SKOK UNATRAG

508
analiza

Bosna i Hercegovina je u najnovijem godišnjem izvještaju Svjetske banke Doing Business za 2018. godinu, što u bukvalnom prijevodu znači činjenje poslovanja, zauzela 86. mjesto među 190 država svijeta. To je pad za sedam pozicija, a u regionu smo ubjedljivo na posljednjem mjestu.

Slovenija, koja se odavno ne tretira kao država u ovom društvu, po činiocima poslovanja pri samom je vrhu, ali je od nje bolja regionalna Makedonija koja zauzima izuzetno visoku 11. poziciju. Tu su, zatim, Kosovo na 40., Crna Gora na 42., Srbija na 43., te Hrvatska na 51. i Albanija na 65. mjestu.

Inače, Doing Business mjeri deset parametara koji bitno utiču na poslovni uspjeh: pokretanje poslovanja, rješavanje građevinskih dozvola, dobijanje električne energije, upis vlasništva, dobijanje kredita, zaštita manjinskih investitora, plaćanje poreza, trgovanje preko granica, provedba ugovora i rješavanje nelikvidnosti. Mjeri, također, regulaciju tržišta rada, koja nije uključena u ovogodišnji poredak.

O svemu ovome smo podrobno izvještavali u prošlom broju, ali nas je nešto zbunilo što ćemo pokušati da razjasnimo u ovoj kratkoj analizi.

Naime, ako bismo samo po navedenim parametrima mjerili poslovni uspjeh onda bi Makedonija i Kosovo, koji su na prvom i drugom mjestu, bili poslovno najbolji u regiji, što evidentno iz drugih podataka nije slučaj.

Uzmimo, naprimjer bruto domaći proizvod (BDP) kao najrelevantni pokazatelj o poslovnom i tehnološkom stanju u jednoj zemlje pa ćemo vidjeti da BDP bitno ne zavisi od brzine dobijanja dozvola i registracije firmi već od drugih činilaca, šta se i kako proizvodi i prodaje na domaćem i inozemnom tržištu i na taj način stvara nova vrijednost i ostvaruje dobit.

Sve zemlje u regiji zapadnog Balkana imaju BDP po glavi stanovnika daleko ispod EU prosjeka, a najbolje rangirana je Hrvatska. Prosjek BDP-a za Evropsku uniju za 2016. iznosi 32.507 američkih dolara, dok je prosjek BDP-a za regiju kojoj mi pripadamo tek 6.360 USD.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, najveći godišnji bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u regiji ima Hrvatska koji je u prošloj godini iznosio 13.490 USD, a po Dong Business zauzela je tek peto mjesto. Slijedi zatim Crna Gora u kojoj BDP iznosi 7.109 USD, Srbiji 6.313, Makedoniji 5.110, Bosni i Hercegovini 4.662, Albaniji 4.066 i Kosovu tek 2.972 američka dolara.

Istina, manje administriranja i korektniji odnos javne administracije prema poslovnim ljudima i onima koji žele da investiraju, imao je odraza i na rast bruto domaćeg proizvoda u pojedinim okolnim državama. Očit primjer za to je Crna Gora koja je povećala BDP za trećinu od osamostaljenja pa i Makedonija koja je, također, do posljednjih političkih nesuglasica imala visok rast bruto domaćeg proizvoda. Da ne spominjeno Sloveniju čiji je BDP u odnosu na 1991. godinu, posljednju u sastavu bivše SFRJ, povećan za više od tri puta, na 26.832 dolara pa i Hrvatsku čiji je BDP u odnosu na 1991. godinu uduplan.

Nažalost, mi i Srbija tapkamo u mjestu. Još nismo dostigli BDP iz 1991. godine po kupovnoj moći, što se može reći i za Albaniju, a posebno Kosovo koje bitno zaostaje u regiji. Hoće li mu pomoći napredak u smanjenju uplitanja državotvorne prištinske državne adminsitracije u poslovanje, koji je evidentirala Svjetska banka, ostaje da se vidi, ali je za svaku pohvalu to što se Vlada Kosova kao i Makedanije odlučila da ne malterira poslovne ljude mnogobrojnim potvrdama i dozvolama.

Naprimjer, u Makedoniji koja je u svjetskom vrhu po Doing Business parametrima, registracija nove firme ne traje duže od dva tri dana, tako da poslodavci ako imaju novac i tržište, poslovnu ideju mogu odmah pretvoriti u djelo.

Šta reći za Bosnu i Hercegovinu, koja je po (ne)pogodnostima pokretanja poslovanja na 175 mjestu, od 190 država svijeta! Još kada se tome doda da je Republika Srpska bolji dio zemlje, gdje se firme znatno brže registriraju (do pet dana), dobija se tužna slika Federacije BiH sa deset kantona, gdje registracija firmi traje i po nekoliko sedmica, s desetinama kojekakvih potvrda i dozvola.

Daleko je teže i ako firma u Federaciji BiH prelazi granice kantona. Nastaju novi problemi, valja se svugdje prijaviti i dobiti dozvolu za rad, iako se po zakonu osnovna registracija obavlja u općini. Ali, svaka općina ima dodane obaveze koje joj natura kanton, kada je u pitanju poslovni subjekt iz drugog kantona.

