Počelo je bizarnim razlogom. Rudari rudnika uglja iz Zenice i Breze početkom septembra 2019., tik kada se završila sezona odmora, ušli su u jame i tamo proveli 24 sata, a da nisu iskopali ni tonu uglja. Protestirali su zato što im nije isplaćena naknada za topli obrok pa su eto gladni, a gladni ne mogu raditi! A računi su im blokirani zbog duga Poreskoj upravi FBiH od 210 miliona konvertibilnih maraka.
Potom su 9. septembra došli u Sarajevo, pred zgradu Elektroprivrede BiH sa svojim sindikatom, tražeći da im ona kao vlasnik rudnika uplati novac za topli obrok. Mahalo se svim i svačim, čak prijetilo rušenjem pa je novac brzo nađen i rudari više neće biti gladni! Čelnici Elektroprivrede BiH, Vlade FBiH i potrošači su odahnuli, bit će uglja i struje, a i pun stomak komorata!
Račun bez krčmara
Je li doista problem riješen? Hoćemo li od sada svi imati dovoljno struje kada su stomaci rudara puni i kada više nema štrajka. Malo sutra! Da bi odgovorili na ovo pitanje, a i na mnoga druga koja su daleko teža od toplog obroka rudara, valja se vratiti u 2014. godinu, kada je Elektroprivreda BiH usvojila Dugoročni plan razvoja do 2030. godine sa Strategijskim planom. Kao najvažniji uticajni faktor na buduće poslovanje u ovom dokumentu istaknute su tržišne cijene električne energije i uglja.
Tržišne cijene električne energije trenutno su po Elektroprivredi BiH na veoma niskom nivou, a takav nivo se prema stanju na berzama u Evropi može očekivati i u narednim godinama. Riječ je o cijenama koje su na granici varijabilnih troškova postojećih blokova u termoelektranama, a i znatno su niže od predviđene prodajne cijene u investicionoj dokumentaciji za Blok 7 od oko 700 MGW koji se planira graditi u TE Tuzla i koji bi trebao riješiti probleme sa snabdijevanjem u narednim godinama pa i decenijama.
U nominalnom iznosu trenutno su cijene struje za domaćinstva s jednotarifnim brojilom 13,46 KM za 100 kilovat sati (kWh), plus 4,80 KM za mjerno mjesto, a za dvotarifna brojila 16,82 viša i 8,41 KM niža tarifa.
Za industriju i ostalu potrošnju na niskom naponu su u prosjeku više za oko 30 posto, dok se za srednji i visoki napon posebno ugovaraju, ovisno od vrste snabdijevanja i potrošnje. Konkurentnost je važna ne samo s aspekta prodaje bilansnog viška, već i radi zadržavanja prodaje postojećim tarifnim kupcima, s obzirom na proces otvaranja tržišta i mogućnost promjene snabdjevača za sve krajnje kupce.
No, za našu analizu važnije je ono drugo, šta se kaže za postojeće cijene uglja. U Strategijskom planu ukazuje se da sve do 2030. cijene uglja ne bi smjele prelaziti postojeći nivo koji je već sada iznad predviđene cijene u investicionoj dokumentaciji za blok 7 TE Tuzla 4,75 KM/GJ (energetska vrijednost uglja), kao i ciljane cijene u Akcionom planu modernizacije rudnika (4 KM/GJ).
U suprotnom, konkurentnost postojeće proizvodnje električne energije i izvodljivost realizacije novih blokova biće ugroženi. Kako ističu u Elektroprivredi BiH, ovakvo stanje je posljedica globalne recesije i smanjenja potreba za električnom energijom u Evropi i regiji, odnosno da se dugoročno ne može računati s višim prodajnim cijenama na nivou iz investicione dokumentacije od 56,75 US dolara po megavat satu (MWh).
E, sad dolazimo do krucijalnog problema zbog čega su rudari podigli đevu da su gladni i da im treba topli obrok!? Suština je izašla na vidjelo kada je jedan od učesnika iznio ono što nisu smjeli direktori rudnika, da im treba cijena uglja za termoelektrane od najmanje sedam KM po gigađulu (GJ), da bi mirno spavali i u smjenama vadili ugalj, što automatski remeti Strategijski plan Elektroprivrede BiH do 2030. godine.
Sa sedam KM po GJ svi planovi Elektroprivrede BiH iz Sarajeva padaju u vodu, to bi značilo cijenu tone uglja iznad 100 konvertibilnih maraka. Po toj cijeni jeftinije bi bilo uvoziti električnu energiju i prodavati je krajnjim potrošačima, nego proizvoditi iz vlastitih izvora i resursa na bazi uglja, snage vodotokova i obnovljivih izvora vjetra i sunca.
