Prije više od 16 godina, u Beču je potpisan Aneks G Sporazuma o sukcesiji imovine bivše Jugoslavije, koji propisuje da “prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembar 1990. bit će priznata, zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba, a bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. decembra 1990. bit će ništavan…“. Sa bosanskohercegovačke strane, navedeni aneks u potpunosti je ispoštovan samo u jednom smjeru i to suprotnom – vraćanjem prijeratne imovine svim pravnim i fizičkim licima iz ostalih bivših jugoslovenskih republika, dok su se aktivnosti usmjerene na vraćanje bh. imovine njenim izvornim vlasnicima, posebno kada je riječ o nekretninama ovdašnjih preduzeća lociranim uglavnom u Srbiji i Hrvatskoj, mahom svele na puko isknjižavanje u pasivne podbilanse, u koje su nagomilani poslovni objekti mjerljivi milijardama konvertibilnih maraka.
Prekinuta šutnja
Nakon dugogodišnje šutnje o ovom problemu, tokom koje su mnogi ubirali profit nelegalno prodajući i iznajmljujući sporne nekretnine, nadležne bh. institucije, u skladu sa zahuktavajućom predizbornom kampanjom, naglo su se sjetile vrijedne imovine prepuštene susjedima tek nakon što je Hrvatski sabor usvojio Zakon o upravljanju državnom imovinom, koji, između ostalog, podrazumijeva i mogućnost davanja u dugoročan zakup nekretnina za koje nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. Da bi se, tobože, spriječila otimačina nekretnina koje je naša država ignorirala duže od četvrt stoljeća, čak je i Vijeće ministara BiH na dnevni red svoje dvije posljednje sjednice uvrstilo Informaciju o aktivnostima u vezi sa zaštitom imovine i prava Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.
No, oba puta uzalud, budući da je u prvom pokušaju ta tačka brže-bolje skinuta s dnevnog reda jer je ustanovljeno da za njeno razmatranje fali jedna “sitnica“ – mišljenje nadležne komisije o tom pitanju (koja se, kako su ustanovili državni ministri, nijednom nije ni sastala), dok se u drugom navratu o njoj nije razgovaralo jer, kako je pojasnio državni ministar pravde Josip Grubeša, “zbog sjednice Predsjedništva BiH dva zamjenika predsjedatelja su otišli ranije i iz tog razloga nismo imali priliku da razgovaramo o ovoj informaciji onako kako smo planirali na početku sjednice“.
“Napravili smo preliminarni razgovor koji se baš ne može računati da su donesene neke odluke, nego da vidimo kako bi to tehnički moglo izgledati na sljedećoj sjednici.
Mislim da mi, prije svega, trebamo vidjeti kako će ta informacija izgledati. Moramo prvo vidjeti šta mi tu tražimo.
Znamo da se i Pravobraniteljstvo uključilo u cijelu priču. Ono što nije dobro jeste to da se Vijeću ministara praktički adresira sva imovina – i ona koja se nalazi na entitetskim nivoima, odnosno ona koja je ranije stavljena kao pasivni podbilans javnih poduzeća. Ako je to tako, onda trebamo znati da je to tako“, glasi Grubešino “pojašnjenje“, koje najbolje ilustrira zainteresiranost i sposobnost nadležnih državnih institucija za rješavanje ovog problema.
U kojoj mjeri i na koji način će na status bh. imovine u Hrvatskoj uticati odredba Zakona o upravljanju državnom imovinom RH, koliko je navedena odredba u koliziji sa Aneksom G i, u tom kontekstu, šta je BiH do sada poduzela da se taj aneks ispoštuje kada je riječ o bh. imovini u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije, ali i zašto je i do danas izostala reakcija na srbijanski Zakon o privatizaciju i stečaju kojim je Srbija još 2014.“nacionalizirala“ sukcesijsku masu koja pripada našoj zemlji te kakve konkretne mjere u vezi s rješavanjem ovog problema možemo očekivati u narednom periodu, pitanja su na koja je Business magazine potražio odgovor u Sektoru za provedbu sukcesije bivše SFRJ i upravljanje imovinom BiH državnog Ministarstva finansija i trezora. No, bez uspjeha, jer šef Sektora Zenit Kelić, kako nam je kratko poručio, od resornog ministra Vjekoslava Bevande nije dobio saglasnost za razgovor o toj temi (i da ju je dobio, teško da bi nam imao šta reći, jer djela Sektora govore mnogo više od riječi).
