Razgovarala: Mirela Haskić-Suša
Prof. dr. Mirsad Kapetanović redovni je profesor na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na predmetima Osnove mehatronike iMetodologija inženjerskog projektovanja. Zajedno sa šest inženjera bivšeg Energoinvestovog Instituta za elektroenergetiku (IRCE) 2011. godine osniva EnergoBos kompaniju za inžinjering,konsalting,proizvodnju,servis,razvoj i istraživanje, ispitivanje,trgovinu i usluge.Preovladavajuća djelatnost društva je istraživanje i razvoj u oblasti elektroenergetike i servis visokonaponskih (VN) prekidača i metalom oklopljenih postrojenja (MOP).
U dugogodišnjoj karijeri, profesor Kapetanović je. između ostalog, radio i kao R&D Manager i bio član Instituta za elektroenergetiku (IRCE) u Energoinvestu. Njegove knjige prevedne su na engleski i kineski jezik, a radio je na brojnim projektima sa inozemnim i domaćim kompanijama. Sa prof.dr. Kapetanovićem razgovarali smo o stanju u oblasti nauke i istraživanja u BiH, realiziranim projektima, te koliko obrazovni sistem u našoj zemlji kod studenata potiče inovativnost, istraživanje i razvoj.
BM: Osim što ste redovni profesor Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu,angažirani ste i kao R&D Manager u kompaniji EnergoBos. Također, radili ste i kao R&D Manager i bili član Instituta za elektroenergetiku (IRCE) u Energoinvestu. Koliko se u BiH sada posvećuje pažnja razvoju i istraživanju, a koliko se tome pridavao značaj u ranijem sistemu?
KAPETANOVIĆ: Stanje u okruženju određuje, kako položaj stručnjaka u tom okruženju, tako i uslove za njihovo uključivanje u međunarodne istraživačke mreže (strukovne oraganizacije kao što su CIGRE, CIRED, IEEE i IEC, univerziteti i fakulteti, proizvođači , korisnici, instituti i laboratorije za ispitivanje i atestiranje elektroopreme, izdavači, časopisi, knjige, članci, internet i slično). To stanje se bitno mijenja ovisno od mnogih faktora na koje inženjeri-stručnjaci, pod uslovom da ne „odu“ u političare, praktično ne utiču: društveno uređenje, struktura vlasništva, rat/mir, globalna politička i ekonomska situacija u svijetu, itd. Najbolje stanje u mom okruženju bilo je neposredno prije rata kada je bilo normalno da stručnjaci Energoinvesta sanjaju i planiraju da budu bolji i od ABB-a i od Siemensa i ostalih velikih firmi u svijetu. Onda se dešava rat. Zatim slijedi postepeni oporavak u periodu do 1999. godine. Tek tada slijedi strmoglavi pad Energoinvesta, tokom privatizacije svih tvornica, od kojeg se više nije mogao oporaviti.U predgovoru moje prve knjige Visokonaponski prekidači iz 2002. godine napisao sam: „…Razdruživanje kapitalom od Energoinvesta ostavilo je razvoj i proizvodnju bez marketinga i inžinjeringa. Još postoji nada da će proces privatizacije ponovo uskladiti interese i ponovo povezati ono što se nikada nije smjelo razdvajati …“
Nažalost, ta nada se nije ostvarila jer je pogrešna privatizacija Energoinvestovih tvornica napravila ogromnu štetu. Prema mojoj ocjeni mnogo veću od ratne! Umjesto planirane tranzicije državne svojine u privatnu, desio se nestanak dijela svojine, tvornica i neplanirana tranzicija državne svojine u, ja bih je tako nazvao, „stranačku“ svojinu. Ipak, dešava se i nešto drugo, bolje. Mala privatna preduzeća koja su nastala iz sjemena „prosutih bisera“, kako sam nazvao mnogobrojne izvrsne inženjere koji su ostali bez posla u Energoinvestu, ponovo stvaraju dobro okruženje za stručnjake i dešavaju se i veoma brzo razvijaju mnoge manje firme poput EnergoBosa, naprimjer. To je firma koju je 2011. godine osnovalo šest inženjera bivšeg Energoinvestovog Instituta za elektroenergetiku (IRCE), nakon što su demonstrativno napustili Energoinvest, kada se prestao baviti proizvodnjom i razvojem u oblasti elektroenergetike. Za ove firme tržište je svijet, a ne BiH. Najbolji primjer su firme u BiH koje se bave IT tehnologijom i koji rade vrhunske projekte za klijente kao što su Apple i Google. One dokazuju da, ako postoji znanje, inicijativa i poduzetnost, uz današnju tehnologiju i globalno tršište, sigurno postoji i način da živiš i radiš u BiH, a istovremeno razvijaš nauku i tehnologiju i radiš vrhunske stvari.Stručnjaci su kao biseri – mogu se prosuti, ali su i kao energija – ne mogu nestati.