No, ni rudnici ne bi bili u boljoj poziciji. Bez Elektroprivrede BiH mogli bi staviti ključ u bravu.Teško da bi se šta moglo i izvesti, s obzirom na kvalitet uglja i stroge međunarodne ekološke propise u potrošnji ovog energenta.
Gdje se griješilo
Elektroprivreda BiH je javno preduzeće organizirano kao dioničko društvo, s osnovnim kapitalom 2,24 milijarde KM, u kome Federacija BiH ima dionice u visini oko 90 posto vrijednosti osnovnog kapitala. Ostalih oko deset procenata su u vlasništvu investicionih fondova i drugih pravnih i fizičkih lica.
Ukupni kapital Elektroprivrede BiH je 2,9 milijardi KM, a zapošljava oko 4.900 osoba i električnom energijom snabdijeva više od 715.000 kupaca. Nije naodmet reći da zaposleni u Elektroprivredi BiH imaju za bh. prilike jedne od najviših naknada za rad. Prosječna mjesečna ovogodišnja julska neto plaća u ovoj branši iznosila je 1.470 konvertibilnih maraka (2.213 KM bruto), što je druga po visini bruto i neto plaća u BiH, odmah iza banaka i osiguranja.
Ukupni prihod društva premašio je milijardu KM. Elektroprivreda BiH svoje osnovne djelatnosti uglavnom obavlja na teritoriji FBiH. Djelatnost trgovine električnom energijom podrazumjeva trgovinu na veleprodajnom tržištu unutar BiH, kao i izvoz – uvoz električne energije.
Elektroprivreda BiH lani je izvezla struje u vrijednosti 574 miliona konvertibilnih maraka, što je samo po sebi izvrstan rezultat. Berzanske cijene izvozne energije bile su znatno više od domaćih cijena, u prosjeku znatno iznad 60 EUR po MWh.
Zanimljivo je i na koji je način riješen odnos s rudnicima uglja, kao najvećim snabdjevačima potrošnog energenta, s obzirom na to da se više od 70 posto električne energije u ovom dijelu BiH dobija iz termoelektrana.
Elektroprivreda BiH je naime, 100 – postotni vlasnik sedam rudnika uglja, koje im je (da se tako izrazimo) u novembru 2009. godine poklonila Vlada Federacije BiH te još četiri preduzeća za druge djelatnosti s različitim udjelima u vlasništvu, Eldis tehnika Sarajevo (100 posto) Hotel ELBiH Makarska (100 posto) Iskraemeco Sarajevo (57,5 posto) i ETI Sarajevo (49 procenata).
Sa 100 posto udjela Elektroprivreda BiH je vlasnik rudnika Kreka Tuzla, RMU Đurđevik, RMU Kakanj, RMU Breza, RMU Zenica, Rudnika uglja Gračanica i RMU Abid Lolić Bila. Jedini ugljenokopi izvan ovog sistema u Federaciji BiH su Rudnik uglja Banovići i Rudnik Kamengrad kod Sanskog Mosta.
S društvima u kojima ima većinsko vlasništvo, Elektroprivreda BiH je u skladu s zakonom povezana u Koncern u kome je vladajuće društvo, dok su ostala tzv. zavisna društva (!). U zavisnim društvima, uglavnom rudara, radi oko desetak hiljada komorata, što zajedno s zaposlenim u direktnoj proizvodnji i plasmanu struje daje blizu 15 zaposlenih osoba. No, svi ne dijele istu sudbinu.
Dok, naprimjer, zaposleni u Elektroprivredi BiH imaju prosjek neto plaća blizu 1.500 KM, u rudnicima povezanim s njom prosjek u julu iznosio je 1.083 KM, a u nekim rudnicima s tzv. slabijim vrstama uglja ispod 1.000 KM. Nije svaku ugalj isti pa prema tome i njegova cijena.
Bili bismo neiskreni ako ne bismo rekli da je svojevremeno kada je Elektroprivreda BiH preuzimala pomenute rudnike, situacija u njima bila još gora nego danas. Bilo je rudara koji su mjesečno jedva sastavljali kraj s krajem s mjesečnom plaćom od nekoliko stotina KM i dugovima rudnika po raznim osnovama koji su premašivali milijardu KM.
Elektroprivreda BiH je dobrim dijelom, kroz cijenu uglja za izgaranje u termoelektranama uspjela da znatno poboljša ekonomsko – socijalni položaj rudara, ali ne i dovoljno da se oni dovedu u položaj da stanu na svoje noge i rezultate poslovanja bar svedu na pozitivnu nulu u završnim računuma, uz izvršavanje svih obaveza prema društvu kada su u pitanju porezi i doprinosi.
Naprotiv, većina rudnika nastavila je sa starom praksom, da rudarima isplaćuje relativno povećane plaće, a da ne uplaćuje doprinose na plaću i iz plaća. Ti dugovi u rudnicima i nakom ulaska u sastav Elektroprivrede BiH kao supsidijarno društvo ni jedne godine nisu bili ispod pola milijarde KM.
