Nouriel Roubini postao je općepoznato ime u svijetu finansija i ekonomije prije nešto više od deset godina kada je upozoravao na nadolazeću finansijsku krizu. Njegova upozorenja ticala su se prave poplave pretjeranog davanja zajmova te zelenaškog karaktera i unutrašnje uvezanosti finansijskog sistema, koja je kulminirala historijskom finansijskom krizom i bolnom recesijom 2008. i 2009. godine. Profesor ekonomije s Univerziteta New York koji je tada u medijima dobio nadimak Gospodin kob ponovo je tu s novim crnim predviđanjima. U tekstu koji je za Financial Times napisao u saradnji s profesorom sa Londonske škole ekonomije Brunellom Rosom, Roubini ističe da će spor ekonomski rast, fiskalni stimulus koji dolazi u pogrešnom trenutku i trvenja na planu trgovine koja se mogu pretvoriti u trgovinske ratove, do nove krize dovesti već 2020.
Uzroci nove krize
„Dok obilježavamo desetu godišnjicu globalne finansijske krize, pojavljuju se brojne autopsije u pokušaju ispitivanja njenih uzroka, posljedica i pitanja jesu li važne lekcije naučene. Zato je prigodan trenutak da se zapitamo kad će se i zašto desiti naredna recesija i finansijska kriza. Globalna ekspanzija će se vjerovatno nastaviti i u narednoj godini usljed velikih fiskalnih deficita Sjedinjenih Američkih Država, Kina će nastaviti sa politikom podsticaja, a Evropa ostaje na putu oporavka. Ipak, postoji nekoliko razloga zašto bi se uslovi za globalnu recesiju i finansijsku krizu mogli pojaviti do 2020. godine“, pišu Roubini i Rosa na početku, uspostavljajući paralelu s periodom u kojem se desio kolaps banke Lehman Brothers i prateća globalna ekonomska kriza te upozoravajući na faktore koji bi u naredne dvije godine mogli dovesti do slične situacije.
Spor ekonomski rast jedan je od najvažnijih uzroka krize koju predviđaju Roubini i Rosa. Autori ističu da ekonomija Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja trenutno bilježi rast, ali da je taj rast vođen politikom fiskalnih i monetarnih podsticaja koji su doprinijeli stopi rasta američke ekonomije čak dva postotna boda iznad potencijalne stope rasta, te da će rast uskoro izblijedjeti jer nije dugoročno održiv. Dvojica ekonomista smatraju da će, usljed visoke stope inflacije, Federalne rezerve postrožiti fiskalnu politiku, nastavljajući podizati svoju referentnu kamatnu stopu do nivoa od 3,5 posto do početka 2020. godine, što će usporiti ekonomski rast. Prateći američku centralnu banku, ostale centralne banke će vjerovatno početi ili nastaviti normalizirati svoje politike, vodeći na koncu do slabije ekspanzije i veće inflacije.
Uzroke novoj krizi Roubini i Rosa u mnogočemu pripisuju politikama američkog predsjednika Donalda Trumpa, navodeći da su problem i američka trvenja s Kinom, Evropom i zemljama potpisnicama sporazuma NAFTA, Kanadom i Meksikom, koja će se pojačavati čak i ako ne izazovu pravi trgovinski rat.
„Ova trvenja su samo simptomi mnogo dubljeg nadmetanja za globalno vodstvo u tehnologijama budućnosti, ali će njihova posljedica biti spor rast i povećanje inflacije“, navode.
Dodatne trenutne američke politike koje će voditi do slabije ekspanzije i veće inflacije su zauzdavanje stranih direktnih invsticija i tehnoloških transfera koji ometaju lance dostave, kao i onemogućavanje migracije dok američka populacija stari. Tu su i politike koje štete okolišu i koje će onemogućiti investicije u zelenu tehnologiju, kao i pomanjkanje infrastrukturnih politika.
