Gdje je BiH u industrijskoj proizvodnji?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje logično je prvo definirati industriju, koja se generalno u svim državama poima kao skup ljudskih djelatnosti jednog organiziranog društva, koje su okrenute proizvodnji različite robe i usluga vezano za plasman tih proizvoda na unutrašnjem i vanjskom tržištu.
Industrija se dijeli u tri privredna područja ili sektora, primarni koji se bavi direktnim iskorištavanjem unutrašnjih i vanjskih prirodnih resursa s kojim jedno društvo raspolaže, potom sekundarni koji te resurse koristi za izradu odgovarajućih proizvoda te tercijarni sektor djelatnosti koji proizvoda plasira i prodaje.
Za ilustraciju, posebno za one koji su odrasli u državi kakva je sada, valja reći da je do 1991. godine BiH, kao jedna od šest republika bivše Jugoslavije imala zavidnu industriju, koja je ostvarivala izvozno – uvozni suficit i pokrivala sve izdatke u onom što nismo imali i što smo morali uvoziti. Po industrijskoj proizvodnji i tom dohotku po stanovniku, bila je na drugom mjestu u SFRJ, odmah iza Slovenije.
GDJE SMO SADA
Nećemo o žalopojkama i za neke neugodnim sjećanjima. Međutim, po podacima Agencije za statistiku BiH, u periodu januar – septembar 2019. godine imali smo pad industrijske proizvodnje za pet procenata.
Veoma opasan podatak za svaku državu. Sjećate se, nedavno je Vlada Njemačke objavila da je ovaj industrijski div u istom periodu imao pad industrijske proizvodnje nešto iznad jednog procenta, pa su svi skočili na noge bojeći se recesije, zaostajanja u razvoju i izvozu. A kod nas je pad iznosio čitavih pet procenata pa se niko (koliko znamo) nije ni počešao po glavi, a kamoli stavio na dnevni red nekog državnog organa pa i komora, ocjenu da je BiH u tolikoj recesiji.
Sve ono što nešto vrijedi i u strukturi proizvodnje ima zapaženiji postotak, bilo je u padu. Rudari su iskopali manje uglja za 8,6 procenata, tekstila je bilo manje za 42,7 posto, duhanskih proizvoda za 24,3 posto, hemijskih proizvoda za 6,9, baznih metala za 3,9, a bilo je i manje električne energije za 10,2 posto.
Neslavni rekorderi bili su proizvodnja koksa i rafinirani naftni proizvodi sa 70,8 procenata. Drugim riječima, to znači da od rafinerijskih pogona jedino radi Rafinerija motornih ulja u Modriči, a da ona u Brodu stoji, te da Koksara u Lukavcu također manje više radi pa stoji.
Po procjenama, teško da će rafinerija Zarubežnjeft NeftagazInKor u Brodu ikada više raditi bez velikog remonta i ugradnje novih tehnologija za dobijanje ekološki čistijih derivata. No, do tog vremena (ako dođe) ruski vlasnik prodaje rusko gorivo na 86 pumpi svoje kompanije Nesto petrol, koje dovlači i lageruje u gradu na Savi. Prodaje se i po drugim pumpama, s cijenom nešto povoljnijom nego od drugih proizvođača.
U finalnoj preradi drveta manje je bio rezane građe, peleta i parketa, što se uglavnom proizvodi, za 7,7 posto, a proizvodnja namještaja jedva da je povećala proizvodnju za 0,7 posto. Ni papira i proizvoda od papira nije bilo dovoljno, zbog pada od 9,9 posto.
Jedina svijetla tačka, ako se tako može reći, bila je prehrambena industrija s rastom od pet posto, potom proizvodnja odjeće s rastom od deset procenata, elektroničkih i optičkih proizvoda za 13,2, te računara i opreme za 21,9 posto. Izuzev prehrambene industrije, rast su, dakle, imali oni koji se uglavnom bave lohn poslovima za stranog naručioca koji šalje materijale na doradu.