Logično je da je Poreska uprava Federacije BiH zatražila da bar oni najveći dužnici, rudnici mrkog uglja Zenica i Breza izmire račun ili se međusobno dogovore o obročnoj isplati u više rata. E u tome je kvaka zašto su rudari rekli da su gladni i da bez toplog obroka neće raditi!
Suština problema je na sasvim drugoj strani. Bez dvojbe, uprave pojedinih rudnika nisu iskoristile pruženu ruku 2009. godine, da način poslovanja i sigurne plasmane iskoriste i za poboljšanje vlastitih uvjeta rada i unapređenje proizvodnje. Trošilo se na svim stranama preko mjere. Sada stižu računi na naplatu, a u tom kontekstu ne može se zaobići ni Poreska uprava. Ne može se ići u penziju, a da neko drugi za rudare uplati doprinose. Uostalom, svugdje u svijetu je nadnica za rad u bruto, a ne neto iznosu. Vrijeme je da tako bude i u Bosni i Hercegovini.
Svi u jednom kolu
Evidentno je također iz dešavanja proteklih dana da je način na koji su u novembru 2009. godine povezani rudnici i elektrane postao prevaziđen, da je na taj način dolazilo do prelivanja sredstava, ovisno od berzanske cijene struje i krajnjeg kupca, na jednu ili drugu stranu.
Elektroprivreda BiH kao formalni vlasnik rudnika imala je nesumnjivo mogućnost da ostvaruje ekstra profite, ovisno od toga kome je prodavala struju i po kojoj cijeni. Ako su rasle berzanske cijene struje, a cijena uglja ostajala ista, sasvim sigurno ostvarivala je veću dobit, s tim da je mogla manipulirati i s cijenama uglja za termoelektrane u slučaju pada cijena na berzama, zadržavajući ih na prethodnom ili nižem nivou.
Uvažavajući navedene argumente, moglo bi se zaključiti da je sazrelo vrijeme da se razmišlja o potpunom ujedinjavanju rudnika i elektrana u jedno preduzeće, odnosno da u svakom trenutku krajnja cijena struje koja se prodaje potrošačima definira cijenu uglja iz kojeg se proizvodi, kao osnovnog energenta. Uostalom, tako je u svim uređenim državama koje se na ovaj način opskrbljuju električnom energijom, s tim da se i iz cijene uglja mora stvarati mogućnost za alternativne izvore energije, koji će ga kada nestane uglja kao energenta zamijeniti.
Evidentno je, također, da su i naše elektrane, posebno u Federaciji BiH zastarjele i pri kraju vijeka trajanja, da im predstoji rekonstrukcija u pravcu potpunijeg iskorištavanja energije. Nedopustivo je više da se para iz TE Kakanj poslije hlađenja ispušta u rijeku Bosnu, umjesto da ide u radijatore, uz napomenu da je situacija u TE Tuzla samo za par procenata bolja. U Evropi gotovo da više nigdje nema termoelektrana, a da ujedno nisu toplane za zagrijavanje sela i gradova.
Slična je i još mnogo gora situacija sa rudnicima. Vjerovali ili ne, ima rudokopa koji su po načinu eksploatacije uglja na nivou prve polovine 20. stoljeća, posebno u jamskoj eksploataciji. Rudarske jame u Federaciji BiH su sa povećanom koncentracijom metana. Samim tim povećana je opasnost i potreba za rekonstrukcijom.
Da zaključimo, sljedeća faza nakon 2009. godine, bila bi da se pripadajući rudnici uglja i dvije termoelektrane u Federaciji BiH, Kaknju i Tuzli, ovisno od lokacije spoje u jedno preduzeće, društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju električne energije i proizvodnju, preradu, transport i trgovinu ugljem kao repromaterijalom i sirovinom.
Objedinjavanjem ova dva industrijski povezana subjekta, uvezala bi se ne samo proizvodnja, već i zajednički razvoj. Elektrane bi imale interes da šire plasman svojih proizvoda ne samo na električnu energiju, već i paru kao toplinsku energiju i plin, a rudnici da šire asortiman također na proizvodnju plina, potom izradu briketa za ekološko čistije izgaranje, čak i proizvodnju sirovina koje u farmaceutskoj industriji imaju veliku primjenu (lijekovi za gastrointestinalne tegobe), proizvodnji gnojiva i sl..
Nije nimalo futuristički. Pogledaje rudokope i elektrane u zemljama EU. Pomenute i slične repromaterijale i proizvode već odavno rade rudari u bijelim rukavicama! Ni proizvodnje uglja, a ni struje kao kod nas više nigdje nema. To je za prošlo, a u nekim slučajevima rudarenja u jamama, za 19. stoljeće!