BM: Koliko država ulaže u nauku i istraživanje?
KAPETANOVIĆ: Nažalost, teško je to izgovoriti, ali ja mislim da mi nemamo državu u punom kapacitetu, posebno u oblasti nauke,obrazovanja,kulture i sporta. Kao što sport nema podršku, još manje je imaju nauka i stručnjaci. Postoje neki simbolični grantovi, na koje je EnergoBos aplicirao za pripremu nekih međunarodnih projekata. Međutim administrativne procedure su toliko komplikovane da jednostavno na kraju odustanete od tih nekih simboličnih 5.000 do 10.000 KM. Čak i ako radite preko fakulteta situacija je ista, jer postoji nepovjerenje da će se novac nenamjenski utrošiti. Država nema nijednu instituciju koja bi podržavala bilo kakve stručne aktivnosti, ne postoji stimulacija naučno-istraživačkog rada kao što je bilo u bivšoj Jugoslaviji, gdje je svaki uloženi dinar u istraživanje i razvoj bio podržan bez dodatnog pravdanja.
BM: Koliko su studenti zainteresirani za istraživanje i razvoj? Na koji način ih nastojite motivirati da svoje ideje pretvore u inovacije?
KAPETANOVIĆ: Većina studenata koji upišu fakultet krenu sa snažnom motivacijom i željom za sticanjem novih znanja, a oni koji odaberu tehniku maštaju o ostvarenju svojih dječijih i mladalačkih snova da se u budućnosti bave naukom, istraživanjem i razvojem. Međutim, nemaju svi isti talenat ikreativni potencijalza velike domete. Oni najbolji se brzo izdvoje i lako prepoznaju već na prvim godinama studija. Kao profesor jako volim raditi sa najboljim studentima. Angažirao sam ih kao demonstratore na svojim predmetima. Smatram daje to najbolji, najjeftiniji i najefikasniji način dodatnog obrazovanja i usavršavanja najboljih studenata ETF-a.Za završne radove sam im formulirao i davao vrlo zahtjevne teme, vezane za realne projekte na kojima sam radio kao konsultant za neke velike svjetske kompanije iz oblasti sklopne tehnike, prekidača visokokog napona, koji su moja specijalnost ili pak, kao nosilac istraživačko-razvojnih projekata u EnergoBosu. Dio svojih istraživanja su radili i u EnergoBosovoj laboratoriji koja se nalazi na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Njih desetak sam godinama i stipendirao. Stipendirao sam i nekoliko studenata Mašinskog fakulteta.Stipendije nisu bile male-od 250 do 500 KM. Nakon master studija dobivali su posao u EnergoBosu, a kao mentor sam ih nastavljao voditi i na doktorskom studiju. Na ovaj način je stvoren jedan moćan tim koji se danas sastoji od oko 20 stručnjaka i mladih inženjera koji nisu nužno zaposleni u EnergoBosu, ali i dalje sarađuju u realizaciji EnergoBosovih projekata.
BM: Koliko obrazovni sistem u BiH potiče inovativnost, istraživanje i razvoj kod studenata?
