 MW u TE Tuzla, 514 MW u TE Kakanj, 276 u TE Gacko i 279 MW u TE Ugljevik. Naravno da se instalirani kapaciteti ne koriste u potpunosti ni u termo ni u hidroelektranama. U Kaknju i Tuzli, naprimjer, postoji šest zastrajelih generatora od po 32 MW koji čekaju temeljitu rekonstrukciju, a takva je situacija i s brojnim drugim kapacitetima.
Izgleda da su trenutno, kada su u pitanju cijene, ugalj i električna energija najjeftiniji energenti. Tako je prosječna proizvodna cijena uglja u bh. rudokopima od 51 do 75 KM po toni, dok su veleprodajne od 80 do 120, a maloprodajne od 100 do 150 KM po toni. Elektroprivrede koje najviše izgaraju ovaj energent (više od 90 posto ukupne proizvodnje), pretvarajući ga u električnu energiju, plaćaju ga po giga đulu (kalorijska vrijednost uglja). Prosječna cijena već se dugo održava se na nivou od oko pet KM za 1GJ.
Pored navedenih elektrana, tek se oko jedan posto elektične energije dobija iz tzv. malih industrijiskih elektrana u tvornicama za interne potrebe (Mittal Steel Zenica. Natron Maglaj), te nešto malo iz minihidroelektrana i jedne jedine vjetroelektrane u okolici Tomislavgrada snage desetak MW. Izuzev hidroelektrana, još se praktično nije ni počelo s izgradnjom obnovljivih izvora energije vjetra i sunca, s kojima Bosna i Hercegovina itekako raspolaže i za čiju gradnju u cijeni struje svaki potrošač izdvaja mali postotak.
Želje i mogućnosti
Evidentno je da Bosna i Hercegovina krajnje neracionalno koristi svoje energetske resurse i da ne posjeduje ni minimum strategije kako bi se planski koristili, unaprijedili i sačuvali. S jedne strane, ne može se poreći da je energija skupa, kako za privredne subjekte tako i za domaćinstva. Teško može opstati bilo koje preduzeće koje za energiju mora izdvojiti 30 posto svojih prihoda i ukalkulirati ih u cijenu proizvoda. Isto tako, nije nimalo laške domaćinstvima koja u sezoni grijanja moraju izvojiti 150 KM za iole pristojniji stan od šezdesetak kvadrata.
S druge strane, cijena energije predstavlja samo frakciju troškova. Skriveni troškovi nalaze se u izdvajanju za subvencije energetskim postrojenjima, pokrivanje troškova koje ostvaruju toplane i lošim uvjetima života u velikom broju domaćinstava tokom zimskih mjeseci. Kada društvo plati sve te troškove, ostane mu veoma malo sredstava za prehranu, odjeću, obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu i investicije u poboljšanje energetske efikasnosti. Bez ulaganje u nove i modernizaciju postojećih kapaciteta Bosna i Herecegovina mogla bi doživjeti opći kolaps u energetskom smislu.
Potrošačke cijene energije demotiviraju privatne investicije u obnovljive izvore energije, a zemlja time zaostaje u tehnološkom razvoju. Loše upravljanje energetskim sektorom odražava se negativno i na poljoprivredu, okoliš, turizam i druge grane privrede. A da se loše upravlja vidi se na svim stranama, u veleljepnim zgradama energetskih centrala, visokim plaćama u energetskom sektoru i neimaštini njenih korisnika, kojima je i najniža cijena visoka s obzirom na mogućnosti njihove produkcije.
Disproporcija je evidentna između želja i mogućnosti: Čitamo, naprimjer, svakodnevno da je Sarajevo najzagađeniji grad u Evropi i svijetu, iako je 44.000 stambenih jedinica prikopčano na centralno grijanje, a 35.000 stanova i kuća na plin. Ali ga mnogi ne koriste, već lože ugalj, jer im je grijanje na daljinu skupo, prema primanjima koja ostvaruju. Kako li je tek tekstilnoj i svakoj drugoj proizvodnji, saobraćajnim preduzećima pri visokim cijenama električne energije i pogonskih goriva.
Pred Bosnom i Hecegovinom nalazi se ključna razvojna dilema, nastaviti s praksom kao do sada i garantirati siromaštvo budućim generacijama ili promijeniti politiku upravljanja energetskim sektorom, okrećući se postepeno prema racionalizaciji proizvodnje i distribucije, obnovljivim izvorima energije i ulaganju u energetsku efikasnost, odnosno pravljenjem iskoraka u razvoju. Postoji indicija da je sada pravo vrijeme za primjenu te paradigme u energetskom sektoru.