U Agenciji za privatizaciju FBiH (APF), praktično jedinoj instituciji koja se svih proteklih godina, unatoč ograničenim nadležnostima i blokadi formiranja direkcije za pasivni podbilans, kontinuirano borila za povrat otete bh. imovine u susjednim državama, u konkretnom slučaju nemaju nimalo dilema kada je riječ o lošim namjerama hrvatskih vlasti i saučesništvu domaćih političkih struktura u finalizaciji pljačke Bosne i Hercegovine.
Manjak svijesti
“Privatno mislim da je besmisleno govoriti o ovim ili onim političkim krugovima koji tvrde da je Zakon bezazlen ili da je ovo uvod u definitivno gubljenje imovine. Ja bih prije govorio o nedostatku svijesti o zaštiti interesa države, bez obzira kako se taj nedostatak očitovao – činjenjem ili nečinjenjem.
Moram naglasiti da je Agencija, nažalost, često bila usamljena u borbi za povrat imovine koja pripada privrednim društvima sa prostora Federacije BiH. Proces povrata imovine bio je opstruiran, tekao je vrlo sporo, a sam povrat je vršen uglavnom putem sudova. Na miran način najčešće je vraćena imovina koja je devastirana, što značajno umanjuje njenu vrijednost“, u izjavi za Business magazine ističe direktor APF Amer Bekrić.
Prema njegoim riječima, odredba Zakona o upravljanju državnom imovinom RH koja propisuje da je hrvatsko resorno ministartsvo do sklapanja odgovarajućeg međunarodnog sporazuma ovlašteno dati u višegodišnji zakup nekretnine u izvornom vlasništvu bh. kompanija, u apsolutnoj je koliziji sa Sporazumom o sukcesiji i višestruko štetno za BiH.
“Sama činjenica da se u odredbama Zakona referira na pomenutu Uredbu iz 1992. godine, pa time i Odluku o izuzeću od zabrane raspolaganja iz 1994. godine, govori o samom karakteru Zakona. Mišljenja sam da je ovaj i ovakav Zakon u suprotnosti sa Okvirnim sporazumom o sukcesiji – Aneks G, koji je međunarodni multilateralni ugovor i koji ima jaču pravnu snagu od domaćeg zakonodavstva, a koji je potpisala i ratifikovala i država Hrvatska.
Prije svega, treba potcrtati osnovni postulat Zakona – nevlasnik raspolaže imovinom vlasnika!? Sama činjenica da je Zakon donesen, već je načinio štetu Federaciji BiH, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini. Naime, onog momenta kada je Prijedlog zakona upućen u proceduru u Saboru Hrvatske, potencijali investitori su po automatizmu odustali od najava i iskazivanja interesovanja za kupovinu nekretnina u vlasništvu FBiH.
Agencija je itekako vodila računa o ovoj imovini i učinila značajne iskorake u njenoj zaštiti pred sudovima u Hrvatskoj i utvrđivanju njene tržišne vrijednosti. Možda je neskromno isticati postignuća koje je ostvarila Agencija, ali mislim da opravdano postavljam pitanje “koincidencije“ da se Zakon upućuje u proceduru u Saboru upravo u trenutku kada Agencija raspisuje javne natječaje za prodaju najatraktivnijih dijelova ove imovine.
Nadalje, bojim se da će Zakon i u budućnosti činiti štetu interesima Bosne i Hecegovine, jer, podsjećanja radi, pored FBiH, značajnom imovinom raspolaže i Republika Srpska, kao i država Bosna i Hercegovina. Hipotetički, izdavanje na dugogodišnji zakup, čak i u periodu od 30 godina, može automatski značiti gubljenje imovine, jer će zakupoprimac, sada kao zakoniti posjednik, doći u situaciju da se na osnovu dospjelosti uknjiži kao vlasnik nekretnine.