KAPETANOVIĆ: Najveći problem obrazovnog sistema u BiH jeste činjenica da je po Dejtonskom ustavu obrazovanje dato u nadležnost kantonima Federacije BiH i entitetu Republika Srpska. Time je praktično onemogućeno definiranje usaglašene strategije razvoja obrazovnog sistema na nivou države, a svaki pokušaj reforme je unaprijed osuđen na neuspjeh. Nažalost, istu sudbinu doživjeli su sport i kultura u BiH.Kada je u pitanju visoko obrazovanje, tu treba dodati još jedan veliki problem, koji je posebno uočljiv na tehničkim fakultetima. Rad na fakultetima se sveo na budžetsko finansiranje samo nastave, predavanja i vježbi. Danas fakulteti rade kao srednje škole, gdje profesor ispredaje predavanje, studenti nauče, polože, diplomiraju i onda ne smiju ući u postrojenje, jer se nikada nisu sreli sa visokim naponom, laboratorijom, eksperimentalnim istraživanjima itd. Zato se naš Fakultet ne može akreditovati dalje od bachelor nivoa, jer Bolonjski sistem studiranja i master studij zahtijevaju da imate laboratorijske kapacitete u kojima će, ne samo studenti, nego i asistenti i profesori raditi istraživanja. Apsolutno se zanemaruje i ne stimulira institutski rad. Npr. to bi podrazumijevalo da velike kompanije angažiraju profesore na fakultetima da rade za njih razvoj, što svaka velika svjestka kompanija ima. To bi onda omogućilo i studentima da imaju bolje završne radove.Veze između privrede i fakulteta, između asistenata i profesora s jedne i inženjera u kompanijama s druge strane, kontinuirano slabe. U takvim uslovima je teško govoriti o sistemskom poticanju inovativnosti, istraživačkog rada kod studenata. Najveći problem na III ciklusu studija na Elektrotehničkom fakultetu je taj što studenti nakon položenih ispita ne mogu naći niti mentora, niti projekat, niti finansiranje neophodnih istraživanja u realizaciji doktorskog rada.
BM: Učestvovali ste u realizaciji brojnih projekata i studija te ste sarađivali i sa mnogim domaćim i inozemnim kompanijama. Koje projekte biste izdvojili kao najznačajnije i čemu se ogledala saradnja sa kompanijama?
KAPETANOVIĆ: Meni su najdraži projekti razvoja VN SF6 prekidača koji sam radio za Energoinvest i EnergoMex. Lijep je osjećaj i spoznaja da su danas u eksploataciji širom svijeta hiljade SF6 prekidača razvijenih u IRCE-u i proizvedenih u nekadašnjim Energoinvestovim tvornicama.
Najvrijedniji projekat urađen u okviru EnergoBosa jeste razvoj vrlo moćnogsoftvera za simulaciju rada VN SF6 prekidača koji omogućava konstruktorima značajnu pomoć i uštedu u vremenu i novcu, prilikom razvoja novih ili analizu postojećih rješenja visokonaponskih prekidača. Svakodnevnim aktivnostima program se stalno usavršava sa krajnjim ciljem da se pomoću njega može simulirati rad visokonaponskih prekidača, bilo kojeg proizvođača u svijetu.
Koristeći pomenuti softver, tehničku podršku u razvoju VN prekidača radili smo za ILJIN Electric Co. (Južna Koreja),Končar – EVA (Hrvatska),CG Electric Systems Hungary (Mađarska),Hitachi (Japan),Elektrobudowa (Poljska) i G&W Electric Company (USA).
Ipak, lično smatram da je moje najvrijednije djelo algebra fraktalnog vektora, koja je uvedena u mojoj disertaciji.Nazvao sam je Bosanska algebra. Ona omogućava da se operišući samo sa indeksima elemenata fraktalnog vektora, ustvari direktno operiše sa elementima prostora, bez upotrebe klasične vektorske algebre i geometrije. Time se otvaraju široke mogućnosti njene primjene u mnogim oblastima prirodnih nauka.
BM: Visokonaponski prekidači SF6 koji su razvijeni u IRCE tretirali su se kao intelektualno vlasništvo Energoinvesta. Šta se desilo nakon privatzacije?
KAPETANOVIĆ: Jedno je tehnička i konstrukciona dokumentacija za proizvodnju, a drugo su softveri. Vrijednost toga se nekada mjerila milionima KM. Nakon privatizacije i stečaja Energoinvestove tvornice elektroopreme ELOP-IRCE na Stupu koja je propala i onda je sve to prodavano, između ostalog i ta tehnička dokumentacije. Kao kupci su se javili predstavnici Energoinvest-Rasklopna oprema iz Lukavice jer su oni jedini znali šta je to. Prodajna cijena je bila sramotnih 12.000 KM.Međutim, s obzirom da nisu na vrijeme isplatili cijenu, ja sam to kupio vlastitim sredstvima i tako postao vlasnik svih intelektualnih prava. Notarskim ugovorom sam daoautorizaciju i ovlaštenjefirmi EnergoBos d.o.o. Sarajevo, da kao ekskluzivni nosilac prava trajno i neograničeno proizvodi, koristi, nudi, prodaje, daje u zakup, servisira, daje izjave o proizvođaču, daje autorizacije i ovlaštenja drugim firmama ili na drugi način raspolaže proizvodima iz kompletnog proizvodnog programa bivše tvornice ENERGOINVEST Elektrooprema d.d. Sarajevo – ELOP-IRCE, a koji obuhvata VN prekidače, VN metalom oklopljena postrojenja (MOP) i VN strujne transformatore (SMT).
