Venecuela ima najveće rezerve nafte na svijetu, pa ipak, njena ekonomija je smanjena za čitavih 47 posto u pet godina. Uporedbe radi, to je dvaput gore od situacije u kojoj se Grčka našla u vrijeme krize eura, a ukoliko se trend nastavi, bit će gore i od Zimbabvea u vrijeme hiperinflacije, kao i od Ukrajine nakon pada komunizma. Venecuela je na korak od najveće ekonomske štete koju je neka zemlja uopće pretrpjela u posljednje vrijeme, a stvar još beznadnijom čini venecuelanska inflacija, najveća u svijetu.
Međunarodni monetarni fond predviđa da će inflacija u Venecueli doseći 10 miliona posto do kraja ove godine, a kontrola cijena koju je vlada koristila kako bi obuzdala inflaciju dovela je samo do nestašica hrane i lijekova. Zdravstveni sistem je na koljenima, pothranjenost raširena, nedostaje struje i pitke vode. Ekonomska kriza vodila je u humanitarnu krizu, podstičući krizu migracija: oko tri miliona ljudi, ili 10 posto od ukupne populacije Venecuele, iselilo se u susjedne zemlje poput Kolumbije, govore podaci Ujedinjenih naroda.
Za razloge krize u nekad bogatoj Venecueli najčešće se navode pad cijena nafte i socijalistička ekonomija. Venecuelanska privreda jeste ovisna o nafti, koja je bivšem predsjedniku Hugu Chavezu omogućila provođenje socijalnih programa, te nije čudno da je s padom cijena nafte pad doživjela i privreda koju država nije uspjela diversificirati. No, da to nije i jedini razlog svjedoči primjer Saudijske Arabije, zemlje jednako ovisne o nafti koja je uspjela zabilježiti ekonomski rast od 11 posto u posljednjih pet godina, piše Washington Post.
Loše vođenje
Ako pratite Fox News, glavno objašnjenje venecuelanske krize bit će socijalizam ili „radikalna redistribucija“, kako je to imenovao nekadašnji njujorški gradonačelnik Michael R. Bloomberg, koji je ubio venecuelansku zlatnu koku. Ipak, da je to istina, onda bi ista sudbina dočekala spomenutu Saudijsku Arabiju, koja također troši ogroman dio novca zarađenog od nafte na svoje državljane. Osim toga, kako bi, recimo, Danska uspjela podići poreze daleko iznad nivoa na koji ih je Venecuela ikad pokušala podići i još uvijek bilježiti rast?
Istina je da su niske cijene nafte razotkrile razmjere grešaka venecuelanske vlade, koje nemaju veze s oporezivanjem nego s lošim vođenjem. Vlada je preuzimala sektor za sektorom, rudarstvo, poljoprivredu, željezarsku industriju, te otpuštala ljude koji su znali svoj posao da bi na njihovo mjesto dovela one koji su dobri u odanosti vladajućima. Očekivano, to je uticalo na proizvodnju i uskoro je proizvode koji su nekad pravljeni kod kuće trebalo uvoziti iz inostranstva.
Čak ni naftna industrija, u vrijeme visokih cijena nafte, nije mogla pokriti činjenicu pustošenja privrede, budući da je i ona sama bila opustošena. U vrijeme kad je Chavez 1999. preuzeo vlast, Venecuela je proizvodila 3,5 miliona barela nafte dnevno, a proizvodnja je otad pala na manje od trećine te količine. Čavisti su otpustili većinu iskusnih inženjera koji su štrajkovali protiv njih, istjerali strane kompanije te koristili državnu naftnu kompaniju kao kasicu prasicu, čak i kad je proizvodnja nafte počela opadati usljed manjka investicija.
Washington Post vladu Venecuele zato naziva „iznimno kratkovidom mafijom“ koja je, umjesto da zaštiti svoju proizvodnju i fabrike, pljačkala vlastitu industriju sve dok više ništa nije ostalo od nje. Vlada se pretvarala da se ništa od toga ne dešava koristeći dio profita od prodaje nafte kako bi narodu obezbijedila krov nad glavom i zdravstvenu zaštitu, a potom je štampala potrebni novac. No, profiti od nafte su nestali, a štampanje novca je valutu bolivar u potpunosti obezvrijedilo.