Nadalje, niko ne postavlja pitanje investicije koju će zakupoprimac morati uložiti da bi objekat doveo u upotrebu, koje troškove će na kraju stvarni vlasnik morati priznati – u ovom slučaju Federacija BiH, Republika Srpska ili država Bosna i Hercegovina“, potcrtava Bekrić.
Ono što je u cijeloj priči zdravom razumu (pa makar on bio i apsolutno laički) najteže razumjeti jeste razlog zbog kojeg je BiH u provedbi Sporazuma o sukcesiji primijenila koncept “tuđe nećemo, svoje dijelimo i šakom i kapom“ i brže-bolje vratila predratnim vlasnicima svu imovinu na koju su prava polagala preduzeća i druga pravna lica iz ostalih bivših jugoslovenskih republika, a nekretnine iz sukcesijske mase koje po Aneksu G pripadaju našoj zemlji, bukvalno halalila. Pritom, oči bode i hrvatsko-srbijansko, a posebno bosanskohercegovačko insistiranje na potpisivanju dodatnih međudržavnih bilateralnih sporazuma, koji su, s obzirom na karakter i pravnu težinu sukcesijskog ugovora i njegovih aneksa, definitvno suvišni (što, uostalom, dokazuje i to što je i Srbiji i Hrvatskoj imovina u BiH vraćena isključivo na osnovu Sporazuma o sukcesiji, odnosno Aneksa G). Čak i da su nužni, enigma je zašto za sve ove godine potpisivanje bilateralnih sporazuma o neriješenim imovinsko-pravnim odnosima sa susjednim državama nikada nije ozbiljno razmatrano ni na unutrašnjem, niti na vanjskopolitičkom planu.
Tranzicijska mafija
Muharem Cero, bivši član Komisije za državnu imovinu BiH, za te nelogičnosti ima vrlo jednostavno objašnjenje, svedeno u kratku konstataciju da “u strukturama bh. vlasti postoje spavači koji rade za susjedne države, ne za BiH…“
“Mi smo tu ispali politički naivni i odmah sve vratili, na šta nam se odgovorilo negativnim reciprocitetom, uz kršenje Sporazuma o sukcesiji koji predviđa primjenu principa bina fide (u dobroj volji), koji smo mi afrimirali i zauzvrat dobili šipak od susjeda.
Postoje osnovane indicije da su tom imovinom prometovale i naše barabe, odnosno da je ovdje jako prisutna takozvana prekogranična tranzicijska mafija u trokutu Bosna i Hercegovina – Srbija – Hrvatska. Tako su nastajali srbijanski, hrvatski i bosanskohercegovački tajkuni, za šta su odgovorne institucije BiH, a direktni izbršioci su bili upravni i nadzorni odbori, menadžerske strukture, resorni ministri i političke opcije koje su participirale u toj priči u kojoj svakako ima elemenata krivičnog djela i za nadati se upravo takvoj vrsti epiloga.
Možemo reći da se u datom trenutku tranzicijska mafija infiltrirala u vlasti i diktirala im dinamiku poteza – i sam hrvatski Zakon o upravljanju državnom imovinom, kao i nedostatak bh. reakcije na njega, jasno upućuje na zaključak da dinamiku diktiraju upravo te strukture koje su ostvarile nezakonitu korist iz cijele priče“, u izjavi za Business magazine Cero naglas izgovara ono što svi vide, ali ne smiju da kažu, uz zaključak da, ukoliko ne bude reakcije bh. institucija i ništa se ne uradi barem u smjeru stavljanja moratorija na sporni hrvatski Zakon, “može se konstatirati da je ovo definitivno završetak kriminalne političke trakavice putem pretvaranja prava korištenja u pravo vlasništva, sa nepopravljivim i nenadoknadivim štetama za BiH“.
Sve u svemu, Hrvatska je našoj zemlji možda čak učinila uslugu usvajanjem zakona kojim je legalizirala raspolaganje otuđenom bh. imovinom, budući da je njime praktično na 30 godina odgođeno uknjižavanje nekretnina u izvornom vlasništvu kompanija iz BiH na nove vlasnike iz hrvatskih i regionalnih političko-kriminalnih krugova. Tim prije što je Zakon usvojen u izbornoj godini i to u jeku predizborne kampanje u kojoj je dokazivanje patriotizma izuzetno važan faktor koji bi, u idealnom scenariju, mogao iznjedriti i poneki konkretan potez usmjeren na zaštitu bh. imovine locirane u susjedstvu.