BM: Vaša knjiga „Visokonaponski prekidači“ prevedena je na engleski i kineski jezik. Kome je knjiga namijenjena i kako je došlo do saradnje sa inozemnim izdavačima?
KAPETANOVIĆ: Moj radni vijek je nekako sudbonosno vezan za nekadašnji Energoinvestov Institut za elektroenergetiku (IRCE). Doba velikog IRCE-a i velikog Energoinvesta prije rata bio je period „punjenja mojih baterija“. Pisanje knjige Visokonaponski prekidačiu periodu od 1999. do 2002. godine bilo je njihovo pražnjenje. Pisao sam je vrlo motiviran, sa uvjerenjem da će ona biti akumulator iz kojeg će energiju crpiti nove generacije elektroenergetičara. koje će svakako doći sa boljim vremenima. Vjerovatno zato, bio sam odlučan da svoje znanje i iskustvo u oblasti dizajna i proizvodnje visokonaponskih prekidača pretočim u monografiju o ovim apartima. U stručnoj literaturi iz ove oblasti, pisanoj svjetskim jezicima, nije bilo knjige sa tako podrobno obrađenim širokim spektrom pitanja vezanih za fenomene električnog luka, dizajn, uvjete rada i izbor prekidača visokog napona.Knjigu sam poklonio kolegama iz Studijskog komiteta SC A3 međunarodne CIGRÉ na sastanku koji je održan 2003. godine u Sarajevu. Tako je knjiga došla i u ruke Prof. Rene Smeetsa, R&D menadžera najveće svjetske Laboratorije velike snage KEMA iz Holandije. On prepoznaje stručnu vrijednost knjige i KEMA za svoje potrebe naručuje prevod i prošireno izdanje knjige na engleskom jeziku i 1.000 primjeraka koje će dijeliti svojim klijentima širom svijeta.
Tako je dospjela i u Kinu do Prof. Wang Jianhuasa Xi’an Jiaotong University, koji će dvije godine prevoditi knjigu sa engleskog na kineski. Kinesko izdanje (izdavač China Machine Press ) ove knjige je objavljeno 2015. godine. Kasnije će Prof. Liu Zhiyuan sa istog univerziteta, na zahtjev izdavača John Waley & Sons Ltd iz Engleske, prevesti i moju drugu knjigu Switching in Electrical Transmission and Distribution Systems.Kinesko izdanje ove knjige je objavljeno prošle, 2019. godine.
NASLOV: Promocije knjiga organiziram u Parizu, jer u BiH ne postoji interes
BM: Koliko je značajno za Vas kao stučnjaka iz BiH što su upravo Vaše knjige prevedene na engleski i kineski jezik? Koliko je Vaš uspjeh prepoznat u BiH?
KAPETANOVIĆ: Materijalna korist za mene je zanemariva. Međutim, kada kažem da sam napisao knjigu za laboratoriju KEMA meni su sva vrata otvorena, ne moram dalje pokazivati svoj CV i na osnovu te reference EnergoBos dobija poslove.Ove knjige su djela iza kojih ne stoji nijedna kompanija. Nekada je stajao Energoinvest i on je 2002. godine organizirao promociju moje prve knjige na kojoj je bilo više od 200 zvanica. Nakon toga, promocije mojih knjiga su bile u Parizu i Xi’anu. Ovdje u BiH, osim Bosanskohercegovačkog komiteta CIGREpod čijim pokroviteljstvom je 2015. godineu Sarajevu, u okviru Javne rasprave „Stanje nauke i tehnologije u BiH“, održana i promocija moje druge knjige, nije postojao interes drugih institucija i kompanija za to.
