Prije nego što je odlučio osnovati vlastitu naftnu kompaniju, do prije samo desetak godina, Bryan Sheffield nije imao nikakvog iskustva u ovoj industriji. Bez obzira na to, ovaj tridesetdevetogodišnjak danas se nalazi na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi svijeta i to upravo zahvaljujući naftnoj industriji. Priča o njegovom uspjehu jedna je od najzanimljivijih priča u ionako zanimljivoj novijoj historiji naftne industrije Teksasa. Američki procvat proizvodnje iz naftnog škriljca rezultirao je brojnim pričama o preduzetnicima koji su u kratkom vremenu došli od trnja do zvijezda, odnosno izgradili uspješne kompanije i obogatili se, poput pionira Harolda Hamma koji je uz pomoć savremenih načina crpljenja nafte došao do vrela nafte ispod Sjeverne Dakote i nagomilao nevjerovatnih 19 milijardi dolara.
Stare djedove bušotine
No, priča Byana Sheffielda još je zanimljivija od tih. S tridesetak godina i nimalo iskustva u naftnoj industriji, Bryan je 2008. godine odlučio povući nekoliko porodičnih veza i rizikovati nekoliko hiljada hektara zemlje u naftom bogatom Permijskom bazenu Teksasa, a šest godina kasnije već se približio imetku od milijarde dolara. „To što je Bryanu uspjelo u tako kratkom vremenu je nevjerovatno i još je jedan dokaz ogromnog nagomilavanja bogatstva koje se u ovom trenutku dešava u Teksasu“, ocijenio je za Forbes Cameron Horwitz, direktor u U.S. Capital Advisors sa sjedištem u Houstonu. I pored uspjeha koji je u samo nekoliko godina ostvario, Bryan Sheffield je još uvijek nepoznato ime već izvan Midlanda, prašnjavog zapadnoteksaškog grada, epicentra procvata američke naftne industrije u kojem je započeo svoj preduzetnički pohod.
U Midlandu, među hiljadama naftnih pumpi, Bryan je, međutim, slavan baš kao da je član kakve kraljevske porodice jer je sin Scotta Sheffielda, izvršnog direktora najveće naftne kompanije u regiji, Pioneer Natural Resources, te unuk Joea Parsleya, zapadnoteksaške naftne legende. Rođen 1979. godine i odrastao uz oca i djeda koji su se dobro razumjeli u naftnu industriju i u njoj izgradili svoje karijere, Bryan se uopće nije interesovao za porodičnu sferu djelovanja. „Tragao sam za vlastitom sudbinom na polju nekretnina u Chicagu“, ispričao je za Forbes. Poslije Chicaga, odselio se u Evropu i kalio se u poslovima na berzi. „Jedva sam se održavao u tom poslu“, priznao je. U dobi od 29 godina i svježe oženjen, vratio se kući s namjerom da se okuša u porodičnom poslu za koji sve dotad nije mario.
Poslušavši savjet djeda, Bryan je preuzeo rukovođenje 109 bušotina koje je Joe Parsley u saradnji sa svojim poslovnim partnerom Howardom Parkerom izbušio u blizini Midlanda još u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća. U međuvremenu su prodali većinu svoje imovine u regionu, ali su zadržali ruku nad bušotinama i mogli su odlučivati ko će njima upravljati. „Nisam čak znao ni šta to znači“, prisjetio se Bryan kojem je djed ubrzo objasnio da njegov povlašteni položaj podrazumijeva i puno fizičkog rada. Održavanje bušotina zahtijeva vožnju lošim putevima koja se mjeri u stotinama kilometara mjesečno, provjeravanje mjerača i ventila te osiguravanje da sve pumpe rade i da nigdje ništa ne curi. Plaća za sve to iznosila je oko 500 dolara mjesečno po bušotini, što je godišnje iznosilo oko 600.000 dolara.
Za jedne recesija, za druge dobra prilika
Svakako, Sheffield je mogao zaposliti druge da rade taj posao za njega, a preostali novac ulagati u izgradnju nečeg većeg. „Ja sam čovjek iz finansija, jedna moja greška na bušotini mogla je ubiti nekoga“, priznao je za Forbes. Djeda nije zanimalo na koji će se način Bryan brinuti o bušotinama, samo mu je bilo važno da su zbrinute. Sa željom da, ipak, nauči nešto o poslu u naftnoj industriji prije nego što odgovornost preuzme na sebe, Bryan je zamolio oca da ga šest mjeseci uči poslovima u Pioneeru, kompaniji koja raspolaže s oko 7.000 bušotina u ovoj teksaškoj regiji. Pod mentorstvom Paula Treadwella, koji je u kompaniji Pioneer radio od 1992. godine, Bryan je strpljivo učio tajne posla. Paul i on provodili su dane vozeći se od bušotine do bušotine. Sheffield nije znao mnogo, ali je postavljao mnogo pitanja, a Treadwell je bio dobar učitelj.
Bryana je brzo uhvatila naftna groznica. Cijene nafte su iz dana u dan rasle, dosegavši rekordno visokih 147 dolara po barelu sredinom 2008. Naoružan znanjem i novim partnerom, budući da je Treadwell uz blagoslov Bryanovog oca odlučio napustiti Pioneer i okušati se u poslu na Bryanovim bušotinama, mladi Sheffield je odlučio raditi sam. Kompaniju je nazvao Parsley Energy odajući tako počast svom djedu. No, problem s kojim se suočio bila je cijena dozvola za bušenje – bile su toliko skupe da ih nije mogao priuštiti. Srećom po Bryana, periodu visokih cijena uskoro je došao kraj, a početkom 2009. godine cijena nafte pala je na 35 dolara po barelu, usljed recesije. Brojne kompanije u Permijskom bazenu bile su spremne prodati svoje dozvole za bušenje po višestruko nižoj cijeni.
