Ne znam dragi moji, jeste li i vi, kao i većina onih koji se bave biznisom u ovoj zemlji, skloni reći da ono što najviše nervira, kida živce, a ponajviše obeshrabruje, jeste rad administrativnog aparata u zemlji. Čega je to rezultat, teško je dokučiti, ali i kada uvažim činjenicu da ih je masa sa lažnim diplomama – što će reći, nemaju blage veze sa poslom koji bi trebalo da rade i za koji su, s obzirom na njihovo neznanje, masno plaćeni (štagod oni sami mislili o tome), nekako mi se, zasnovano na empirijskom iskustvu, čini da je osnovni problem jedna urođena bahatost koja im se valjda uglavi u mentalno stanje prije nego li i prohodaju.
I zašto onda žalimo ili se ustručavamo tražiti da ti i takvi radnici snose posljedice za svoj uglavnom „ofrlje“ rad, pa vam sudbina oko toga koliko ćete brzo završiti neku proceduru od koje vam zavisi posao, ovisi o tome na koga ćete naletjeti u tom svom putešestviju (a uglavnom se radi baš o tome).
Likovi na koje smo upućeni tokom svakodnevnih rješavanja vlastitih poslovnih pitanja, uzimaju sebi za pravo da sami određuju pravila koja su nerijetko i protivzakonita, ali hajde, majčin sine, dokaži ti to nekome ko za sebe misli da je „faca“ koja sama donosi pravila?
I šta sad mene ovdje muči: najprije, kada ćemo i hoćemo li ikada promijeniti vlastiti mentalni sklop i za svaki nerad, bahatost i neznanje, zahtijevati sankcije? Potom, kada će oni koji obnašaju vlast (ma odakle dolazili) shvatiti da će sređivanje i ustrojavanje administracije ponajprije donijeti te toliko željene glasove na izborima? I može li mi neko objasniti šta je tu toliko teško – napraviti pravila službe koja važe za sve i svakoga, pa vam se neće desiti da recimo, u jednoj sarajevskoj općini važe jedna pravila (a i ta koja tu važe variraju od službenika do službenika), a u drugoj općini istog kantona, neka posve druga pravila??? I još jednom pitam – šta je tu toliko teško?
P.S. Gledam po ovim socijalnim mrežama taj podanički mentalitet koji aplaudira NAJAVAMA (da, dobro ste pročitali) da će neki lik iz neke stranke, koji se ludim spletom okolnosti, eto, našao na poziciji da ga se nešto pita i koji NAJAVLJUJE da će nešto i uraditi! Od najave do eventualne realizacije vode će proteći hoho, ali treba biti prvi koji će aplaudirati, zatrebat će… A mi koji, eto, još imamo svoj mozak, u svojoj glavi, pa ne aplaudiramo, nego čekamo eventualne rezultate za takvu radnju, smo dakako označeni kao nazadni i zaostali. E, sa ovakvima ćemo baš daleko u svijetlu budućnost…