Bazni metali, kako smo pomenuli, imali su pad od 3,9 posto. No, to se odnosi na period kada je Aluminij u Mostaru kako tako radio u prvom polugodištu 2019. godine. S obzirom na to da više ne proizvodi sirove trupce i anode, pad će do kraja godine biti daleko veći. A to će se itekako osjetiti i na padu proizvodnje u domaćim kompanijama koje koriste sirovi aluminij za finalne produkte, s više od 12.000 zaposlenih radnika.
Mi više, ukratko, izuzev Željezare Arcelor Mittal u Zenici, više nemamo baznih tvornica po kojima smo bili poznati. Sve je propalo, Glinica u Zvorniku, sad i mostarski kombinat. Zato ne čudi što je u stagnaciji i prerada metala koja zapošljava više od 15.000 radnika. U proteklom perodu imala je pozitivnu nulu, plus 0,8 posto.
U industriji nemetala ostvaren je rast od 4,3 posto zahvaljujući prije svega cementarama u Kaknju i Lukavcu, proizvodnji kreča i koječemu drugom. Više je bilo i proizvoda od gume i plastike za šest procenata, uglavnom brizgane ambalaže i čepova za industriju mineralnih voda koja je u zamahu. Sve u svemu, malo i fragmentarno, uz evidentni nedostatak finalnih proizvoda viših faza prerade.
Ukupno u industriji Bosne i Hercegovine, uključujući poljoprivredu, šumarstvo, rudarstvo i vađenja kao industrijske resurse, te građevinarstvo i industriju građevinskog materijala kao posebnu djelatnost, privređuje 212.167 proizvodnih radnika, od 821.000 zaposlenih u zemlji. Približno svaki četvrti zaposleni je proizvodni radnik koji kako tako stvara novu vrijednost i obezbjeđuje najveću dodanu vrijednost, ne samo za sebe već i za sve uslužne i javne djelatnosti.
Prosječne plaće industrijskih radnika (izuzev elektroprivreda) su mizerne, pri samom dnu (702 KM posljednji neto prosjek) za više od 200 KM niže od prosječnih neto plaća u zemlji. To ni u kom slučaju ne ide u prilog razvoju ove najvažnije djelatnosti za svaku državu koja drži do sebe.
ENERGIJA I DORADA
Da li možemo biti zadovoljni industrijom u kojoj dominira proizvodnja i prodaja energije, sirovina i repromaterijala te lohn poslovi za stranog naručioca koji šalje materijale na doradu. Zato imamo ogromni vanjskotrgovinski deficit, o kome u posebnom okviru više riječi.
Struktura bh. industrijske proizvodnje je naime takva (vidi tabelu u prilogu) da se čak 31,01 posto ukupne industrijske odnosi na proizvodnju energenata, uglja, ogrijevnog drveta, paleta i struje.
Praktično, trećina ukupne bh. industrije su energetska postrojenja, rudnici uglja, drvo za loženje i proizvodnja električne energije u hidro i termo elektranama. Kako smo pomenuli, proizvodnje naftnih derivata za sada nema. Tu je zatim proizvodnja pare u toplanama za grijanje i industrijska postrojenja.
Druga velika skupina je intermedijarna proizvodnja, pod kojom se podrazumijeva izrada proizvoda i repromaterijala za dalju preradu, počev od sirovog aluminija i željeza, do dasaka, žica, cijevi, limova, proizvoda od cementa, papira, plastike i sl. Čak 31,39 posto ukupne bh. industrijske proizvodnje odnosi se na te polufabrikate, čija je proizvodnja u prošloj godini imala rast 2,3 posto.