Za strahovito visok Doing Business indeks kada je u pitanju pokretanje poslovanja u Bosni i Hercegovini, prije svega treba dakle zahvaliti Federaciji BiH. Preveliko administriranje i troškove na samom startu u federalnom dijeli zemlje oslikava sljedeća komparacija osnivanja društva s ograničenom odgovornošću (DOO).

U Republici Srpskoj, radi ilustracije, osnivački kapital je jedna KM, a u Federaciji 2.000 KM. Posjeta notaru i ovjera osnivačkog akta u RS je četiri KM, a u FBiH notarska obrada zahtjeva 400 do 450 KM. Nadalje, registracija DOO u RS obavlja se u agenciji AFIP koje je nastala iz bivše SDK, što košta 35 KM, dok se u FBiH obavlja na sudu uz sudsku taksu 320 KM plus 150 KM objava registracije u Službenim novinama. U RS objava po retku u Službenom glasniku košta sedam KM.

Srećom, posjeta Poreznoj upravi i Upravi za indirektno oporezivane u cijeloj zemlji je ista, ali i to košta od 30 do 50 KM, a tu je zatim i dobijanje statističkog broja koji također izvuče neku KM, potom ovjera potpisa, izrada pečata, kao i otvaranje žiro -računa koje ne košta, ali traži da se predoče ovjerena sva dokumentacija o osnivanju od 100 do 200 stranica. I na kraju, tu je i fiskalna kasa ako se radi o prodaji, cca 700 KM.

Vjerovatno, malo gdje u svijetu postoji toliko administranja oko otvaranja nove firme, kao u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine. No, to je samo početak, ako, pak, neko gradi objekt za firmu načekat će se dok sakupi i dobije sve dozvole za gradnju, posebno ako se radi o objektima u užim gradskim zonama, te dovede struju do svog objekta. Po tim parametrima prema Doing Business indeksu Svjetske banke smo na 166, odnosno 122 mjestu.

Prema podacima Svjetske banke, samo u 20-ak država u svijetu dozvole za gradnju se teže dobijaju nego u našoj zemlji, a da istovremeno cvjeta bespravna gradnja, koja obuhvata više od 30 posto svih izgrađenih objekata od 1995. godine. Upozorava se da oni koji žele pošteno da grada ne samo da se susreću s brdom različitih dokumenata koje moraju da prikupe, već i plaćanjem ispod stola da bi započeli gradnju.

Procedura za dobijanje građevinske dozvole na temelju koje će vlasnik firme moći sagraditi objekt je komplicirana i spora. Analize su pokazale da se za pribavljanje građevinskih dozvola u BiH mora ispuniti 15 različitih obrazaca, a na konačnu dozvolu se čeka minimalno 180 dana.

Slično je s uvođenjem električne energije pa i vode i ostalih komunalija. Na temelju analize koju je pod nazivom Lakoće poslovanja u BiH 2016., napravio Zavod za programiranje razvoja FBiH, za dozvolu koja je potrebna za priključenje električne energije vlasnik mora ispuniti osam različitih administrativnih procedura i čekati 125 dana kako bi dobio struju.

A koliko je administrativno kompliciran sistem plaćanja i povrata poreza i koliko poreza preduzeća plaćaju, najbolje govori podatak da firme na prosječnoj godišnjoj razini obave 134 vrsta plaćanja poreza i potroše 411 radnih sati na podnošenje naloga.

Da ne bi sve bilo tako crno, moramo istaći ekspeditivnost bh. vlasti, odnosno Uprave za indirektno oporezivanje kada je u pitanju vanjska trgovina i izvoz – uvoz robe. Po podacima, carinske službe rade veoma ekspeditivno tako da je čekanje na terminalima svedeno na svega četiri sata u prosjeku po kontejneru. Roba dakle veoma efikasno ulazi i izlazi iz zemlje.

Na kraju, kao glavnog krivca što je stanje takvo kakvo jest, navodi se skupa i glomazna administracija koja ne samo da je spora već i potkupljiva. Plaća se i na stolu i ispod stola.

Birokratski aparat u Bosni i Hercegovini širi se na svim stranama i iz dana u dan sve je veći, ne samo da zahvata državne i entitetske organe, već se širi po kantonima i općinama koje da bi opstale izmišljaju razne potvrde i ovjere dokumenata koje koštaju i opterećuju na samo preduzeća već i obične ljude.

Na 3,534 miliona stanovnika koji stalno žive u Bosni i Hercegovini imamo premijere i ministre na tri nivoa, države, entiteta i kantona s posebnim zakonskim aktima za svaki nivo, što je u suprotnosti s organizacijom drugih složenih država.

Sve se to u našoj zemlji odražava na poslovnu politiku, svaki nivo vlasti želi da ima i svoja preduzeća, svoje poslovne ljude, svoje škole, fakultete i univerzitete, svoje komore, svoje sindikate, svoja pozorišta i kazališta, svoje akademije i šta sve ne, što u krajnjem dovodi do velikog administriranja, rađa korupciju i onemogućava slobodno kretanje robe ljudi i kapitala.

 

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here