Natezanje SAD i Rusije
Sve to dovelo je do današnje političke krize u kojoj se na vlasti bez obzira na optužbe o izbornoj prevari još uvijek drži Nicolas Maduro koji uživa podršku Rusije, Kine, Meksika i Turske, dok podršku samoproglašenom novom predsjedniku, vođi opozicije Juanu Guaidói, predvode Sjedinjene Američke Države, a slijede Velika Britanija, Kanada te južnoameričke države s desnicom na vlasti. Svjetske sile se natječu narativima oko toga šta je pretvorilo venecuelansku ekonomiju u prah i pepeo, piše AlJazeera.
Pozivajući se na kršenje ljudskih prava, SAD su Venecueli uvele sankcije 2014., nakon što su inflacija i nestašica dovele do masovnih protesta protiv Madurove vlade, a vlada odgovorila nasiljem. Administracija Donalda Trumpa je u 2017. uvela dodatne sankcije, koje su Venecuelu učinkovito odstranile sa tržišta kredita, 2018. se usredsredila i na venecuelansku prodaju zlata, a nedavno je uvela sankcije i državnoj naftnoj kompaniji PDVSA. SAD koriste venecuelanske slabosti kako bi provodile ekonomski rat protiv ove zemlje, ocjenjuje Forbes.
Sankcije Venecueli uvele su i Evropska unija i Kanada, a u izvještaju UN-a koji je prošle godine objavio specijalni izvjestilac Alfred de Zayas stoji da su američke sankcije, skupa s evropskim i kanadskim mjerama, odgovorne za pogoršanje nestašica hrane i lijekova, te su doprinijele „mnogim smrtnim slučajevima.“ Ne mareći za to, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton izjavio je da bi nove sankcije mogle „pomoći u sprečavanju daljnjih Madurovih zloupotreba venecuelanske imovine“, kao i da će „sačuvati imovinu za narod Venecuele.“
Dok SAD čine sve da otjeraju Madura s vlasti, ruski predsjednik Vladimir Putin ističe nastavak podrške Venecueli te prijeti „katastrofalnim“ posljedicama ukoliko Trump pošalje vojnu pomoć Guaidóu. Osim što uticajem u Venecueli nastoji napraviti protutežu američkom uticaju u Južnoj Americi, Rusija je tradicionalni privredni saveznik Venecuele još od vremena Huga Chaveza, te se veze dvije države protežu preko nafte, prodaje oružja i kredita, budući da je Rusija ostala jedini voljan zajmodavac Venecueli.
Putin i Maduro, svakako, dijele pogled na američke imperijalističke težnje, ali radi se prije svega o tome da Rusija gubitkom uticaja u Venecueli ima puno za izgubiti: kao zajmodavac venecuelanskoj ekonomiji u nuždi, Rusija i državna ruska naftna kompanija Rosneft Venecueli su pomogli s najmanje 17 milijardi dolara pozajmica od 2006. godine, otkrio je izvještaj Reutersa u augustu 2017. Rusija se u količini novca izdvojenog za Venecuelu približila Kini, a Rosneft se pozicionirao kao posrednik u prodaji venecuelanske nafte širom svijeta.
Kontrola nad venecuelanskom naftom dala je Rusiji veći uticaj i na energetskim tržištima širom Južne Amerike, budući da Rosneft od 2017. dnevno preprodaje 225.000 barela venecuelanske nafte, što je oko 13 posto ukupnog izvoza ove zemlje. Venecuela je Rosneftu prepustila većinu te nafte kao način otplate milijardi dolara u zajmovima koje je Madurova vlada dotad već potrošila. Maduro je naprosto trebao ruski novac za kupovinu hrane i lijekova.
Venecuelanska naftna kompanija PDVSA nastavila je tajno pregovarati s Rusijom i u 2018. te ponudila Rosneftu udio u vlasništvu najvećih državnih naftnih projekata. Kao garant za još jedan zajam od 1,5 milijardi dolara, Maduro je Rosneftu ustupio 49,9 posto rafinerije Citgo, koja se nalazi na američkom tlu, ali je u vlasništvu Venecuele, te je ruska kompanija posredovala u prodaji venecuelanske nafte i kupcima na američkom tržištu. Iz toga je jasno koliki uticaj bi Rusija izgubila promjenom režima u Venecueli, ali i da najnovije američke sankcije znače i veće cijene za američke potrošače.