U intermedijarne proizvode spada i izrada gotovih proizvoda za stranog naručioca koji šalje materijale na doradu (lohn poslovi), ali samo u cijeni plaćenog rada, jer se u principu takav proizvod ne bi smio prodavati u zemlji. Međutim, tu se švercuje! Umjesto novca određen broj proizvoda ustupi se domaćoj tvornici koja ih plasira trgovačkoj mreži i na taj način plaća radnu snagu.
Treća skupina su kapitalni proizvodi, pod kojim se podrazumijeva izrada raznih alata, dijelova za mašine i uređaje, oprema i kancelarijski namještaj, radni stolovi, stalaže i sl. I tu su dijelom prisutni lohn poslovi, posebno u autoindustriji. Strani naručilac šalje materijal za doradu, a domaći izrađuju gotov proizvod. Itekako mu se isplati, s obzirom na visinu plaća u bh. proizvodnji. Neto plaća na doradi rijetko gdje u BiH premašuje 600 KM. Na kapitalne proizvode koji su u zemljama EU srce industrije odnosi se svega 10, 93 poto ukupne bh. industrije.
Četvrta skupina industrije odnosi se na proizvodnju trajnih dobara za široku potrošnju, koja se smatra elitnom u svakoj državi, jer donosi najveću dobit. Nažalost, mi smo tu najtanji. Izuzev namještaja ne proizvodima baš ništa u našoj zemlji, ni štednjak, ni rešo, fen za kosu, ni staklo, čaše, tanjure, kašike, viljuške, noževe… Sve što nam treba kao trajno dobro u ugostiteljstvu i drugim uslugama, potom u javnim dobrima i kućanstvu se uvozi.
Trajni proizvodi široke potrošnje čine tek 3,7 posto ukupne bh. industrije i gotovo u cijelosti se odnose na proizvodnju namještaja koja je jedina u zamahu, s izvrsnim izvoznim rezultatima u suficitom više od milijardu KM.
Jedino s čime bi mogli biti relativno zadovoljni je proizvodnja netrajnih produkata za široku potrošnju, na koju se odnosi petina ukupne bh. industrije, tačnije 22,97 posto. Njih u najvećoj mjeri čini domaća prehrambena industrija, proizvodnja mliječnih proizvoda, prerada mesa, proizvodnja pića i duhanskih proizvoda, potom farmaceutska i hemijsko – sanitarna proizvoda za široku upotrebu. Tu smo jedino u nivou prosjeka Evropske unije.
U bh. prehrambenoj industriji već je zaposleno više od 35 hiljada proizvodnih radnika, a u gotove proizvode prerađuje se gotovo 300 miliona litara mlijeka s domaćih farmi i individualnih gazdinstava. Samo Meggle u Bihaću okupio je oko sebe hiljade farmera, s otkupom i preradom više od 50 miliona litara mlijeka od krajiških farmera. Tu je zatim, značajna proizvodnja mesa i suhomesnatih proizvoda, koja se uglavnom plasira u domaćoj trgovačkoj mreži. Nažalost, još uvijek nedovoljno.
Iz domaćih izvora računa se da dolazi tek trećina hrane koju jedemo, o čemu svjedoči podatak da je i u ovoj godini već potrošena milijarda i po KM za uvoznu hranu i pića, nerijetko bez bilo kakvih potreba. Za devet mjeseci 2019. naprimjer, već je potrošeno 50 miliona KM samo za uvoznu običnu vodu koje imamo u izobilju. U ugostiteljstvu uglavnom se služi strana u flašicama od dva do tri decilitra.
Ne mogu se izuzeti ni stanoviti rezultati u farmaceutskoj i sanitarnoj hemijskoj industriji, zahvaljujući Bosnalijeku iz Sarajeva i Violeti iz Gruda, koja je ovladala domaćom, pa i izvoznom paletom sanitarnih proizvoda za sve potrebe higijene, čime je i uvoz ovih proizvoda sveden na manju mjeru.