Bh. imovina u Hrvatskoj
Inače, na APF spisku imovine iz pasivnog podbilansa locirane u Hrvatskoj, najviše je objekata velikokladuškog Agrokomerca. Radi se o 16 poslovnih prostora (sedam u Karlovcu, četiri u Zagrebu, dva u Splitu, po jedan u Cetingradu, Topuskom i Vrginmostu) ukupne površine od blizu 3.000 kvadratnih metara i knjigovodstvene vrijednosti veće od 3,2 miliona KM, devet stanova i kuća (po tri objekta u Rijeci i Karlovcu, dva u Splitu,
jedan u Opatiji) ukupne površine veće od od 3.100 kvadratnih metara i knjigovodstvene vrijednosti veće od tri miliona KM, pet proizvodnih pogona i poslovno-stambenih kompleksa (dva objekta u Batnogi, po jedan u Zagrebu, Rijeci i Karlovcu) površine blizu 20.000 kvadratnih metara i knjigovodstvene vrijednosti veće od šest miliona KM, oko 2,6 miliona kvadratnih metara šuma i zemljišta u Batnogi, Maljevcu i Vrginmostu te o vlasničkim udjelima u hotelima Belvedere i Vrtovi sunca u Dubrovniku.
Ipak, apsolutni šampion u nemarnom odnosu prema vlastitoj imovini u zapadnom susjedstvu su Željeznice FBiH, koje su u Hrvatskoj “zaboravile“ čak 274 lokomotive, vagona, raznih tehničkih objekata i pogona te drugih “sitnica“, ukupne knjigovodstvene vrijednosti veće od 150 miliona KM.
Bosnalijek u pasivnom bilansu ima jedan poslovni prostor u Zagrebu, dok je u Gracu lociran jedan nedostupni objekt Fabrike duhana Mostar, knjigovodstveno vrijedan 90.500 KM.
Sarajevska Fabrika duhana, pak, u pasivnom podbilansu ima tri poslovna prostora locirana u Hrvatskoj (po jedan u Zagrebu, Splitu i Osijeku), ukupne površine 588 kvadratnih metara i knjigovodstvene vrijednosti od blizu dva miliona KM.
Hepok i Hidrogradnja na listi su zastupljeni također sa po jednim poslovnim objektom – u
Zagrebu i Baškim Vodama, s tim što se Hidrogradnja može vratiti u posjed tek za stotinjak godina, kada istekne 99-godišnji ugovor o korištenju “pod istim uslovima kao bivša JNA“.
Elektroprivreda BiH, pak, u pasivni podbilans isknjižila je čak sedam odmarališta na Jadranu, a slično je i sa Rudnikom mrkog uglja Breza, kojem je nedostupno čak 19
nekretnina u Vodicama u kojima ima vlasnički udio.
Borac Travnik u Hrvatskoj ima devet vrsta nekretnina – od poslovnih prostora do šuma,
kojih se praktično morao odreći, dok Merkur Mostar u Pločama, Splitu i Bristu ima oko 600.000 KM knjigovodstveno vrijednu nedostupnu imovinu, ali je nije ni prikazao u pasivnom podbilansu.
Rudnicima mrkog uglja Banovići oteto je “samo“ odmaralište u Gracu, dok su Rudnici
mrkog uglja Kakanj prošli nešto gore, izgubivši udjele u dva hotela u istom jadranskom gradu, gdje je bez vlasničkiog udjela u hotelu Đuro Salaj ostao i Rudnik mrkog uglja Đurđevik (APF putem neposredne pogodbe pokušava prodati taj i joše nekoliko hotela u Gracu, ali kao izvanknjižno vlasništvo, što, pogotovo s obzirom na početnu cijenu od sedam miliona konvertibilnih maraka, iz igre apsolutno eliminira svakog iole ozbiljnog kupca).
