Medijacija – konstruktivno razrješavanje konflikata

Konflikte ponekad međusobno mogu riješiti strane koje su se u njemu našle. Ako takvog rješenja (niti namjere da se do njega dođe) nema, onda se u konflikt može uključiti i treća strana. To može biti neko na istom hijerarhijskom nivou kao strane u konfliktu, a može biti i nadređeni, odnosno rukovodilac. U medijaciji podrazumijevamo postojanje treće strane koja bi trebalo stranama u konfliktu da dođu do zajedničkog, konstruktivnog rješenja. Zato medijaciju definiramo kao postupak u kojem treća (i – veoma važno – neutralna) strana pomaže stranama u konfliktu da do takvog rješenja dođu. Ona ne rješava konflikt umjesto njih (što je postupak koji se označava kao arbitraža), već im pomaže da do njega dođu samostalno.

To sve znači da je cilj medijacije mirno rješavanje konflikta u svrhe njegovog razrješenja, odnosno zajedničkog dogovora na koji pristaju obje strane. Tako se kao ishod medijacije pojavljuje nagodba, što nije moguće ukoliko obje strane ne pristanu na sve ono što proces medijacije podrazumijeva. U medijaciji, za razliku od arbitraže, treća neutralna osoba – to jest, medijator – nema ovlaštenje ni pravo da stranama u konfliktu nametne nagodbu. On je neko ko proces medijacije vodi, usmjerava i nadgleda, ali nema ulogu sudije.

Principi i faze

Proces medijacije počiva na nekoliko principa. Prvi takav princip je dobrovoljnost i on podrazumijeva da strane koje su se našle u konfliktu svojevoljno pristaju da uđu u proces medijacije. Drugi je princip povjerljivosti, što implicira da sve ono što se iznese tokom procesa medijacije ostaje u tom procesu, ne iznosi se van i ne koristi u druge svrhe osim rješavanja konflikta. Treći je princip jednakosti strana, što znači da se nijedna ne favorizira niti se njoj povlađuje. Posljednji, četvrti princip je neutralnost medijatora, koji zauzima nepristrastan položaj i ne utječe direktno na ishod medijacije, već djeluje na sam proces.

Faze medijacije

Medijacija se sastoji iz šest faza. Imajući u vidu šest pomenutih faza medijacije, slijedi 10 koraka za rješavanje konflikata:

1. Prvi korak je donošenje odluke da se uđe u proces medijacije. U ovom koraku se sukobljene strane usaglašavaju oko procesa medijacije i određuje se prostor i vrijeme za njegovu izvedbu.
2. Definiranje problema je drugi korak. Kako bi problem bilo moguće sagledati iz više perspektiva, obje strane učestvuju u ovom koraku. Važno je da se problem definira što je moguće specifičnije i jasnije.
3. U trećem koraku, obje strane pokušavaju da uvide na koji način doprinose problemu. Svaka strana to radi za sebe, uz pomoć medijatora koji ih podstiče na sagledavanje šireg konteksta u kome je konflikt nastao.
4. Nakon sagledavanja načina na koji strane doprinose problemu, one pristupaju nabrajanju prethodnih pokušaja da se problem riješi. Takvi pokušaji su bili neuspješni, jer da nisu, konflikt bi bio riješen i do medijacije ne bi ni došlo. Na ovaj način se dodatno razrađuje problem i dolazi se do odgovora na pitanje zašto su prethodni pokušaji da se on riješi bili neuspješni.
5. Peti korak je brainstorming ili „oluja ideja“. U njemu sukobljene strane navode još potencijalnih rješenja problema. Dobra je praksa da se nabroji bar 10 ovakvih rješenja. Sve opcije mogu se izlistati i uzeti u obzir. U ovom koraku posebno je važno voditi se principima asertivne komunikacije i aktivnog slušanja. To važi kako za medijatora, tako i za sukobljene strane.
6. U šestom koraku vodi se razgovor o svakom generiranom rješenju i vrši se njihova procjena. Razgovor se vodi sa ciljem da se ustanovi koliko je svako od rješenja korisno i konstruktivno za razrješavanje konflikta.
7. Nakon razgovora o rješenjima, slijedi usaglašavanje oko toga koje rješenje će biti usvojeno.
8. Zatim, obje strane se usaglašavaju oko toga na koji način će svaka od njih doprinijeti rješavanju konflikta. Važno je da to budu što konkretnije akcije, sa jasno definiranim ciljem.
9. Pretposljednji, deveti korak je određivanje novog sastanka na kojem će biti govora o tome dokle se stiglo sa sprovođenjem rješenja, šta su teškoće u tom procesu, kakvi su utisci obje strane i slično.
10. Posljednji korak, koji izvršava medijator, tiče se podsticanja medijacije kao dominantnog načina za rješavanje konflikata. Zato se učesnici ohrabruju da i ubuduće na ovaj način pristupaju konfliktima i daje im se prilika da podijele svoje utiske o učestvovanju u procesu medijacije.

Nakon što je konflikt razriješen, preporučljivo je povremeno vršiti praćenje usvojenog i izvedenog rješenja konflikta, u saradnji sa stranama koje su se u njemu našle. Na ovaj način, nastali konflikt može poslužiti i kao prevencija za sve buduće konflikte istog ili sličnog uzroka.