Upravo trajni i netrajni proizvodi za široku potrošnju, uz kapitalnu proizvodnju, ponder su za mjerenje razlike između razvijenih i nerazvijenih država, jer se na njima ostvaruje najveća dobit, i do 100 puta veća, u odnosu na jedinicu utrošenog materijala. Niko olahko ne prodaje sirovo željezo ili aluminij, već se trudi da ga preradi u vlastitoj zemlji.
SISTEMSKE MJERE
Pad industrijske proizvodnje više je nego ozbiljno upozorenje vlastima, gdje bi se mogla naći na samo država već i njeno cjelokupno stanovništvo ako se nastavi s uništavanjem njenog jedinog čvstog oslonca – industrije i vlastite prerade, onoga što imamo kao resus i što kroz više faze prerade možemo bolje iskoristiti i izvesti.
Industrija, a sa njome i industrijski radnici (čast izuzecima kao što su fabrike u Tešnju) od prvog dana proglašenja BiH kao države, stavljeni su na milost i nemilost različitim mešetarima, u privatizaciji prodate nerijetko kao građevinsko zemljište i preprodaju za ličnu korist.
Danas se plaćaju cehovi. Poslije propasti Aluminija, Glinice Birač, Incela, Unisa, Energoinvesta, pa i fragmentacije zeničke Željezare, mi više nemamo bazne industrije. Ni jednim ugovorom, naprimjer, Mittal Steel nije vezan da toliko i toliko sirovog željaza treba plasirati na domaće tržište. Uostalom, više nema ni livnica i tvornica koje bi ga prerađivale.
Industrijski resursi, kao sve drugo podijeljeni su na tri mikro nacionalna dijela. Zamislite, kaliko je to usitnjavanje, kada je cijela Bosna i Hercegovina u međunarodnim okvirima mala mikrodržavica, kao jedan osrednji evropski grad. Jedan Torino u Italiji nekoliko je puta industrijski jači nego cijela naša zemlja.
E sad, da li je u takvim uvjetima moguće graditi bolju industriju? Moguće je, ako bi se ona odvojila od politike i prepustila poslovnim ljudima da odlučuju. Rasursi nesporno postoje, u energiji, rudama, vodotokovima, šumama i zemljištu.
Ali bi se morala utvrditi strategija oporavka i uvezivanja sva tri dijela industrije, primarni, sekundarni i tercijarni, kao što je to bilo u periodu prije stvaranja etnonacionalno podijeljene države.
Ko će to učiniti? Logičan slijed upućuje na Vijeće ministara i Parlamentarnu skupštinu BiH i formiranje bilo kakvog organa za industriju na nivou države. Jesu li oni sposobni da to učine? U sadašnjim uvjetima sasvim sigurno ne. Možda ih osvijesti dalji industrijski pad koji je sasvim izvjestan. Čudno je da u tom pogledu nema jačih intervencija privrednih komora. A i sami poslodavci mogli bi se malo pobuniti. Njima su sve više vezane ruke nacionalnim podjelama resursa i političkim ucjenama.
Koliko znamo, i pojedini strani ulagači u industriju sve više negoduju zbog političkog uplitanja u poslovni ambijent. Neki se spremaju i da odu. Hoće li to probuditi savjest domaćih političara da se mora više učiniti na onom od čega se živi?
Stvaranje nove vrijednosti cilj je svakog društva. Opasna su negodovanja u bh. industriji, koja bi cijelu zemlju mogla dovesti u politički glib. Sve je manje novca za kupovinu strane robe. Ove godine deficit robne razmjene s inozemstvom mogao bi dostići rekordnih osam milijardi KM u devizama. A ako se nastavi s padom domaće industrije, nije isključeno da idućih godina bude još viši. Ili da se dođe u situaciju da se zbog nestašice novca, neće moći bilo šta kupiti.
Krajnje je vrijeme da politički sistem, kada je u pitanje industrija i industrijski radnici, počne da djeluje!