Sarajevo-Osiguranje je još i dobro prošlo, s obzirom na to da u pasivnom podbilansu ima jedino 90 kvadrata poslovnog prostora u Pločama, za razliku od Šipad Export-Importa, koji je uspio izgubiti cijelu Luku Šibenik!?
Srbijanski metod
“Kapital u društvenim preduzećima u Republici Srbiji, koja su osnovana od preduzeća čije je sjedište na teritoriji republika bivše SFRJ, privatizovat će se u skladu sa odredbama ovog zakona.
Sredstva ostvarena od prodaje preduzeća iz stava 1. ovog člana, ostaju na posebnom računu ministarstva nadležnog za poslove privrede i koristit će se u skladu sa sporazumima koji regulišu pitanja sukcesije“, glasi član 79. srbijanskog Zakona o privatizaciji i stečaju, usvojenog u augustu 2014. godine.
Naravno, niko u BiH nema informaciju o tome šta je sve i po kojoj cijeni prodato na osnovu navedenog Zakona, niti pokušava na bilo koji način koliko-toliko umanjiti počinjenu štetu.
Ne postoji čak ni zvaničan spisak imovine koju BiH potražuje od Srbije po Aneksu G, osim već zastarjele liste pasivnog podbilansa Agencije za privatizaciju FBiH (APF), na koju je u međuvremenu stavljena oznaka poslovne tajne “čije bi objavljivanje omogućilo zloupotrebu podataka od strane neovlaštenih osoba“, koja, iako okrnjena nedostatkom brojnih nekretnina koje su uoči privatizacije sakrivene iz početnih bilansa preduzeća, vjerno ilustrira štetu koju naša zemlja trpi zbog neangažiranja na njihovom povratu.
U APF registru imovine iz pasivnog podbilansa locirane u Srbiji, na koji su uvrštene i nekretnine koje se nalaze na Kosovu, Agrokomerc je zastupljen sa dva poslovna objekta – u Beogradu (površine 2.418 kvadratnih metara) i Crvenki. U Beogradu je lociran i jedan Bosnalijekov poslovni prostor, nešto veći od 159 kvadratnih metara, a u tom gradu je i jedan Hepokov poslovni objekat površine 400 kvadrata.
Željeznice FBiH nose epitet najvećeg gubitnika, budući da su u Zrenjaninu ostavile čak tri elektromotorna voza, uz jednu prikolicu za elektromotorni voz i jedna teretna zatvorena kola. Fabrika duhana Sarajevo, pak, u Srbiji ima devet nedostupnih poslovnih prostora (po dva u Beogradu i Nišu, po jedan u Kragujevcu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Valjevu i Užicu) ukupne površine veće od 2.000 kvadratnih metara.
Borac Travnik u Srbiji je ostavio čak 24 poslovna prostora (po dva u Rumi i Beogradu, po jedan u Novom Sadu, Zrenjaninu, Bečeju, Apatinu, Vršcu, Nišu, Kosovskoj Mitrovici, Prizrenu, Podujevu, Đakovici, Šapcu, Svrljigu, Prokuplju, Kruševcu, Kraljevu, Šidu,
Srbobranu, Somboru, Svetozarevu i Vrbasu) i tri skladišta (u Nišu, Novom Sadu i Čačku). Mnogo ne zaostaje ni KTK Visoko, sa 12 poslovnih prostora (po dva u Novom Pazaru i
Kraljevu, po jedan u Beogradu, Kragujevcu, Zrenjaninu, Temerinu, Boru, Subotici, Užicu i Sjenici) ukupne površine veće od 27.000 kvadratnih metara.
Krivaja ima jedan nevraćeni poslovni prostor u Inđiji, Oslobođenje stan u Beogradu, a Rudnici mrkog uglja Đurđevik i Šipad Export-Import po jedan poslovni prostor u Beogradu.
Rudnicima Kreka u Srbiji su ostala dva poslovna prostora (u Beogradu i Novom Sadu). Soda-So holding u pasivnom podbilansu ima dva skladišta – po jedno u Staroj i Novoj Pazovi, UNIS-Pretis poslovni prostor na beogradskim Terazijama, a Zrak dva poslovna prostora u Beogradu…