Problem balona
Roubini i Rosa upozoravaju i na problem balona koji je prisutan na američkom tržištu kapitala, na kojem su cijene dionica znatno veće od historijskog prosjeka, kao i na cijene nekretnina koje su širom svijeta visoke. A dok su to politike koje će naštetiti Sjedinjenim Državama, ekspanzija u drugim dijelovima svijeta će oslabiti iz drugih razloga. Kina će sporo reagirati na pretjeran kapacitet proizvodnje i zaduživanje, dok će tržišta u razvoju – od kojih su mnoga još uvijek osjetljiva – biti pogođena većom vrijednošću dolara, slabijim cijenama robe i slabljenjem optimizma u Kini. Kina je godinama pojačavala svoje motore ekonomskog rasta i postavila ekstremno visoke ciljeve tehnološkog razvoja i produktivnosti. Usporavanje rasta u tom području ili među njenim trgovinskim partnerima moglo bi donijeti oštar ekonomski pad. Rast će u mnogim dijelovima svijeta usporiti i jer će se države osvećivati za američku politku protekcionizma.
Evropa se, u međuvremenu, suočava s problemima u trgovini na kontinentu, kao i s političkim nemirima u nekolicini zemalja. Premda je trenutak evropskog ekonomskog uspona već iza nas, rastuće tenzije u sferi trgovine i odmak Centralne evropske banke od njenih nekonvencionalnih politika Evropi bi mogle donijeti i veće gubitke do 2020. godine. Evropa, naime, posljednjih godina profitira od labave monetarne politike koja putem politike niskih kamatnih stopa omogućuje veliku likvidnost, a kad takvoj politici dođe kraj, na udaru će se naći prezadužene evropske države koje usljed velikog javnog duga ne mogu uvesti veća poreska rasterećenja za građane. Vladajuće populističke politike u zemljama poput Italije mogle bi dovesti do neodrživog duga unutar eurozone, a ekonomski problemi mogli bi dovesti do izlaska Italije i drugih zemalja iz eurozone.
Veliki dio teksta, Roubini i Rosa posvetili su politici američkog predsjednika Donalda Trumpa, kojeg vide kao glavnog pokretača naredne krize.
„Donald Trump već sada napada Federalne rezerve, dok ekonomski rast premašuje četiri posto. Šta će raditi 2020., izborne godine, kad se rast zaustavi na malo iznad jedan posto, a broj radnih mjesta počne smanjivati?“, pitaju se autori, navodeći da se može desiti da Trump pokrene krizu u vanjskoj politici, naročito ako ga pri odlukama u unutrašnjoj politici budu onemogućavali demokrati.
A budući da je već započeo trgovinski rat s Kinom i da ne može napasti Sjevernu Koreju, jedina meta koja će mu preostati za izazivanje rata bit će Iran. To bi izazvalo geopolitički šok koji bi doveo do stagnacije i inflacije, baš kao što je nastupio 1973., 1979. i 1990. godine, vođen drastičnim porastom cijena nafte.
„Napokon, jednom kad se ova velika oluja pojavi 2020. godine, oruđa dostupna vladama bit će ograničena“, ističu autori na kraju.
Prema njihovim riječima, fiskalnu politiku sprečavaju visoki nivoi javnog duga, ali će povratak nekonvencionalnim monetarnim politikama biti osujećen usljed napuhanih bilanci centralnih banaka. Pomoć bankama nije u skladu s populističkom atmosferom, te će, za razliku od krize koja je potresla svijet prije deset godina, naredno ekonomsko i finansijsko usporavanje doći u trenutku kad će sredstva na raspolaganju za ublažavanje krize vjerovatno biti manje učinkovita, zaključuju Roubini i Rosa. Kriza bi zato mogla biti i gora od prethodne. Bez obzira vjerujete li u njihove prognoze, uzevši u obzir Roubinijeva predviđanja krize iz 2008. godine, analizu dvojice autora vjerovatno ne bi trebalo ignorirati.
