Prema podacima Eurostata, poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj blago je poskupjelo u 2021. godini, ali je još uvijek bilo najjeftinije u Uniji, u prosjeku 3.661 euro po hektaru. Cijena mu je ipak porasla za 6,4 posto u odnosu na 2020. godinu.
Konzultantica Zvjezdana Blažić kaže da je u Hrvatskoj prosječna cijena poljoprivrednog zemljišta još uvijek relativno niska, ali postoje primjerice u istočnoj Slavoniji parcele koje su uređene, komasirane, navodnjavane i za koje se danas postiže cijena između 10 pa čak i do 15.000 eura po hektaru.
Nažalost, takvih uređenih poljoprivrednih površina je jako malo i te površine se rjeđe prodaju, kaže Blažić.
Kao najveću boljku hrvatske poljoprivredne politike i politike poljoprivrednog zemljišta navodi to što godinama Hrvatska nije uspjela riješiti komasiranje, odnosno okrupnjavanje poljoprivrednih parcela.
Poljoprivredni proizvođači koji i raspolažu većim ukupnim površinama poljoprivrednog zemljišta suočavaju se s problemom da je njihovo zemljište još uvijek uglavnom rascjepkano i nalazi se na više različitih mjesta, kazala je Blažić napominjući kako tako neobjedinjeno poljoprivredno zemljište nije toliko interesantno i atraktivno.
Dvije trećine zemljišta u privatnom vlasništvu
“Prema javno dostupnim podacima, ukupna površina poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj iznosi 2,7 milijuna hektara, od čega je u vlasništvu države 890.200 hektara ili 33 posto dok se u privatnom vlasništvu nalazi 1,8 milijuna hektara ili 67 posto. Znači, većina poljoprivrednog zemljišta u privatnom je vlasništvu pa se postavlja pitanje što rade zemljoposjednici kako bi unaprijedili poljoprivrednu proizvodnju“, ukazuje poljoprivredni analitičar i konzultant Miroslav Kuskunović.
Tržište poljoprivrednog zemljišta se po njegovim riječima, za razliku od drugih država EU-a, u Hrvatskoj nije pravilno razvijalo upravo zbog toga što je država i dalje najveći pojedinačni vlasnik poljoprivrednog zemljišta dok su druge države kroz tranziciju svoje zemljište prodale svojim poljoprivrednim proizvođačima.
“Hrvatska je od osamostaljenja usvojila 18 ili 19 zakona o poljoprivrednom zemljištu s ciljem da državne površine dođu u ruke pravih proizvođača, no na žalost taj proces nikad nije završen i uvijek je izazivao kontroverze”, kaže Kuskunović.
Ističe da će brojni natječaji za dodjelu državne poljoprivredne zemlje „izazvati rat na selima“, jer je svi žele – neki zato što im je potrebna zbog proizvodnje, a jako puno njih zato što se na poljoprivrednu zemlju dobivaju poticaji.
“Sve dok je država gospodar zemljišta očito je da neće biti niti pravog tržišta i cijena budući da je državna vlasnik velikih površina nekadašnjih kombinata koji su desetljećima ulagali u nju i danas je upravo na tim površinama i najbolja poljoprivredna proizvodnja. Dakle, država se opredijelila najbolje poljoprivredne površine dati u dugogodišnji zakup, čime tih oko 900.000 hektara zapravo nije na tržištu i neće se prodavati”, kaže Kuskunović.
Površine usitnjene i s puno vlasnika
Kada je riječ o privatnoj zemlji, kaže da je jako malo velikih tabli koje su ili već pokupovali hrvatski poljoprivrednici ili bi mogli biti interesantni strancima da ih kupe, a u Dalmaciji su površine usitnjene, s puno vlasnika. Te površine, kaže Kuskunović, teško će izazvati interes pravih poljoprivrednih proizvođača, pogotovo stranaca, jer se sigurno neće nositi s hrvatskom birokracijom. S druge strane pojedinačno će možda stranci kupovati zemlje, kuće na praznim ruralnim prostorima, pa bi to moglo podići cijene.
“Teško da će doći do eksplozije rasprodaje zemlje strancima, posebno jer je u zakon stavljeno da se privatna zemlja mora prilikom prodaje prvo ponuditi državi”, upozorava Kuskunović.
Dodaje da hrvatski poljoprivrednici obrađuju zemlju na 10 ili 20 pa i više različitih lokacija, a to nikome nije zanimljivo jer stvara velike troškove.
“Nismo proveli komasaciju, niti smo tržište poljoprivredne zemlje sredili tako da smo odredili koliko je realno aktivnih poljoprivrednika kojima je zemlja trebala biti prodana. Isto tako cijelo vrijeme želimo državnu zemlju uzeti tvrtkama koje imaju najveći produktivnost i čine preko 60 posto vrijednosti proizvodnje, a drže manje od 10 posto zemlje”, kaže Kuskunović.