„Imao sam sreće, najbolje vrijeme za pribavljanje dozvola je onda kad ih drugi ne žele“, prisjetio se tog perioda Bryan. Ukupni troškovi crpljenja nafte na ovom području smanjeni su za polovinu, te je Sheffield pozajmio novac od prijatelja i rodbine, baš kao što je to učinio njegov djed decenijama ranije, okušavši svoju sreću u periodu koji je za druge značio samo propast. Jedna od kompanija koja je Bryanu dala novac za pokretanje posla, u zamjenu za udio u Parsley Energy, bila je Tex-Isle Supply. S početnim kapitalom, Parsley je mogao početi raditi na djedovim bušotinama, a uskoro se proširio i na druge bušotine smještene u škriljcu Wolfcampa, te se u rukama kompanije danas nalaze dozvole za crpljenje nafte iz srca Wolfcampa u naredne dvije decenije.
S oporavkom ekonomije, oporavljale su se i cijene nafte te je san Bryana Sheffielda o izgradnji naftne imperije postajao sve bliži stvarnosti. Phil Z. Pace iz Chambers Energy Partners, nekadašnji vođa istraživanja u naftnoj industriji pri Lehman Brothers, impresioniran Bryanom, odlučio je 2011. godine dati Parsleyu 200 miliona dolara zajma za ubrzanje bušenja. „Puno je inženjera i geologa stručnijih od Bryana, Bryan je dobio pravo zemljište i prave bušotine, u pravo vrijeme“, ocijenio je Pace za Forbes. Nedugo zatim, Parsley je otplatio zajam. Novi procvat Permijskog bazena uslijedio je 2012. godine kada su geolozi procijenili da je količina nafte u ovom području veća nego što se ranije mislilo. Slojevi škriljca bogatog naftom prema novoj procjeni nisu se protezali na 8.500, već na 13.000 stopa u dubinu.
Rast uprkos niskim cijenama nafte
„Polje je postalo jedno od najvećih u Sjevernoj Americi i jedno od najvećih u svijetu“, podsjetio je Scott Sheffield, Bryanov otac, naglasivši da je potencijal regije proizvodnja 100 milijardi barela nafte. Istovremeno, proizvodnja Parsleya napredovala je zahvaljujući ubrzanom razvoju tehnologije crpljenja nafte iz škriljca. U maju 2014., Sheffield je ponudio dionice Parsleya na berzi u New Yorku, a u junu iste godine dionice kompanije dosegle su vrijednost dovoljnu da 34 posto Bryanovog udjela bude vrijedno milijardu dolara, što ga je dovelo na Forbesovu listu najbogatijih ljudi svijeta. Istina, pad cijena nafte ubrzo potom uticao je na pad vrijednosti dionica koje su se gotovo prepolovile, a Bryanov imetak smanjio se na oko 750 miliona dolara. „Optimizam, sposobnost da vidi izazove kao prilike, održao je Parsley Energy tokom teških vremena“, izjavio je kasnije za Fortune.
Mladi teksaški milijarder optimizam je zadržao i tokom dubokih potresa u industriji koji su usljed niskih cijena nafte uzrokovali 75 bankrota, smanjenje proizvodnje sa 9,6 na 8,9 miliona barela dnevno te velike gubitke na sve strane. Ali optimizam nije bio sve što mu je pomoglo. Ispostavilo se, naime, da su bušotine djeda Joea u Wolfcampu smještene na mjestu koje se danas smatra najboljim prostorom za crpljenje nafte u čitavim SAD te je Parsley prodao dionice u vrijednosti većoj od milijarde dolara u 2015. i 2016. godini. Proizvodnju je u teškoj 2016. godini povećao za gotovo 50 posto na 34.000 barela dnevno. „Sretni smo jer imamo najbolji položaj na najboljem zemljištu u SAD“, izjavio je prije dvije godine Sheffield koji danas posjeduje oko 15 posto dionica Parsleya.
U međuvremenu, sjedište kompanije je premjestio iz Midlanda u Austin s namjerom da privuče mlade, talentovane ljude bez da rizikuje krađu stručnjaka iz očeve kompanije Pioneer, koja je i najveći poslodavac u Midlandu. Sheffield, ipak, ne krije, da od oca i njegove kompanije još uvijek uči i preuzima poslovne poteze. „Mi nismo dovoljno veliki za pokušaje i greške“, izjavio je. Za to vrijeme, Scott Sheffield namjerava se penzionisati. Zaslužio je: u pet godina doveo je vrijednost dionica Pioneera do rasta od 450 posto, što je rezultat koji njegovu kompaniju stavlja među najbolje u naftnoj industriji Amerike. Vrijednost dionica koje sam posjeduje, međutim, iznosi 120 miliona dolara, daleko manje nego što ima njegov sin. Upitan da li bi se moglo desiti da pređe u sinovljevu kompaniju, odgovara, ipak: „Da radim za Bryana? Ne. Nastavit ću ga savjetovati.“