Prvo, politika subvencija i ulaganja u prevaziđene vidove proizvodnje dosegnula je stepen ekonomske neodrživosti. Drugo, proces evropskih integracija i međunarodno potpisani sporazumi predstavljaju šansu da se Bosna i Hercegovina priključi trendovima koji vladaju u Evropskoj uniji i time prigrabi šansu za reforme i sredstva iz EU fondova koja će garantirati održivi razvoj.
Trendovi koji su aktuelni u EU po pitanju ulaganja u obnovljive izvore energije zapravo su komplementarni sa održivim razvojem, a ulaganje u energetsku efikasnost proizvelo bi višestruku korist s obzirom na trenutno stanje te obezbijedilo veliki povrat na investicije u relativno kratkom roku. Ključ uspjeha nalazi se u promjeni načina upravljanje javnim dobrima.
Bez stukturne reforme, prema kojoj se javna sredstva ulažu netransparentno i neodgovorno, nije moguće dizajnirati i implementirati politiku energetskog sektora u korist privrede i građana. Smjernice i direktive Evropske unije po tom pitanju predstavljaju svojevrsnu mapu puta za Bosnu i Hercegovinu i od ključne su važnosti upravo za razvoj energetskog sektora.
Kada je energija u pitanju, prije svega mislimo na razvoj proizvodnog sektora. Njemu se mora ponuditi optimalna cijena energije, kako bi iz svoje produkcije mogao platiti radnu snagu, održavati, obnavljati i unapređivati rad s ciljem proširivanja djelatnosto i otvaranja novih produktivnih radnih mjesta. Visoka cijena energije kontraproduktivna je elementarnim ciljevima svakog društva koje se nalazi u fazi početne akumulacije kakvo je naše.
A za energetske poslovne subjekte krajnje bi vrijeme bilo da se okrenu obnovljivim izvorime energije, vodi, vjetru i suncu, ne kao nadomjestak energiji izgaranja fosilnih goriva, već kao važnom prioritetu. Nesporno je da bi društvena zajednica i svaka elektroprivreda trebala subvencionirati pojedinačna domaćinstva, posebno poljoprivredna gazdinstva i mala preduzeća, da se okrenu vlastitim izvorima energije, sunca, vjetra i vode pa i otkupu takvih viškova i stavljanju u sistem.
Tako rade sve EU države. U Danskoj i Holandiji kao nesumnjivo najnaprednijim poljoprivrednim zemljama u svijetu, gotovo svaki proizvođač ima vlastite centrale na biomasu ili energiju vjetra i sunca. Nijedna se nova zgrada ili nastamba ne smije graditi bez tzv. energetskih krovova.To je budućnost energije. Ni mi ne bismo smjeli biti izuzetak.
Postojeći sistem energije u Bosni i Hercegovini, gdje se krčmi ono što je naslijeđeno od bivše države u tri elitne nacionalne elektroprivrede koje jedu same sebe, zreo je za penziju. Sat već zvoni za uzbunu. Bez radikalnih promjena i ulaganja u nove obnovljive kapacitete na kućnom pragu, veoma brzo ćemo se svi skupa naći u mraku! *
Propuh u toplanama
Sarajevo je eklatantan primjer rasipanja energije. Možete samo zamisliti koliko se praznih stanova svakog dana grije i naravno, naplaćuje usluga, jer nisu ugrađeni kalorimetri. Isto je s vodom, jer su stanovi bez vodomjera.
Slična je situacija i u drugim većim gradovima Zenici, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli. Energija se baca kroz prozor. Ako niste znali, kalorimetar i vodomjer, jedan su od uvjeta ulaska u EU. I još mnogo drugih sitnih krupnica.
Povećanje proizvođačkih cijena
„Ako dođe do povećanja cijena električne energije, preduzeća će imati veće operativne troškove. Stoga će morati stavljati i robu u promet po višoj cijeni “, izjavio je Branimir Muidža, predsjednik Vijeća stranih ulagača u BiH i generalni direktor Tvornice cementa Kakanj.
Poslodavci su izrazili nadu da će Elektroprivreda BiH i Vlada FBiH i dalje naći model u kome se, kako kažu, čuje glas privrednika.
Iz TMD Gradačac kažu da je ova tvornica jedan od vodećih proizvođača u metalnoj industriji u BiH, potpuno izvozno orijentirana. Ističu da u ovakvim proizvodnim firmama trošak električne energije iznosi do 30 posto ukupnih troškova. Svako dodatno povećanje cijene električne energije predstavlja prijetnju ispunjavanju obaveza iz ugovora, koje su sklopili s kupcima.