SAD su, naime, još uvijek najveći kupac venecuelanske nafte te bi prekid te trgovine naštetio objema državama, što čini nedavnu Trumpovu odluku da sankcionira državnu naftnu kompaniju PDVSA na prvi pogled zbunjujućom. Ipak, prema riječima savjetnika Johna Boltona i američkog ministra finansija Stevea Mnuchina, „američki novac zarađen kupovinom venecuelanske nafte služio bi samo legitimiziranju lidera Venecuele“. Svakako, SAD brinu i veze koje Venecuela uspješno održava s Rusijom i Kinom.
„Od početka milenija, Rusija i Kina ozbiljno su zakoračile u Južnu Ameriku, povećavajući obim trgovine i investicija“, istakla je za CNN Helen Yaffe, istraživačica pri London School of Economics, podsjećajući da su se SAD pokušale tome usprotiviti još u vrijeme mandata Baracka Obame. SAD tradicionalno smatraju Južnu Ameriku svojim stražnjim dvorištem i povećanje uticaja drugih svjetskih sila na tom teritoriju uvijek im donosi nemir.
Kina, najveći zajmodavac
Osim tradicionalnih rivala Rusije i SAD, situaciju u Venecueli pomno posmatraju i druge zemlje, među prvima Kina. Kineski novac je već dobrano pomogao Venecueli, budući da su od 2007. do 2016. kineske državne banke u 17 navrata pozajmile Venecueli ukupno 62,2 milijarde dolara, piše CNN pozivajući se na podatke američkog think tanka Inter-American Dialogue. To je više nego što je Kina pozajmila bilo kojoj drugoj južnoameričkoj zemlji. Osim toga, od 2005. do 2015. kineske kompanije su investirale 19,15 milijardi dolara u projekte u Venecueli.
Ipak, Kina je posljednjih godina stavila tačku na investicije u Venecueli, usljed sve većih dokaza da južnoamerička država ne može otplaćivati svoje dugove, te je od 2016. do 2018. vrijednost kineskih investicija u Venecueli iznosila samo 1,84 milijarde. Ipak, u septembru je Kina Venecueli odobrila dodatni kredit od pet milijardi dolara, ističe Wall Street Journal. Ukoliko Maduro napusti predsjedničku poziciju, pitanje otplate duga postat će još neizvjesnije, budući da bi nova vlada u fokus mogla staviti rješavanje nestašica hrane i lijekova umjesto otplate kreditorima.
Slici treba dodati i Tursku, još jednog venecuelanskog saveznika, koja je ojačala veze s Venecuelom nakon pokušaja državnog udara 2016. godine i koja se poistovjećuje s Venecuelom čija još uvijek aktuelna vlada tvrdi da je pretrpjela nekoliko pokušaja državnog udara u posljednjim godinama, uključujući i trenutnu krizu u Karakasu. Turski lideri, naročito predsjednik Recep Tayyip Erdogan, vide Madura kao neopravdanu zapadnjačku metu.
Privredne i političke veze između Ankare i Karakasa i posljednjih mjeseci jačaju, te je Erdogan za nedavne posjete Venecueli kritikovao sankcije protiv ove zemlje, ne spominjući direktno SAD ili Donalda Trumpa. Turski predsjednik je za vrijeme posjete obećao i da će turske kompanije u Venecuelu uložiti oko 4,5 milijardi eura, a Haaretz izvještava da je nedugo po samoproglašenju Guaidóa za novog predsjednika u Venecuelu stigao turski milijarder Turgay Ciner, vlasnik Ciner Group.
Venecuela u Tursku izvozi tone zlata koje se potom ondje prerađuje, a Turska šalje hranu i humanitarnu pomoć u Venecuelu, međutim, političke veze dviju zemalja jače su od ekonomskih, bez obzira što su njihovi lideri na suprotstavljenim stranama političkog spektra. „S gubitkom venecuelanskih saveznika u Argentini i Brazilu, odnosi s Turskom služe kao protuteža. Odnosi s Turskom znače saveznika koji je povezan s Evropom i član je NATO saveza“, istakla je za CNN Helen Yaffe.
